Intervju        ANJA KOFMEL

    Čiji je to rat?
    Kada se izbor svodi na loše i veoma loše

    anjakofmelilustracija

    Jedno od iznenađenja ovogodišnjeg Kanskog festivala bio je debitantski dugometražni dokumentarni/animirani hibrid (prikazan u Nedjelji kritičara) Kris Švajcarac, rediteljke Anje Kofmel, koji je takođe otvorio program Suočavanje sa prošlošću na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Zahvaljujući zajedničkim naporima Međunarodnog festivala u Roterdamu i njihove IFFR Live inicijative, petnaest evropskih gradova moglo je da gleda ovu projekciju.
    Kris Švajcarac je film o Anjinom bratu od tetke Chris Würtenberg-u, koji je ubijen u Hrvatskoj 1992. godine u misterioznim okolnostima, kada je imao 27 godina, a Anja bila tek dijete. Oko dvadeset godina kasnije, progonjena ovom smrću i tajanstvenim pričama koje prate njenog brata, Anja započinje istraživanje prvo u formi kratkog filma, koji zatim prerasta u ogromno istraživanje za dug filmski projekat. Chris je došao u Hrvatsku 1991. godine kao novinar/reporter koji izvještava o jugoslovenskim ratovima, ali se ubrzo pridružio brigadi međunarodnih plaćenika i desničarskih fanatika PIV, koji su se borili uz hrvatske ustaše. Chris je već posjedovao elementarno vojno iskustvo stečeno u Južnoj Africi, kada se kao sedamnaestogodišnjak borio za nezavisnost Namibije. U Hrvatskoj je stupio u kontakt sa nekim od svojih iskusnijih kolega novinara, obično se sastajući u pres centru hotela Intercontinental u Zagrebu (intervjui u filmu napravljeni su sa Heidi Rinke i Julio Cesar Alonso-om). Međutim, njegova sudbina je određena njegovim susretom sa novinarom koji se preobratio u fanatičnog plaćenika i međunarodnog teroristu Eduardom Rozsa-Flores-om, koji je postao komandant PIV-a, Kutz-ovog tipa. Kris Švajcarac, kako su ga prozvali borci, planirao je da napiše knjigu o ovom ratu, koja bi otkrila sve zločine i užase počinjene sa svih strana, ali je njegov život tragično okončan prije nego što je uspio da je završi (možda je ubijen upravo zbog svoje namjere da napiše ovu knjigu, kako kažu neke njegove kolege?)

    jh8vWWpgOvaj intimni i politički kontroverzni hibridni film sastoji se od arhivskih snimaka, intervjua uživo (jedan intervju sa teroristom Carlos-om obavljen je telefonom dok je bio u zatvoru), crno-bijelih rukom crtanih animiranih sekvenci, koje se sastoje od džinovskih crnih nijansi/silueta kao iz noćnih mora, neka vrsta nagovještaja za jeziva ubistva koja će se desiti, ludila ratnog nasilja i masakar. Ove proganjajuće sekvence animacije smjenuju se sa dokumentarnim pasažima, naglašavaju liričnost filma, oživljavajući uglavnom unutrašnji svijet tjeskobe i strahova, istovremeno prikazujući slike koje se ne mogu prenijeti verbalno, naročito ne iz dječje perspektive. Kofmel se ne ustručava da dovede u pitanje i ukaže na zlodjela i planove ultra-konzervativne katoličke organizacije Opus Dei („kada su ljudi slabi, religija postaje presudna“), ne dajući joj previše senzacionalističke ili pompezne pažnje, niti otkrivajući detalje iz dokaza koje je prikupila. Makijavelistički zločinac Flores, zvani Chico, koji potiče iz bolivijske političke porodice koja bježi od režima vojne hunte u Južnoj Americi, proveo je neko vrijeme u Švedskoj i Mađarskoj (gdje ga je navodno trenirao KGB) i, nakon pada Berlinskog zida, pridružio se organizaciji Opus Dei, od koje je, navodno, dobio novčana sredstva. Bio je osumnjičen da je lično naredio ubistva i Chrisa i britanskog fotografa Paula Jenks-a, prije nego što je i sam ubijen 2009. godine tokom neuspjelog pokušaja atentata na bolivijskog predsjednika Evo Morales-a.
    Prije nego je utvrdila da li je njen brat bio saučesnik u masakru nad civilima, Kofmel postavlja mnoga pitanja, prateći ona iz njegove bilježnice, koja odražavaju njegove moralne dileme na koje nema jasnih odgovora: zašto ovaj rat nije bio spriječen? Kako se sve to uopšte moglo dogoditi? Kakvo zlo u ljudima ih gura da ubijaju i čine zločine?
    Razgovaram sa Anjom Kofmel o ovim i mnogim drugim pitanjima nakon projekcije njenog filma na Sarajevo Film Festival-u, u kafiću bioskopa Meeting Point. Vesela buka u kafiću kasno uveče nije nas odvratila od veoma dugog i uzbudljivog razgovora.

