Sve su ljubavi tužne, a sve se bajke završavaju srećno...
Može biti, ako ignorišemo Holivud,
a pogotovo ako ne poznajemo opus Hansa Kristijana Andersena.
Optimalno rješenje je privid – simulakrumi su učinili irelevatnima
(čitati: opskurnima)
sve sisteme vrijednosti.
Kriterijumi su svedeni na: "doživjeti neku stvar kao lijepu,
znači – nužno je doživjeti pogrešno"
(Niče)

  Umjetnosti  

Klasična polazišta fenomenologije umjetnosti najčešće se zasnivaju na diskursima o ljepoti: nezainteresovano lijepo (Kant); prirodno lijepo, ljudski lijepo i umjetnički lijepo (Hartman); prirodno lijepo kao "pojavljivanje" (Adorno); sve do kritike prirodno lijepog (Hegel). Nadalje, "Aristotel je za lepotu govorio da je bolja od svake druge preporuke. Drugi kažu da je takvu definiciju dao Diogen, a da je Aristotel rekao da je lepota božji dar; Sokrat da je lepota kratkotrajna vladavina, Platon – da je prirodna nadmoćnost, Teofrast – da je nêma prevara, Teokrit da je nesreća okovana u slonovu kost, a Karnead – da je to monarhija kojoj telesne straže nisu potrebne.¹" Moderniji pristupi se iscrpljuju u stavu da je cjelokupna umjetnost zapravo lijepo izražavanje, a ne prikazivanje lijepog. U prilog takvom pristupu stoji i autentični zapis umjetnika fotografije Vestona (Edward Weston): „... fotografisao sam našu toaletnu šolju, tu blistavu glaziranu posudu izuzetne lepote... U njoj je bila sadržana svaka čulna oblina 'božanske ljudske figure', ali bez nesavršenosti. Nikada Grci nisu dobili značajnije upotpunjenje svoje kulture, a ona me je nekako podsetila, taj pokret napred lepo izvajanih obrisa, na Nike sa Samotrake."² Može biti da je razvoj savremene umjetnosti, pogotovo zahvaljujući razvoju umjetnosti medija, uslovio urušavanje kriterijuma lijepog, „mada je taj proces sporenja oduvek bio prisutan u samom stvaralaštvu: pored Rafaela je uvek stajao Mikelanđelo, pored Davida – Goja, pored Bugeroa – Domije, pored Alme Tademe – Van Gog, pored dvorskog slikara uvek umetnik koji drugačije misli.³"

Međutim, vrlo često nailazimo na teorijsko polazište po kome svaka interpretacija i/ili analiza uništava ljepotu: „davanje prvenstva estetici, traženje umetnosti radi umetnosti, uvek je odraz egoističnog stava, sebične besposlice i estetskog srozavanja"⁴.

