U prvoj sceni ovog filma, majka mladom Milošu sa ushićenjem oblači želježničku uniformu, govoreći mu kako je njihova familija uvijek bila posebna i kako su im svi u njihovom kraju uvjek zavidjeli na tome - stavlja mu kapu na glavu, (dva broja veću) kao kakav oreol, a on u mladalačkom nastupu djeluje zaneseno i reklo bi se pomalo izgubljeno...Milošev prađed Lukaš je učetstvovao u borbama na Karlovom mostu kao ratni dobošar i za junačka djela je dobio medalju. Đed Valenta je bio hipnotizer , koji je vjerovao da može da zaustavi njemačku tenkovsku kolonu, otac je radio na željeznici a zadnjih godina samo leškari i ništa ne radi...Za njega je ta lokalna stanica i kancelarija nešto potpuno novo, on djeluje potpuno zbunjen, ali i šarmantno iskren, prisan sa svima onima koji mu se obraćaju...On ima simpatiju i djevojku zgodnu mladu konduktrku Mašu, kako je on zove Mašenka, ali nikad nemaju dovoljno vremena, ni za one male, kratke poljubce, svaki put ih vozovi razdvajaju i tako biva do samog kraja filma...Taj subjektivni svijet je po Mencelu mnogo značajniji od same fabule i u njemu se jedino mogu da raspoznaju ne samo namjere nego i vrijednosti do kojih dolazi režija. Sve ga je to vuklo na deklarativnost koju nije mogao da podnese, jer je smatrao da se mnogo lakše dolazi do apsurda upravo kroz ono što svakodnevno doživljavaju obični ljudi. Zar njihov način mišljenja, ponašanja i života ne objašnjava pojave ne samo na zanimljiv nego i vrlo opor način. Nije li to otrežnjavanje od lažnih iluzija? Mencel međutim ne ide u drugu krajnost niti želi da mistificira ili idealizuje tu svijest malog čovjeka.On jednostavno fakta izlaže precizno jedna do drugih, nastoji da ništa ne ispusti što bi moglo da bude važno, uz to ne dodaje niti izobličava — ali ipak svim tim vješto manipuliše.To čini neprimijetno, tako da se dogadaji ređaju skoro spontano, ponekad sve skupa izgleda anegdotski, ničim se ne nameću a niz situacija sugerira utisak da je riječ o slučajnosti. To je pojačano i samom kamerom koja dogadaje registruje neposredno bez posebnih efekata ili neobičnog naglašavanja, mirno, realistično, bez vidljivog formiranja tempa. Ali se zato svi ti mali prizori međusobno itekako povezuju i u tome nalazimo onaj fundamentalni uslov za sam filmski izraz. Od fizički poznatih i gotovo bezličnih stvari dolazi se tako do duhovne međuzavisnosti koja je opet u neposrednoj vezi sa odnosom samog autora prema dogadajima koje opisuje. Ovim se s jedne strane postiže željena plastičnost i ubjedljivost a s druge — otvara se prostor na tome možemo da uočavamo i sam smisao filma. Kod Mencela se čini da je sve poznato, da se postavlja pitanje kako je moguće da takvi prizori mogu da djeluju sa toliko ljepote, specifičnosti i onog subjektivnog, značenja koje ih izoštrava u metafore i pojmove.Miloš, naš junak, se na dirljiv način šepuri zbog svoje nove uniforme nadglednika željezničke stanice, koja će mu omogućiti da „stane na peron i izbjegne težak rad". On je pun čeznje prema lijepoj lokalnoj kondukterki Maši i pada u težak očaj kada, zbog nervoze, ne uspije da vodi ljubav sa njom. Uzor mu je stariji kolega, cinični i neumorni pohotljivac Hubička (Jozef Somr), koji ubija vrijeme podrivajući autoritete i jureći svaku žensku koju mu se nađe u blizini...Hubička poslije zadovoljstva opušteno zvižduće ispred stanice, čačkajuću ovo, a šef vrišti na njega što mu je pocijepao divan, dok ovaj uopšte ne haje...Miloš se Hubički divi i zavidi, ali i sa njim izgrađuje, uostalom kao sa svima na ovoj stanici dobar odnos...Zato ovaj film dobija cjelovitost koja ostavlja utisak da je do nje došlo upravo pred našim očima i da nam je cijela ova priča o mladom otpravniku vozova Milošu Hrmi toliko bliska da prema njoj ne možemo da budemo ravnodušni.Film je došao i kao reakcija na vulgarnu angažovanost i insistiranje po svaku cijenu da dogadajima iz vremena rata damo neka drugačija značenja. Mencel je smatrao da moderan film mora da negira takvu vrstu angažovanosti jer i ona postaje tradicija koja sputava ne samo naša sjećanja nego i samu slobodu. Od dogmatizma se možemo braniti samo životom i zato sa posebnom prisnošću opisuje mladost svog junaka koji se posle izlaska iz škole domogao konačno zaposlenja i svoje željezničke uniforme i službe na jednoj od mnogobrojnih stanica u Čehoslovačkoj. Neobično je jedino to što se radnja događa u dane rata kad ovom prugom prolaze takozvani strogo kontrolisani vozovi sa njemačkim vojnim pošiljkama a posebno raznim eksplozivom, što znači posebne mjere predostrožnosti, surovosti, obezbeđenje, izvjesnu napetost i sve drugo što s time ide.

