2.1. Egzistencijalistički feminizam Simone de Beauvoir

Ne postoji takozvano moralno prikazivanje koje se ne ističe na moralnom zaleđu.
(Simone de Beauvoir)

Ideja identiteta ne može se misliti na stari način.
(Derida)

Egzistencijalizam, kao preporođeni humanizam na izmaku moderne, ušao je u misaone vrtove čovječanstva tvrđenjem da izvan ljudske egzistencije ne postoji ništa. Novipovratak čovjeku označio je reakcionističku etapu na postojeću aksiologiju i utemeljio drugačiji moral, po njegovoj mjeri. Ne samo da je trebalo da odgovori na pitanje hoće li da živi, čovjek je trebalo da se odredi prema tome pod kakvim uslovima želi da ostvari svoju egzistenciju. Njegovo vraćanje u centar svoje sudbine nije značilo odbacivanje svakog morala. Prije, ustanovljena je nova etika odgovornosti za sebe i svijet u kojem živimo.

Ovakvom pozicijom egzistencijalisti su seposlužili ničeovskim ubistvom Boga dajući mu potpunije značenje. „Bog je mrtav" znači da treba napustiti pređasnji moral, u kome dok ima Boga postoji mogućnost svaljivanja ličnih grijeha na teret neke, objedinjavajuće zvijezde. „Ako Bog ne postoji, čovjekove greške se ne mogu okajati" .

Ljudska egzistencija „po sebi" nema značenja jer je na ljudskom biću da joj ga pruži, da je utemelji, da „biti čovjek" bude nešto vrijedno, smisleno, istinito i značajno. U suprotnom, biće puka slučajnost. U prvom slučaju će, i jedino tada, naići na stroge, ograničavajuće zahtjeve svog postojanja. Egzistencijalisti odbacuju svaki totalitet, za njih ne postoji univerzalan čovjek, arhetip moralnog i idealnog. Izvor vrijednosti je konkretan pojedinac koji se, i tu se upoznajem sa Simone , usmjerava ka sopstvenim ciljevima polazeći od svoje situacije,čija je posebnost isto tako radikalna, isto tako nesvodiva, kao i sam subjektivitet.

„Svaki Subjekat postavlja se konkretno kroz projekte kao transcedentnost. Svoju slobodu ostvaruje samo kroz neprestano prekoračenje prema drugim slobodama. (...) Svaki put kad se transcedentnost vrati u imanentnost nastaje degradacija egzistencije „u sebi", slobode u patvorenost. Taj pad moralna je greška ako je subjekat prihvati, a ako mu je nametnuta dobija lik prevare i pritiska. U oba slučaja on je apsolutno zlo" .

To će, u feminističkoj teoriji, značiti da se žena, kao i svako ljudsko biće, nalazi pred izazovom utemeljivanja svoje egzistencije putem osvajanja slobode kroz trenscedenciju iz svijeta datosti (imanencije). „Sloboda je bitno svojstvo identiteta kao sposobnost da se vrši izbor iz raspoloživih elemenata kulture i kao sposobnost djelanja u skladu sa svojom sviješću, kao i donošenje odluka prema sopstvenim vrijednostim sistemima" . To jeosnovna potrebaSubjekta.Međutim, žena se traži i otkriva u svijetu u kome sloboda, kojom raspolaže, čini klizavo i dvosmisleno tlo, a njena svijest biva suočena sa sumnjivim zahtjevima prepoznavanja sebe kao objekta. Na ovom mjestu se otkriva vjekovna drama žene u vidu konflikta između osnovnog zahtjeva svakog subjekta koji je uvijek bitan, i potrebe situacije koja ga čini nebitnim .Težina situacije čuči u pronalaženju odgovora na epohalno pitanje koje De Beauvoir postavlja: kako se u ženskim okolnostima može ostvariti ljudsko biće?

Nastavak ovog rada upravo je posvećen raščlanjivanju koncepta ljudskog bića kroz sočiva egzistenicjalističkog feminizma i prikazu ženskih okolnosti putem upoznavanja sa ostalim analitičkim kategorijama izabranog filozofsko-metodološkog okvira: situacije i tijela.

2.1.1. Drugi

Nikada dva pola nijesu ravnopravno dijelila svijet.