    „Ljudi koji najviše pate u ratu su oni koji ne žele rat“, Chris Würtenberg

    Camera Lucida: Kada ste počeli da razmišljate o ovome kao o filmskom projektu? Kada se stvarno javila želja da ispričate ovu priču?
    Kofmel: Zapravo, Kris Švajcarac je u početku bio tema kratkog filma i bila sam fokusirana na dječju perspektivu. Nisam zapravo istraživala političke stvari, bilo je toliko tema u pozadini...

     

    Istina, ovaj film se ne bavi etiketiranjem ili upiranjem prsta u nekoga, to je antiratni film. Ali, on takođe prikazuje i tamne mrlje koje svi imamo u sebi. Tokom svog radnog procesa shvatila sam da sam postala zavisna od svog istraživanja, da želim da znam više o ovim ružnim pričama... Zavisna od svih mračnih strana čovječanstva (još jedan ironičan smijeh).

     

    Camera Lucida: Vjerovatno niste znali u šta se upuštate.
    Kofmel: Ne, nisam znala. Bio je to moj diplomski kratki film i, s obzirom na to da se bavim animacijom, bilo je jasno da će to biti animirani, kratki film. A onda, dok sam radila istraživanje za njega, postala sam svjesna priče u pozadini. U isto vrijeme, kada sam započela istraživanje, nije bilo toliko materijala na internetu. Bile su to devedesete, početak digitalizacije, tako da većina arhiva počinje 1995. godine. Bila sam jako zainteresovana da pronađem arhive, naročito radio arhive mog brata, njegovog glasa, ali je to bilo zaista teško, jer većina radio arhiva datira iz vremena kad je digitalizacija počela… Onda je Flores ubijen od strane policije u Boliviji 2009. godine, kada sam ja diplomirala, što je predstavljalo savršen tajming, jer su svi počeli da govore o ovom slučaju na internetu itd. Tako sam, odjednom, imala mnogo informacija. Bila je to čista slučajnost. U tom trenutku sam odlučila da napravim film. Tj, i ranije sam imala tu želju, ali nisam bila sigurna. Bilo je zanimljivo i to da sam (ova priča nije dio filma) tokom svog istraživanja saznala da u SAD-u postoji produkcijska kuća koja planira dugometražni film o prvom međunarodnom vodu, a glavni pisac ovog igranog filma bio je Eduardo Flores. Pisala sam producentu, objasnila mu da sam student filma i pitala ga da li mogu da radim kao pripravnik na njegovom setu. Dodala sam da znam nešto o toj priči i da bih bila veoma zainteresovana da vidim scenario. Poslao mi je scenario u kojem je bio lik Chris Würtenberg. Pomislila sam 'OK, ako nisu promijenili Chris-ovo ime, onda su i ostala imena prava', što je takođe bilo od velike pomoći. Ubrzo nakon što sam dobila scenario, Eduardo je ubijen, a internet je, iznenada, bio preplavljen brojnim informacijama o njemu.

    Camera Lucida: Kakva nevjerojatna slučajnost - vaša diploma i Flores-ovo ubistvo. Da li mislite da ste mogli da snimite ovaj film da je Flores još bio živ, tj. da li ste se osjećali slobodnije nakon što je ubijen?

    Kofmel: Ja sam čak željela i da ga upoznam, bila sam jako naivna. Ali dok sam radila istraživanje, shvatila sam da su novinari i glavni borci progovorili zato što je Flores mrtav i da nisu smjeli da pričaju dok je još bio živ. Bila sam naivna, jer sam čak pitala da li mogu da radim na setu. Bila sam u fazonu “idemo“.
    Camera Lucida: Slično kao i Chris-ov avanturistički karakter. Ipak, on je Vaš rođak...
    Kofmel: Ne znam. Bila sam pomalo naivna u smislu... samo sam htjela da znam što se događa.