Bilo kako bilo, da li nam je dosadila minuciozna perfekcija mašina? Da li je izvor urbanih strahova – a istovremeno i razlog česte apatije duha vremena – sterilna očaranost 'spokojstvom' mirnog načina života, koji je godine mukotrpnog rada utiskivao u jedan minijaturni unikat? Hoćemo li prisustvovati činu masovnog etabliranja estetskog ukusa, koji ne podliježe bilo kom kvalitetu umjetničkog djela, osim izvirućeg spontanog odziva kao autentičnog doživljaja proosećanog u susretu sa tim i takvim djelom? Ili nam nužno sljeduje prećutno usaglašavanje sa stavom da se „dobar ukus u ovo vreme tehnološke demokratije pokazuje samo kao predrasuda ukusa. Ako umetnost ne stvara ništa osim dobrog ili lošeg ukusa, onda je ona potpuno promašena. Kada je u pitanju analiza ukusa, dobar i loš ukus se mogu isto tako lako izraziti u vrsti hladnjaka, tepiha ili naslonjače koje imate u kući. Ono što dobri umetnici kamere danas pokušavaju da učine je da umetnost uzdignu iznad ravni pukog ukusa. Umetnost kamere se mora potpuno lišiti logike. Mora postojati logički vakuum, tako da posmatrač primeni sopstvenu logiku i da se delo u stvari samo stvori pred njegovim očima. Tako ono postaje neposredan odraz posmatračeve svesti, logike, morala, etike i ukusa. Delo treba da dejstvuje kao povratni mehanizam na posmatračev radni model sebe samoga. (Les Levine)"⁵ U svakom slučaju, sud ukusa se – za razliku od estetskog suda vrijednosti – usredsređuje na onu dimenziju umjetničkog djela koja predstavlja objektivizaciju kulturno-istorijskog i individualno-psihološkog faktora. Dok se estetska vrijednost neposredno doživljava, sud ukusa je samo naknadna reakcija, uvijek pristrasno obojena – 'meni se (ne) dopada' – i izvodi se iz kategorije duha vremena, relativan je i nestalan, u smislu promjene i prolaznosti. „Ukus određuje način na koji živimo. Ukus je etiketa. To nije magični kvalitet. Svako ga može steći. Dobro otvorite oči i pogledajte oko sebe. Sami prosudite."⁶

  KEMP i/ili kič  

Polazeći od uputstva „SAMI PROSUDITE", proučavali smo fenomen kempa i kiča – u odnosu na umjetnost. Ovdje je istraživanje predstavljeno kroz rezultate 4-godišnjeg edukativno-kreativnog procesa na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici i Akademiji umetnosti u Beogradu. Inicirano „malom enciklopedijom" Filipa Kora Kemp – laž koja govori istinu, istraživanje je postavljeno sa ciljem identifikovanja sličnosti i razlika između kiča i kempa, i smještanja kempa u kontekst umjetnosti. Studenti različitih studijskih programa i nivoa studija u polju umjetnosti – a kao ishod stečenih kompetencija u okviru nastavnih predmeta: Estetika filma i TV, Filmska i TV kritika, Sociologija kulture i umetnosti – svoje stavove su dodatno argumentovali konkretnim primjerima KEMP pojava/ličnosti iz matičnih CG/SR okruženja.

Zašto su kič i kemp, s jedne; a (kultura i) umjetnosti, s druge strane, odabrani kao ključni fenomeni za matični diskurs ovog istraživanja? Evo male liste razloga:

- nastavni predmeti⁷ (uzorkom obuhvaćenih autora/ispitanika) namijenjeni su studentima umjetnosti, a ne društvenih nauka

- brojna djela medijske produkcije pripadaju umjetnosti

- teorija vrijednosti Romana Ingardena daje najtačnije argumente za relativnost (i relacionalnost) i umjetničkih vrijednosti

- jedan od najprovokativnijih domena savremenog duha vremena iscrpljuje se u definisanju kriterijuma za razlikovanje kiča od umjetnosti

- kemp može pripadati umjetnosti

Uzorkom su obuhvaćeni studenti različitih studijskih programa – Audiovizuelne produkcije Fakulteta vizuelnih umjetnosti, Univerziteta „Mediteran", Podgorica: osnovnih akademskih (2)⁸ i specijalističkih studija (11)⁹ – u okviru kolokvijuma i pisanih radova u realizaciji sadržaja nastavnih predmeta Estetika filma i TV i Filmska i TV kritika.; kao i¹⁰ DZMP (5), FR (5), PUM (3) i TVR (1) – osnovnih akademskih studija Akademije umetnosti, Univerziteta „Alfa", Beograd: u realizaciji sadržaja nastavnog predmeta Sociologija kulture i umetnosti, u okviru pisanog rada (prvi on-line kurs, 2010), i u okviru kasnijih (2011-2013) ispunjavanja predispitnih obaveza (kritičke analize tzv. „male enciklopedije" Filipa Kora Kemp – Laž koja govori istinu).

