Lucidno
| Druga u kulturnom i društvenom poretku, žena je naoružanjem patrijarhata proglašena za neprijatelja kao pripadnica neprijateljske zajednice čime je prenijeta politika isključivanja i odbacivanja (čak i unutar vlastite etničke zajednice ili grupe kojoj pripada). Linijom njenog prisilnog identiteta etnosu i naciji žena je gubila svoj lični identitet i postajala samo oružje i broj, sredstvo za odašiljanje poruke neprijateljima. Rekli su nam da više nismo imena kaže u filmu Jadranka Cigelj. Model dvostruke Drugosti je postignut i diskurzom tradicionaliziranja ženske uloge diktirane funkcionalnim nacionalizmom i vaskrslim religijskim diskurzom koji je u javnom prostoru nakon komunističke cenzure odjeknuo u ime bezbjednosti koju će osigurati prokreativna ženska uloga u porodici. Zahvaljujući prokreativnim sposobnostima žena u nacionalističkoj ideologiji mitskim uzdizanjem postaje kulturni simbol kolektiviteta, granica etničkih grupa u ratu, nositeljica Tradicije i kako to Nira Yuval Davis ističe Majka Nacije koja ima ogromnu ulogu u kulturnom tumačenju nacije i nacionalnog preko politika identiteta s posebnim naglaskom na rodnim identitetima. Pravnica i junakinja filma Nusreta Sivac rezonuje iskustvo logora kao zločin prema svakoj ženi koji uključuje sistematsko i strateško ponižavanje žena koje se odvijalo planski, a ne slučajno, u cilju etničkog čišćenja i genocida.
Brutalnost ratnih mehanizama u patrijarhalnoj Bosni i Hercegovini iskaziva je i postojanjem institucije 'ženske sobe' koja je uz logor služila za masovno seksualno mučenje i zlostavljanje žena, što je na indirektan način, ali veoma indikativno iskazano filmom Prizivanje duhova. Logor Omarska u kojem za javnost nisu bile zatočene žene posjedovao je dvije sobe za žene. Pet žena nikada nisu napustile logor. Posljedica zatvaranja žena je nasilje i masovno silovanje koje je povezano sa kolektivnom težnjom u demonstraciji Moći jer su žena za muškarce, tačnije vojnike samo dio ratnog plijena. Smještanjem žena u logor postiže se nadzor nad spolnošću (Yuval-Davis 2004: 36). Borba za tijelo se odvija između onog/e koja nastanjuje tijelo i eksploatatora koji primjenivši nasilje šalje poruku da posejduje ženu (naprijatelja) te da ostvaruje ratni cilj. U kontekstu filma potrebno se još jednom vratiti na topos gradnje identiteta jugomuškarca i osnovnu dimneziju njegovog pripadništva JNA, militarističkom politizacijom bioloških razlika i razlika među spolovima u fizičkim omjerima moći, socijaliziraju se spolovi te vježbaju društvene reprezentacije određenih fenomena putem vaspitanja što uključuje agresiju, fizičko nasilje a u službi je održavanja hijerarhijske moći – muške dominacije i ženske subordinacije što se u vojsci aktivno uvežbava i podstiče (Kambel & Manser 1998: 11-12). Muškarci/vojnici identifikovani sa nasiljem kao sredstvom samopotvrđivanja u situacijama frustracije (Forel 2012: 98) u ženskoj sobi očituju se kroz zajedništvo/kolektivitet u ponižavanju žena svedenih samo na spol i tijelo Drugog ili neprijateljskog etnosa. Bešćutnost vojnika iskazana u odgovorima koje ne vrijedi niti citirati na optužbu koju je iznijela heroina Jadranka Cigelj za zločin zlostavljanja i silovanja je realni pokazatelj ne samo hororne mizoginije već i etničke netrpeljivosti. Ili sadizam iskazan nakon noći u kojoj je silovana žena u obliku pitanja silovatelja/komandira da prijave ako su preživjele silovanje. Čin prakse silovanja jeste sedubjekcija žrtve koja se odvija kroz metode ponižavanja i zlostavljanja. Od ćutanja do svjedočenja Vizura žrtve preko koje Jacobson i Jelinčić predočavaju ratne strahote, imajući u vidu da je rat sukob malih nacija, ne dodiruje kolektivnu traumu simboličkih pobjednika i gubitnika, već ispisuje individualnu traumu žene, pojedinke koju prelama povijest i mijenja njen identitet reoblikovan Traumom