Prvi moj susret sa čarobnim mrakom Kina „Kultura" neslavno se završio dok je još trajao dan. Divlja horda iz ulice odmetnula se u kasno popodne taman kada vrućina počne da pulsira iz asfalta i cigle, prešla pola grada i doslovno na zadnjoj ulici, magistrali nakon koje namirišete kokice i propržene sjemenke, našeg druga udari kamion. Total ulice, sve miruje, čuje se samo trokotanje dizela i škripa vrata. Krupni plan vozača koji stoji prestravljen. Srednji plan nas koji stojimo skamenjeni i gledamo čas vozača, čas druga, čas na sat. Krupni plan druga koji, šokiran, ne stoji već leži. A onda filmska potjera i haos (steadicam). Antagonista, u pokušaju da ga odvede u bolnicu, hvata krvavog protagonistu koji panično bježi, što iz straha od roditeljske grdnje, što zbog potresa mozga, što zbog želje da odgleda film. Mi jurimo za njima i kamenovanjem pojačavamo saspens. Nije bilo happy end-a niti filmske pravde. Kamiondžija je ipak odveo druga i sebe u bolnicu, kao i jednog čiču koji je naišao biciklom iz suprotnog smjera i kojeg je, eto, zapalo da bude statista-kaskader i da se pojavi na tren dok teatralno gine.

Zbog svega ovoga, drugi odlazak je zapravo bio prvi. Bioskop je postao još jedno mjesto našeg odrastanja, pored ljetnjeg logora u pećini kod Vezirovog mosta, zimskog na Malom brdu, Games-a i raznih parkinga-poligona na kojima smo, okrvavljenih laktova i koljena, uporno otkrivali svoj fudbalski dar. Roditelji su bili nestvarno laki i brzi na novčaniku pred odlazak na projekcije. Manje zbog ponosa što im se djeca kulturno uzdižu, koliko zbog ukazane nebrige. Izlaganje celuloidu, uglavnom zapadnjačkom, bilo je prihvatljiv i „roditeljski korektan" žanr, naspram spuštanja niz bukove ili skokova sa Baljine, Kućica a, ako ste bili kuražniji, Redžovih ili mosta, što su smatrali programom kojem smo nedorasli, iznova pokušavajući da na Moraču zađenu markicu - 18. A opet, „Kultura" je krivac naše delikvencije. Naspram nekadašnje samoposluge, niže bivšeg „Ateksa", stajala je oglasna tabla kraj koje bi se jednom nedjeljno zaustavio plavi „stojadin" pun filmskih plakata. Administrator „Kulture" bio je jedan od „kad porastem biću" poslova, a poster je imao jaku platežnu moć i stabilnost njemačke marke. Podmićivanje nikšićkim i 13-o julkom, brzo smo zamijenili po nas jeftinijim, razbojništvom, što je rezultiralo postavljanjem rešetke, toliko guste da je cimala glavu lijevo-desno pri čitanju naziva filmova.

U Kinu „Kultura" sam skinuo prve poteze kosookih boraca dalekog istoka nakon čega sam odlazio Siću stolaru koji je pravio čaklje od finog drveta ili sa društvom, krijući u podrumu, na strugu oštrio šurikene napravljene od plehova na kojima su naše majke, u slavljeničkim danima, pekle patišpanj i ledene kocke.

U Kinu „Kultura" sam, prilikom obaveznog odlaska sa školom, prvi put prebacio ruku preko ramena drugarice koja mi se sviđala, što se tada zvalo simpatija. Kunem se, bio je to jedini put kada nisam pratio film. Poslije mi bilo krivo što savezništvo mraka nisam bolje iskoristio.

U Kino „Kultura" sam prvi put izveo svoju prvu djevojku, onako solo, bez pratnje sa njene ili moje strane.

U Kinu „Kultura" sam prvi put navijao za šampione BK „Budućnost" u felinijevskoj atmosferi buke, vrućine i ringa montiranog u ljetnjoj bašti.

