Na toj maloj željeznickoj stanici, pored šefa stanice, njegove žene, Hubičke i ostalih je i nacistički kontrolor, koji dolazi na stanicu i objašnjava im kako Treći rajh vodi bitku za ljepšu i bolju budućnost, ljepšu i bolju civilizaciju, a Hubička i Miloš ga jednostavno nekoliko puta pitaju: Ali zašto, iako to pitaju vrlo ozbiljno to djeluje veoma smiješno i groteskno, efektno...

U noćnom dežurstvu, mlada telegrafkinja i Hubička, se zabavlaju jureći se kroz kancelariju. Hubička je hvata i lagano postavlja na sto, na zadnjem dijelu tijela, počevši od nogu pa sve do staržnjice, udara Rajhove pečate želejžničke postaje...

Međutim, njena majka dok je ona spavala otkriva pečate na njenom tijelu, zaprepašćena vodi je šefu stanice i protokolu, govoreći da je to kriminal, tražeći disciplinsku komisiju da strogo kazni pana Hubičku...

Bespomoćnost Miloša Hrme, njegova zavisnost od seksualnog sazrijevanja i same okoline daje filmu, pored ostalih informacija, jednu izuzetno nježnu i humorno sentimentalnu notu. Što ga više upoznajemo to nam je ovaj antiheroj sve simpatičniji i prisniji.

Miloš sa svojim problermom odlazi Hubički i njemu se iskreno povjerava i pita ga da li mu može pomoći, ovaj kaže da će pokušati, Miloš ga pita, Imaš li možda sestru...?

Hubička iznenađen na takvu nevinu iskrenost koju je cijeli film ispoljavao Miloš i niko nije mogao da se naljuti ili povrijedi njegovom direktnošću i naivnom iskrenošću...

On se u podrumu ispovijeda ženi šefa stanice, i kaže joj da želi da postane pravi muškarac, dok ona ručno tovi gusku ubacajući joj hranu u usta, govori joj kao je on muškarac iako još to nije postao, jer sjutra treba da se ponovo vidi sa Mašenkom; ne bi bilo dobro da opet zakaže, voli je, a ona bi se mogla naljutiti. Dok se otvoreno povjerava, žena gladi dugački guskin vrat, iako to što od nje traži njoj imponuje, ipak ga odbija, moli je da ništa ne kaže šefu i da se ne ljuti na njega , ona to potvrđuje naivno-šarmantnom, iskrenom mladiću, to je jedna od onih izuzetno lijepih i asocijativnih scena kakvih u ovom filmu kao u kakvom šarenom ali bogatom i maštovitom mozaiku ima veoma mnogo.

Nacista kritikuje Miloša; tvoj otac samo leži i ništa ne radi, tvoj djeda hipnotizer ja bio protiv nejmačke vojske hipnozom je zautavljao kolonu, ti režeš vene u hotelu zbog svojih seksualnih frustracija, dok mlada Njemačka omladina za sve vas, po Evropi prolijeva krv...

Miloš nije obukao uniformu iz nekih idealističkih zanosa, jer osnovno mu je ostati po strani od opasnih dogadaja, ne raditi mnogo, uživati u sopstvenim zadovoljstvima i živjeti tako u svijetu koji će sam oko sebe stvoriti. Teško uspostavlja kontakt sa šefom stanice, koji više vremena provodi hraneći golube, nego sa svojim osobljem, ali mu je zato njegova žena sve bliža. Da bi ga do kraja objasnio — Mencel svuda nalazi erotske asocijacije pa i simbole tako da Miloš zapravo prolazi kroz jedan tragikomični erotski košmar.

Hubička lukavo namješta Milošu priču kako treba da baci eksploziv sa gornjeg signla na kompoziciju strogo kontrolisanog voza, bacajući konzervu sa gornjeg signala uči ga kako to da izvede, on naivno, dječački pristaje da to obavi, pokazujući hrabrost koji Hubička i svi ostali sa ove postaje nemaju...

Pokret otpora, i Viktorija Fraj, donosi tempirnu bombu koju Miloš sjutra treba da baci na kompoziciju voza. Lukavi Hubička joj objašnjava Milošev problem, ona kao prava partizanka pristaje, na teški izazov i zadatak, pomaže Milošu da se konačno oslobodi, na onom istom divanu koji je Hubička odavno pocijepao, pitajući ga na šta sada misli, on joj odgovara na fudbal, jer mu je tako rekao doktor Brabec. I, Miloš se na njemu konačno potpisao...

Jutro raspleta je svanulo, Miloš je opušteno zviždukao ispred stanice, činilo se da je priča dovedena do mirnog svršetka. Šef stanice Maksi gleda začuđeno ponovo pocijepan divan, vidi da ispred stanice opušteno zvižduće Miloš, šef je iznenađen, ali ne histeriše na Miloša , kao što je vrištao na Hubičku.

Hubička ga pita da li je uplašen i da li može da izvrši zadatak, on mu odgovara da nikad nije bio opušteniji i da se ne plaši...

Miloš je postao muškarac, ali i kraj života mu se bližio.

Njegova smrt u ovoj priči je neočekivna i djeluje pomalo bizarna. Zašto je na kraju, kada je dječak postao muškrac morao istog dana da okonča svoj život..?

Poslije svega, kada se riješi svojih kompleksa i same bolesti, u diverziji koja je pripremljena i sam Miloš gubi život. Ova smrt nikom nije potrebna i zato joj reditelj i ne daje posebno značenje u filmu. To je jedna od onih životnih činjenica koja u ovom svijetu postaje jos besmislenija. Da li je morao da umre samo zato što se oslobodio tog uzbuđenja i što je shvatio da je život drugačiji nego što ga je vidio u svojim mladićkim snovima? Izbjegnuta je katarza ali je zato život sagledan u svojoj grotesknosti.

Stvarnost se nikad ne može poistovjetiti sa našim ličnim osjećanjima i htjenjima i zato su konflikti svuda tako vidni a banalnosti sasvim poražavajuće.

Po istom principu niko nije ni demonizovan. Nijemci koji čežnljivo gledaju voz pun lijepih bolničarki, nisu ni u kom slučaju razmetljive fašističke zvijeri, već izgubljeni mladići željni svoje kuće, a pronacistički česki kolaborator, savjetnik Zedniček (Vlastimil Brodsky) više je luda nego negativac, a pompezna muzička podloga Jržija Šusta, sprda se na račun njegovih vagnerijanskih pretenzija.

Bacanje pogleda iskosa na sovjetsku dominaciju nad Čehoslovačkom nije nešto na čemu je film insistirao, ali je nešto što je tadašnja publika svakako mogla da prepozna.

Duh dobrog vojnika Svejka, otelovljenja češke nasmejane neposlušnosti i nijemog bezobrazluka, lebdi nad ovim filmom. Ovo se možda najbolje vidi u reakcijama koje ima osoblje stanice na Zedničekovo videnje Werhmachtovog povlačenja na svim frontovima, kao brilijantne taktike koja će obezbijediti sigurnu pobjedu. Poput Hašekovog romana, i Strogo kontrolisani vozovi spajaju komediju, tragediju i farsu, eroticizam i satiru, naturalizam i apsurd, u visoko idiosinkretski i očaravajući miks. A Hrabal je uspio da ubijedi Mencela da ne ublažava tragiku kraja novele.