AK: „Bilo bi to isto kao Sandokan" je film koji sam snimila tokom moje prve godine na Akademiji Drame i Filma, kao vrstu analize forme dokumentarca. Radnja samog filma govori o paru beskućnika koji žive na rubu grada u šumi. Sagradili su prelijepu kuću sa nekih 5-6 soba, u potpunosti napravljenu od đubreta i takođe sunapravili baštu u kojoj su uzgajali životinje i biljke. U suštini, odabrala sam ovu temu zato što sam željela da razbijem tok ogromne količine stereotipnih dokumentaraca koji su pravljeni o beskućnicima, još od političkih promjena.

CL: Da li ste mišljenja da postoji mana koja se krije ispod površine kod glavnog lika ostvarenja „18 slika iz Života djevojke iz Fabrike konzervi" (Krisztina Szabó) u tome da se čini da joj je jedini cilj u životu da pobjeđuje na takmičenjima?

AK: Ona sanja o mnogim stvarima, voli da pjeva – stalno uvježbava njenu omiljenu pjesmu vjerovatno sanjajući da postane pjevačica, ali prije svega ona želi da ima drugačiji život. Ona takođe ima mnogo ciljeva, ali skupljanje oznaka sa jogurta, flaša od piva i učestvovanje na različitim takmičenjima – po mišljenju Krisztine Szavo – predstavlja jedini način da promjeni njen monotoni život. Zapošljena je u fabrici i nije u mogućnosti da promjeni svoj žiot zato što nikada nije naučila da vlada sobom. Stoga ona vjeruje u čuda. Smatram da mnogi ljudi žive svoje živote na taj način.

CL: Da li je vaš treći kratki film „Virus" zamišljen kao vrsta satire usmjerena ka zdravstvenom sistemu?

AK: Ne, to nije bio naš cilj. Glavni lik je virusolog koji dobija misterioznu infekciju. Postepeno, njegovo tijelo postaje crveno, i niko nije siguran zbog čega. Dok leži bolestan u bolnici shvata kako su njegove veze bile prazne. Kroz film se takođe provlači strah od nepoznatog, od različitosti, a to je razlog zbog kojeg ga njegovi prijatelji i poznanici napuštaju onog trenutka kada se njegova bolest pojavila. Postavlja se pitanje : Koliko jake emotivne veze u našim životima mogu biti, privrženost ka osobi koju volimo, i koliko je jaka volja za preživljavanjem – instinkti i racionalno razmišljanje? Da li naš protagonista može nastaviti sa svojim životom suočavajući se sa najdubljim i najmračnijim stranama ljudskog bića, znajuči da je sve to normalno.

CL: Čini se da postoji vizuelni jezik koji se proteže kroz vaše filmove, od vaših kratkh filnova do vašeg prvog igranog filma „Svijež vazduh", posebno duge scene sa malo ili bez dijaloga. Na koji način objašnjavate ovaj pristup ?

AK: Za mene svaka priča ima potencijal da bude zanimljiva jer je važan način na koji je priča ispričana. Shvatila sam, na primjer, da je ne mogu ispričati priče čak i mojih omiljenih filmova, ali gotovo uvjek mogu prepoznati slike koje sam već vidjela. Za mene, atmosfera filma je ono što ostaje, i ja se trudim da se koncentrišem na taj aspekt.

Smatram da film – koji smatram umjetnošću – ne služi za pričanje priča. Više se radi o izražavanju stvari uz pomoć različitih alata kao što su slike, zvuk, gluma, takođe i priča , koji su zajedno ukombinovani kako bi se napravio FILM. Nažalost, slika i zvuk se uglavnom koriste kako be ispričala priča. Snimci se prave samo kako bi se glumci prikazali tokom glume. Mislim da ukoliko se stvari rade na taj način, film ostaje samo skladištenje glume, čak iako su scene dobre i ako je osvjetljenje u redu. Mišljenja sam da je film sposoban da izrazi mnogo više od toga. Ja volim da koristim scene zamišljajući da su slike, gdje ih možete posmatrati i razumjeti mnoge stvari bez potrebe da se poenta izrazi glumom. Ne sviđa mi se korišćenje jakih efekata (pod tim misli na muziku, glumu, rad sa kamerom i slično). Smatram da korišćenje istih na prelak način omogućava da postignete ono što što želite.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px}Smatram da film – koji smatram umjetnošću – ne služi za pričanje priča. Više se radi o izražavanju stvari uz pomoć različitih alata kao što su slike, zvuk, gluma, takođe i priča , koji su zajedno ukombinovani kako bi se napravio FILM{/niftybox}

Ja ipak više volim kada publika dobije šansu da otkrije one stvari koje smo stavili u film. Ne želim da im govorim šta da vide, kako da razmišljaju. Vjerujem da svaki film treba da bude slagalica, i na određen način detektivska priča, gdje je posmatrač detektiv, a film predstavlja ono što treba da se otkrije na način što posmatrač mora sastaviti sve elemente, razumjevajući svaku povezanost. Volim filmove u kojima, kao posmatrač, imam priliku da razmišljam, da probam različite koncepte, da promjenim mišljenje tokom filma o onome što mislim da se dešava itd.