U Kinu „Kultura" sam pokupio prve lekcije filmske gramatike, zainteresovao se za dramaturgiju, montažu, specijalne efekte.

U Kinu „Kultura" sam otkrio da postoje svjetovi koji zapravo ne postoje, spoznao svu magiju filma i užas života, smijao se, nisam plakao ali sam par puta bio blizu, kritikovao i hvalio.

Iako oficijalni podaci govore da je zgrada bioskopa jedna od rijetkih predratnih koja je preživljela brojna neprijateljska i brojnija prijateljska bombardovanja, da je zakonom zaštićena kao kulturno-istorijski spomenik, da je kino počeo sa radom davne 1949. godine, da je prvi u bivšoj velikoj Jugoslaviji uveo četvorokanalni ton, među prvima dolbi stereo, da je u godini 1978. „preživio" preko 750 000 gledaoca, volju i viziju gradonačelnika nije uspio da preživi. Zbog nerantabilnosti i krize, zgrada je ustupljena Gradskom pozorištu, kako kaza gradonačelnik, povodom obilježavanja jubileja - 60 godina postojanja istog. Tačnije, Gradskom pozorištu je darovano rušenje „Kulture" kao i izgradnja novog objekta koji će dijeliti sa stambeno-poslovnim korisnicima sa sve podzemnom garažom. Ne znam kolika je vrijednost ovog kapitalnog projekta ali sam siguran, da bi isti novac bioskopu obezbijedio moderne i neophodne prefikse i epitete. Pa bioskop na margini grada, koji nema biografiju i sentiment „Kulture", bilježi po 15.000 gledanja na naslovima poput Montevidea, Avatara, Seks i grada. Nažalost, kino nikada nije bilo uživalac budžeta niti je imalo glamur i važnost pozorišta u krugovima visoke politike. Ne treba kriviti „daskare" za ovo ubistvo. I oni godinama kubure sa prostorom i brinu svoje brige ali gdje baš, od sve novogradnje, da prelome muku na Kino „Kulturu". Gradonačelniku se nije čuditi što ne voli bioskop. Zna on da bi u filmu bio negativac. Da se kultura smrtno zamjerila gradskim vlastima svjedoči i slučaj istoimene knjižare, pretvorene u butik ekskluzivne, tako bar kažu, garderobe, ekskluzivnog imena - Paradizo. (Mala ironija-jedna od najljepših priča o sudbini bioskopa je „Nuovo Cinema Paradiso" italijanskog režisera Giuseppe Tornatore-a). Što bi kazao drug Zonjo - teško je govoriti o kulturi u zemlji gdje se više isplati biti mesar nego režiser.

11.08. 2011- radnici koje je angažovao grad počeli su sa destrukcijom. Urušen je krov, pali su zidovi sprata.

12.08.2011- oko 09:00 časova radnici distribucije koje je angažovao grad, diskonektovali su kino sa strujne mreže. Tačno u 10:40 bager je oburdao naziv Kino „Kultura" koji se pružao dužinom anfasa zgrade. Revolt i gnijev Podgoričana ostao je tamo gdje se i začeo: na Facebook-u i godišnjim odmorima. A mislio sam da i oni dijele slična sjećanja. Biće da je građanska hrabrost i neposlušnost samo virtuelna ili pak smatraju da predratnost Podgorice treba srušiti i iznova graditi grad. Čast maloj grupi ljudi, veoma maloj.

Postoji vjerovanje da se stvarnost lakše prihvata ako se posmatra kroz objektiv. Navodno, stvara se iluzija da se sve dešava nekom drugom i negdje drugo. Bez obzira na strah od konačnog ishoda, filmadžije uvijek nestrpljivo iščekuju snimanja. Tog jutra se mučno bilo probuditi. A mnoga vjerovanja su se pokazala pogrešnim.

Kino „Kultura" 1949-2008. (2011)

Saša Božović

http://www.e-balkan.net/stav/7826-in-memoriam-kino-kultura.html