i narušava njenu egzistenciju. Priče žena koje se preživjele nasilje imaju slične refernetne tačke bola i oporavka (Lepa Mlađenović). Iskustva Jadranke Cigelj i Nusrete Sivac su povijesna trauma, a svjedočanstvo ima funkciju izvještavanja o povijesnim zbivanjima. Svako svjedočenje sa sobom nosi pokušaj samosvještavanja žrtava na planu detraumatizacije i neophodnog i katarzičnog kažnjavanja zločinaca. Uloga ženskosti je propisana muškom spekularizacijom (termin koji koristi Luce Irigaray) a odgovara ženskoj želji za skrivanjem, tajnom i osjećajem krivice. Žene koje su preživjele nasilje žive u strahu od odbacivanja zajednice i najčešće bježe u ćutanje jer sama zajednica kojoj žena pripada ili tačnije u kojoj živi, promovira patrijarhalni stav o sopstvenim ženama i njihovoj spolnoj i rodnoj determiniranosti kroz patrijarhalni poredak. Hrabri čin svjedočenja Jadranke Cigelj i Nusrete Sivac postaje historijskih čin od presudne važnosti za budućnost te razotkrivanje patrijarhalnog karktera militarizma. |
 Da je ovaj film feminstički pokazuje i sjajni bijeg rediteljki od panoptičkog pogleda reprezentacije stvarnosti kojim se određuje situacija žene u društvenom kontekstu, de(kon)strukcija strukture koja ženu obavezuje da motri na sebe patrijarhalnim okom ali i s druge strane Moć panoptikuma i njegovo zlo u samopromatranju vlastitog desubjektiviziranog i/ili eks-tatičnog subjekta žene. Filmska reprezentacija prikazuje stvarnost i u konačnici doprinosi otkriću stvarnosti iz perspektive subjekta gledanja. Zakon patrijarhata je taj koji proizvodi subjekt žene. Vidljivost žena koje su preživjele ratno nasilje i silovanje dugujemo samim ženama. Film Prizivanje duhova nudi fragmente ratnog/traumatskog iskustva te time (p)ostaje svjedočanstvom užasa koji vibrantnim konceptom neprestano podsjeća na dehumanizirajuću dimenziju djelovanja Moći. Ovaj film je ujedno i ogroman prilog stvaranju alternetivne i subverzivne ženske povijesti – predstavlja potpuno drugačije viđenje i sliku ratne tragedije. ∞ Hvala Kumjani Novakovoj, Andreji Dugandžić i Pravo ljudski Film Festivalu na ustupljenom filmskom materijalu ∞ LITERATURA 1. Butler Judith (2007). Nasilje, žalovanje, politika. Časopis Treća br.1, temat: Politička trauma. Zagreb: 69-86 Merima Omeragić Merima Omeragić (Sarajevo, BiH) završila magistarski studij književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, na tezi iz oblasti rodnih studija i (anti)ratnog ženskog pisma. Njena uža interesovanja se vežu za područje kulture, umjetnosti, društva i queer teorija. Objavljivala je oglede i kritiku u referentnim časopisima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Jedna je od urednica/nika izdanja knjige PitchWise Zbronik poezije i kratke proze (2012), prve u Bosni i Hercegovini, koja za pristup ima feminističku politiku uključivanja i raznovrsnosti. Živi jedino u rečenicama. Živi apsolutnu slobodu. Nikuda ne ide bez knjiga. Sklona zaljubljivanju u književne likove, subverziji, filozofiji i hladnoj kafi i osmišljavanju tišine. |
__________
6 To su: 1. sve žene žele biti silovane, 2. nijednu ženu nije moguće silovati bez njene volje, 3. žene same traže vraga, 4. kad te već siluju, bolje se opusti i uživaj.
7 Žene hrvatske i bošnjačke nacionalnosti su bile logorašice u Omarskoj. Prvi prodor novinara nije otkrio sobe za boravak žena, tek se u februaru 1993. godine javnosti obznanila činjenica o postojanju soba pri logoru koje su namjenjene zlostavljanju i silovanju žena.
8 Žensko tijelo smješteno u okvire patrijarhalnog reprezenta funkcioniše kao politički, društveni i kulturni objekt.
9 Up. Kupdžek Džoan (1997). Ortopsihički subjekt: teorija filma i recepcija Lakana. Ženske studije br. 8-9. Tekst dostupan i na web siteu: http://www.site.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=comcontent&task= view&id= 112& Itemid=41