Svima su dosljedno instruisani predispitni zadaci, uz priložene materijale i unaprijed najavljene kriterijume za vrednovanje postignuća. Pisane radove trebalo je formulisati kao odgovore na postavljena pitanja/zahtjeve:

1. Navedite sličnosti i razlike između kiča i kempa

2. Odaberite 3 primjera – KEMP ličnosti ili/i KEMP fenomena – iz crnogorskog/srpskog okruženja i obradite ih po metodu Filipa Kora

3. Argumentujte svoj stav o odnosu KEMP i/ili UMJETNOST

Izričito je navedeno da:

- NEMA NETAČNIH ODGOVORA! SVI su tačni, ukoliko su autentični (iskreni)

- vrednuju se SAMO odgovori koji su podržani argumentacijom (zato što... vrednosni sud – dobro, loše, ..., kroz izlaganje kriterijuma – sredstva izražavanja...)

- uz valjanu argumentaciju, visoko će biti vrednovana RAVNOPRAVNO sva stanovišta (sociološko-kulturološka, kao i umjetničko-estetičko-estetska)

  Kemp (u CG/SR okruženju)  

Dakle, odabran je prilično neočekivan izvor za učenje! Neočekivan, prevashodno prema kriterijumima klasične nastave – tvrdo postavljenih okvira društvenih nauka, pa i prakse u nastavi umjetnosti – akademske arogancije prema svemu što dolazi iz popularne (masovne) kulture, a pogotovo standarda za udžbenike i priručnike u univerzitetskom okruženju. Uzgred budi rečeno, knjiga Filipa Kora je nalik leksikonu ličnosti i pojava, i nema nikakvih dodira s teorijskom građom, ni studijom o fenomenu kempa, niti je nastala sa bilo kakvim akademskim pretenzijama. Kemp, sam po sebi!!! Kemp po formi, sa sadržajem o kempu! Uvjerenja smo da je ovakva publikacija raritet. Zamislite kada bi knjiga o brodovima imala formu broda, sa 3-D ilustracijama od autentičnih materijala sa brodova – konopci, drvo, platno, ... – da li bi to bio kič ili kemp? Da li bi to pripadalo umjetnosti grafičkog dizajna, ili umjetnosti...?

Konačno, bitan odjeljak instrukcija odnosio se na provociranje kreativnih pristupa: „U svakom slučaju, vjerujemo da je 'Kemp – laž koja govori istinu' toliko dragocjeno štivo – koje svakog umjetnika oprema drugačijim znanjima, a pogotovo razumijevanjima koja savršeno doprinose građenju akademskog dostojanstva, i sticanju osobenog samopouzdanja – da nam je bilo nevjerovatno teško da napravimo izbor separata kao polazište za ovaj zadatak. Iz tog razloga, molimo da priložene materijale uzmete samo kao nužno izdvojene (prema ličnim mjerilima interesovanja autora), i da obavezno bar prelistate cjelovito Djelo! Uživaćete! I to smijete da priznate i sebi i drugima! Kemp? Šta fali Oskaru Vajldu (o Leonardu da ne govorimo)?"

Upućivanjem na najrazličitije izvore tumačenja kempa (Kor, Sontag, Eko, ...), od studenata su pristigli briljantni prijedlozi novih kemp odrednica iz matičnih CG/SR okruženja. Tragajući za „draguljima" koji se u navedenim okolnostima mogu okarakterisati kao kemp, a prema propozicijama Filipa Kora, naši ispitanici su odabrane primjere procjenjivali u suprotnostima vrijedan kemp – pseudo-kemp, odnosno namjeran kemp – nenamjeran kemp. Kakvi god bili u svojoj namjeri ili namjeni, ponuđeni primjeri kempa mogu se distribuirati u specifične potkategorije, definisane prema specifičnim zajedničkim osobinama, koje ih dosljedno mapiraju u medijsko-umjetničku ili društveno-političku sferu.