CL: Takođe, zbog čega ne upotrebljavate close-up scene, kao ni diegetičku muziku?

AK: Close-up (krupni plan) scene i muzika se obično koriste kako bi se naglasilo osjećanje ili podvuklo značenje, praveći ga jačim, ili čak u najgorim slučajevima muzika omogućava da se prikriju određeni ritmički problemi ili loša režija. Ja preferiram da stvorim atmosferu sa scenama, dramaturgijom ili glumom kada je potrebno „prići bliže samom liku", kada je potrebno izazvati osjećaj saosjećanja u većem stepenu od jednostavnog korišćenja close-up scena. Close-up scene su tako očigledno riješenje u ovom slučau. Takođe, close-up scene su takođe jako moćan alat u pravljenju filmova. Smatram da je dobro koristiti iste kada zaista znače nešto, kada su zaista potrebne. Kada se koriste čitavo vrijeme, njihova snaga se gubi. Tako da ih i ja koristim, ali jako rijetko.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Što se mene tiče, ne volim da govorim ljudima „istinu" ili „moju stinu" iz prostog razloga što ni o samoj sebi ne znam ništa zasigurno. Ja jednostavno vidim stvari o kojima vrijedi razmišljati, pokušavajuči da prikažem drugačiju i dublju stranu istih, pokušavam da postavim važna pitanja, nadajući se da će ljudi nastaviti da razmišljaju o njima. S tim u vezi, više volim priče sa otvorenim krajem.{/niftybox}

Postoje slučajevi kada muzika stvarno dopunjuje scenu i daje joj kompleksnije značenje, ali ja smatram da, ukoliko muzika nagašava scenu, onda je u stvari ona ta koja određuje atmosferu. Dakle, ona mjenja originalnu atmosferu same scene, ili je samo pojačava, zavisno od toga kako je koristite. Za vrstu filmova koju sada stvaram ne volim da koristim ni jedan od ova dva načina upotrebe muzike. Možda ću, u budućnost,i stvarati drugačije filmove koji će trebati muziku sa svrhom naglašavanja. Mislim da ona više pristoji apstraktnijim filmovima gdje muzika može biti sastavni dio samih scena, i gdje samim tim zajedno i slika i muzika učestvuju u stvaranju atmosfere, ali za mene to nema nikakve veze sa samom pričom.

Za mene muzika je jako bitna, čak i previše, tako da mi se sviđa ukoliko postoji prava umjetnička svha u njenom korišćenju. Ukoliko mi je potrebna muzika, onda to moram znati kada pravim samu scenu. Tako da ukoliko ja dodajem diegetičku muziku, to bi znaliko da u samoj sceni postoji izvor muzike, na primjer radio. U većini slučajeva to već isplaniramo u samom scenariju, ali ponekad takve odluke donesemo tokom snimanja ili kasnije; čak se može dogoditi da je dodamo tokom procesa obrade.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Ja ipak više volim kada publika dobije šansu da otkrije one stvari koje smo stavili u film. Ne želim da im govorim šta da vide, kako da razmišljaju. Vjerujem da svaki film treba da bude slagalica, i na određen način detektivska priča, gdje je posmatrač detektiv, a film predstavlja ono što treba da se otkrije na način što posmatrač mora sastaviti sve elemente, razumjevajući svaku povezanost.{/niftybox}

CL: Da li bi bilo fer reći da su vaši kratki filmovi poprilično otvoreni i da se čine kao da mogu predstavljati poglavlja u nečemu što bi moglo biti neko veće prošireno djelo ? U stvari, da li je izvodljivo izvesti vrijednosti poglavlja filma „Svježi vazduh" na način da predstavljaju kratke filmove sami po sebi ? (npr. neuspjelo stopiranje do Italije)

AK: Istina je da mnogi kratki filmovi završavaju sa sa udarnom frazom ili poentom, ali ja ne smatram da je odlika kratkog filma da ima zavrsen kraj. Način na koji biramo da se završi film, proizilazi takođe i iz naše ličnosti. Što se mene tiče, ne volim da govorim ljudima „istinu" ili „moju stinu" iz prostog razloga što ni o samoj sebi ne znam ništa zasigurno. Ja jednostavno vidim stvari o kojima vrijedi razmišljati, pokušavajuči da prikažem drugačiju i dublju stranu istih, pokušavam da postavim važna pitanja, nadajući se da će ljudi nastaviti da razmišljaju o njima. S tim u vezi, više volim priče sa otvorenim krajem. „Svijež vazduh" je otvorenog kraja, ali same scene, kao što je scena puta stopom do Italije, čine se kao da imaju početak i kraj, kao i dramaturgija potencijalnog kratkog filma, tako da to može izgledati smiješno. Ali bez samih scena koje prethode i onih koji slijede, ove scene ne bi imale dublje značenje, što je u stvari misao koja čini film onakvim kakav je, barem za mene. Scene (obrađene) zajedno dodatno doprinose cjelini o kojoj „Svijež vazduh" govori.