Kondukterka Maša dovodi Miloša kod njenoga strica, da provedu noć zajedno, međutim Miloš je jako nervozan i napet, pri svakom zvuku on reaguje, kada Maša počinju da ga ljubi, a iz druge sobe se začuje neki šum on streca, okreće glavu na drugu stranu i zabija glavu u jastuk... Izjutra, Okupatori bombarduju stričevu kuću i radnju, Miloš bježi, a Mašin stric ležeći u krevetu, pokaziuje onaj spečifični, Češki prkos okupatoru , gromoglasnim smijanjem...

To je ona stvarnost koju Mencel nijednog trenutka ne zapostavlja već je konsekventno provlači kroz cio film. Nasuprot njoj postoji i intimni svijet mladog Miloša Hrme. Reditelj se pobrinuo da saznamo sve ne samo o njemu već i njegovoj porodici, čak i o prađedu koji je dugo uživao carsku penziju, napijao se rumom, pušio i izazivao radnike u kamenolomu dok nije dobio svoje. Zar u toj smiješnoj porodici Milošev đed nije vjerovao da se mogu hipnozom zaustaviti tenkovi? Sve je to pomalo groteskno, pomjereno, naivno, smiješno, ali i tužno.

Miloš se svog detinjstva ipak sjeća sa ponosom i uzbuđenjem. Upravo sve što čini — kod njega provocira čudna stanja pa mu se svijet čini čas nepristupačan, pun konflikata, kao velika sreća, još veća tuga ili niz nesporazuma koji ga pretvaraju u apsurd s kojim je teško izići na kraj. Unutar svega ipak najjača su njegova erotska uzbudenja i kroz tu prizmu posmatra ne samo sebe i svoju mladost već i cio život pa i samu okupaciju. Vjeruje da ne može da bude srećan zato što se već pri samoj pomisli na djevojke pretjerano uzbudi i što uvene kao ljiljan pri svakom susretu. Da li je to Mencelova želja da se ratna zbivanja povežu sa životom čovjeka i pokaže kako je rat to nenormalno vrijeme u kome je teško naći ličnu sreću? U svakom slučaju ispreplitanje dogadaja oko Miloša vezano je podjednako za psihološka, društvena pa i biološka stanja. Ona su ovdje različite komponente koje se uključuju prema potrebi i pojačavaju zavisno od onog što reditelj želi da pokaže.Razočaran u sebe i život Miloš odlazi u hotelsku sobu, puni kadu vodom i kao stari Rimljani, lijže u kadu i reže vene.

Međutim, napad malodušnosti i pokušaj samoubistva biva osujećen majstorom koji je štemao rupu na njegovoj sobi. Spašava ga i odnosi u bolnicu...Doktor Brabec (igra ga Jirži Mencel) ga smiruje i govori mu da je on potpuno zdrav i normalan ,ali da im a taj problem, savjetuje Miloša da nađe neku stariju, iskusniju damu da ga poduči prvi put i kada bude do toga došlo da skrene misli i misli na fudbal...

Mladić u svojoj naivnosti, neiskustvu i otvorenosti opsjednut je brigom oko onog što mu je doktor rekao da se zove ejakulatio praekox. O tome priča otvoreno, nastoji da se ponaša prema njegovim upustvima i pokušava da dođe do iskusnije žene koja bi ga oslobodila te pretjerane i prerane uzbuđenosti.

Miloš dolazi kod šefa stanice i povjeravamu se, pita ga dali bi mu pomogao da nađe stariju žensku, ovaj mu kaže da on to ne može i da on to mora da uradi sam, Miloš ga vrlo ozbiljno pita za njegovu ženu, ovaj drekne na njega i kaže mu, da nju čuva samo za sebe i da mu je ne može posuditi... Ova bi tema, iako je sveže i očaravajuće obrađena, bila sasvim konvencionalna da nije mjesta na kome se sve to dešava.