(Simone de Beauvoir)

U sagledavanju suštinskih karakteristika ljudskog bića pronalazi se temelj za postavljanje semiotičkih odrednica objedinjenih kroz adekvatne definicije. Činjenica je da vjekovima postoje različiti pogledi na ženu i ženstvenost, ali i da te definicije (ne)posredno podražavaju, u patrijarhatu hijerarhijski ustanovljen, koncept „bića drugog reda". Semiotičko kodiranje žene, putem principa njene podčinjenosti, uronilo je u svijet biološke datosti.

Kategorija dvojnosti „jeste temeljna kategorija čovjekovog mišljenja" , i ona ne postoji samo u oblasti polne razlike. Riječ je o uslovu za priznanje svoje egzistencije, subjektivnu različitost, otkriće sebe, postavljanje svog identiteta. Put do sebe vodi preko Drugog. U svijetu uzajamnih odnosa, svaka od dvije strane teži da sebe afirmiše kao subjektivitet i time obezbijedi legitimitet proživljenom iskustvu. Citirajući Hegela, Beauvoir potvrđuje da u samoj svijesti postoji fundamentalno neprijateljstvo prema svakoj drugoj svijesti; subjekat se postavlja suprotstavljanjem i nastoji da se afirmiše kao bitno u odnosu na drugo, nebitno. U polarizovanom (biološki determinizam) svijetu polova, Drugi se vremenom ukorijenjuje kao sinonim za ženu koja je u svijetu vrijednosti označena kao bezimeno, bezistorijsko, nebitno.

„Kako da između polova nije postavljena ta uzajamnost, da se jedan od činilaca afirmisao kao jedino bitni, negirajući svaku relativnost u odnosu na svoj korelativ, definišući ga kao čistu drugost? Zašto žene ne opovrgavaju mušku suverenost? Nijedan subjekat se odmah i spontano ne postavlja kao ono što je nebitno. Drugo nije to koje, definišući se kao Drugo, definiše Biće; ono je postavljeno kao Drugo od Bića, koje se postavlja kao Biće. Ali, da se ne bi izvršio povratak od Drugog ka Biću, nužno je da se to Drugo pokori tom tuđem stanovištvu. Otkud ženi ta pokornost?" .

Ovakav položaj žena nije obilježen nikakvim istorijskim momentom. Njihova zavisnost nije posljedica nekog događaja ili zbivanja, ona nije nastala. Ona postoji od početka istorije, isto kao što postoji podjela na polove (biološka datost). Iz ovih razloga žena se, u radu Beauvoir, ustanovljava kao paradigma drugosti (ili „apsolutno Drugo" koje nema izgleda za osvajanjem reciprociteta), a polna razlika kao paradigma razlike .

2.1.2. Situacija

Situacija ukazuje na uslove koji

pretvaraju ljudsku ženku u ženu.

Odnos između pola i roda , naširoko prihvaćenih koncepata u modernoj feminističkoj misli (od šezdesetih godina dvadesetog vijeka na ovamo) uglavnom korespondira sa dualizmom priroda/kultura. Pozivajući se na razdjelnicu priroda/kultura i dimenzionišući ljudsko tijelo ovim kotama, feminističke teorije u drugoj polovini prošlog stoljeća su uglavnom prihvatale postavke biološkog determinizma akcentujući strukturalizam i rodno kodiranje ljudskog tijela. To ih je odvojilo od Simone de Beauvoir i njenog egzistencijalističkog pogleda na polnu razliku. Bez da i jednom upotrebi pojam rod, ona u svom radu govori o semantičkom području produkcije mitova o ženskosti što neupitno sadrži vrlo slične dimenzije kao koncept roda i rodnih normi. Ovo joj, štaviše, omogućava da proizvede suptilnije, preciznije, pa i tačnije zaključke o polnim razlikama i o načinu njihove interpretacije, a time i valorizacije u različitim kulturama. „U svom djelu od neprocjenjivog značaja, Drugi pol, ona je precizno, i mnogo ranije nego što su uvedene razlike između pola i roda, razvila svoju anti – esencijalističku teoriju tijela kao situacije, proživljenog iskustva (subjektiviteta), mita ženstvenosti (ideologije, normi) i pola (činjenice bivanja muškarcem ili ženom)" .