     

    To je dug proces, sa mnogo nacrta. Pokušaš, a onda pokažeš ljudima da provjere da li razumiju priču. Shvatam da je ova istorijska priča veoma važna, posebno za ljude koji nisu iz bivše Jugoslavije, ne samo zato što nemaju pojma o tome šta se tamo dogodilo, već kako bi shvatili zašto bi stranci sa jakom vjerskom i nacionalističkom pozadinom došli da učestvuju u ratu devedesetih. Zašto bi?

     

    Camera Lucida: Koliko dobro ste poznavali Chris-a? Koliko često ste ga viđali?
    Kofmel: Poznavala sam ga kao što mala sestra poznaje velikog brata koji je uvijek na putu. Zapravo ga nisam dobro poznavala, sretali smo se, naravno, ali mu nisam bila pretjerano interesantna. Za njega sam bila samo dosadna mala sestra. Ali, bila sam veoma impresionirana njime.
    Camera Lucida: Znači, već ste imali neku formiranu sliku o njemu?
    Kofmel: Naravno. To nije isti odnos koji sam imala sa svojim ocem, ali on je bio veoma važna osoba za mene. On je sin rođene sestre moje majke, tako da smo jako blizu. Međutim, postojala je velika razlika u godinama: ja sam bila dijete, a on odrasli koji je uvijek putovao. Već je bio oženjen na Tajlandu, putovao je u Afriku, znala sam sve te priče: on je tamo negdje sa lavovima.. Za jednu klinku to zvuči impresivno... Bilo je to vrijeme kada sam počela da čitam o Marcu Polo-u, priče o avanturama i ekspedicijama, pa sam stvorila sopstvenu sliku o njemu.
    Camera Lucida: Fascinantno je koliko dugo ste razvijali ovu ideju, kako ste htjeli da saznate istinu i ispričate priču o njegovom ubistvu...
    Kofmel: Zapravo, ta ideja mi je naišla mnogo kasnije, kada sam bila istih godina kao Chris kad je umro. Shvatiš koliko je bio mlad tada i pomisliš kako bi bilo da te neko iznenada ubije. I tako sam se zainteresovala za priču.
    Camera Lucida: Animacija može da bude veoma efektna u prikazivanju psihološkog svijeta na poetičan način, ali može da posluži i kao sredstvo distanciranja od previše emotivnog uključivanja. Kada ste odlučili da uključite dokumentarni dio i razgovarate sa stvarnim ljudima, uključujući i Chris-ovu porodicu? Ovi djelovi su vrlo emotivni.
    Kofmel: Animacija je jaka u određenim djelovima, dok je dokumentarni segment snažan u nekim drugim. Animacija je snažna kada su u pitanju subjektivne slike koje ne možete prikazati ili za nešto simbolički… Ali vam ne omogućava da čitate između redova kada ljudi govore, naročito kod ove teme. Znala sam da će biti mnogo teorija zavjere, slijepih ulica, mnogih različitih stvari. Animacija je moćan alat za teme kao što su nasilje i rat. Mogla bih da osmislim simbolične slike za nešto što nisam željela ili nisam mogla drugačije da prikažem. Ali morala sam da koristim ličniji pristup, da dopustim ljudima da ispričaju svoju verziju priče, a dokumentarni snimak ima više efekta kod prepoznavanja emocija. Na kraju, mnogo je uvjerljiviji za prikazivanje stvari koje su se zaista dogodile. Takođe, imala sam sumnje i željela sam da i one budu prisutne, a animacija to ne može da uhvati.
    Naravno, Chris-ova majka zna da je bio u Namibiji, ali ona nije govorila o tome, željela je da zadrži sliku njega kao svog sina, svog heroja. Potpuno je svjesna činjenice da on nije heroj, ali je odlučila da o tome ne govori. Animacijom ne možete uhvatiti ove nijanse i trenutke. Takođe sam postala svjesna da ne mogu ispričati priču, a da i sama ne budem izložena, iako mrzim da budem ispred kamere. Ali na momente sam bila u dilemi da li nedostaje istine. Plašila sam se da priča nigdje neće ići i morala sam da je povežem sa sobom. Zato sam odlučila da se uključim, iako mi je bilo teško da budem ispred kamere.
    Camera Lucida: Tako je autentičnije.
    Kofmel: Znala sam da će film biti autentičan samo ako sam ja u njemu (ironičan smijeh).


    Previous-Page-Icon    03   Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.