Blockbuster Christopher Nolan-a ne predstavlja toliko ratni film, koliko podsjeća na video igricu posvećenu velikim moralnim vrijednostima.Christopher Nolan je platonski režiser. Njegovi filmovi su manje o likovima ili situacijama, a više o apstrakcijama, „Idejama“ u apsolutnom smislu koji autor Gozbe daje ovoj riječi.

Uzmimo samo ova dva primjera. The Dark Knight je predstavljao filozofsku (i spektakularnu) raspravu o konceptu Pravde – upotreba velikog slova je neminovna - dok je Inception predstavljao ilustraciju mita o pećini.

Dunkirk se odnosi na pojmove Hrabrosti i Kukavičluka, Solidarnosti i Sebičnosti, opet u njihovom najapstraktnijem smislu. Kontekst evakuacije Dunkirka od strane britanskih i francuskih trupa okruženih Njemcima u maju i junu 1940. godine, u najboljem slučaju predstavlja izgovor, ukras osmišljen tako da služi jednom inače ozbiljnom razmišljanju.

Zaista, jedna velika vrijednost ovog filma je što ne morališe. Dok kao vrline veliča hrabrost i međusobno pomaganje, on istovremeno priznaje ljudskost u reagovanju strahom i individualnoj ili kolektivnoj volji da se po svaku cijenu preživi.

Lukavstvo (npr. u slučaju francuskog vojnika prerušenog u Engleza) i nasilje ( na primjer, ono Highlandera koji traže žrtvu da bi spasili svoju kožu) mogu pronaći svoje mjesto kao izbor zajednice, nacionalistički izbor ili izbor mase (Englezi isključuju Francuze sa brodova za spašavanje).

Dunkirk nikako ne opravdava takvo ponašanje, on samo ostavlja svakom gledaocu da se suoči sa svojom stvarnošću, kao i sa logikom koja tu vlada. Ali, sve ovo nema mnogo veze sa stvarnošću, a naročito ne sa ratom. Još manje sa ovim ratom i svim onim što se dogodilo u Evropi 1940. godine.

Bezimeni neprijatelj, rat i likovi bez prošlosti

Najočigledniji pokazatelj činjenice da ovo nije rekonstruisanje istorije jeste to da napadač nema ime. On je Neprijatelj, nikad imenovan, a nećemo nikada vidjeti ni Njemca ili pak tako vidljiv znak aviona Luftwaffe-a.

Kao u video igrici, nalazimo se u svijetu ograničenih parametara, u kojem se ranije nije dogodilo ništa, postoje neki apstraktni entiteti („Churchill“) i, naročito, jedan jednostavan cilj: povratak kući.

Tri isprepletene priče čine pripovjedački tok u Dunkirku - tri vojnika koji pokušavaju da napuste plažu, tri pilota RAF-a koji se suočavaju sa neprijateljskim avionima kako bi zaštitili evakuaciju i brodić sa tri civila koja priskaču u pomoć opkoljenim britanskim vojnicima, kao što su to radili i mnogi trgovači bordovi i jahte.

Pored toga, postoji i apstraktna priroda konstruisanja, oni su kao tri moguća „početka“, čiju kombinaciju obezbjeđuje ovaj film. Može se svojevoljno navući ovo ili ono odijelo, definicija svakog protagonista je svedena na minimum. Jedini koji će imati trunku lične istorije i psihologije je osuđen.

Ove priče su sklopljene na neki čudan način, koji ga istovremeno de-realizuje. Ovi događaji, koje navodno povezuje kontinuitet, a ponekad čak i paralelnost, nastaju u neobično raznolikim kontekstima. Dan ili noć, lijepo ili ružno, mirno ili rasplamsalo more, čiste plave ili tamno zelene boje.

Ovo promjenljiva meteorologija, koja značajnim sredstvima tako lako eliminiše korišćene kompjuterske trikove, potvrđuje da se ovdje ne nalazimo u stvarnom, već u teorijskom prostoru.

Prostor gdje se, čudnovato, gotovo nikada ne umire: dok je bezbroj figurica bez imena i lica za potrebe igre, jedan jedini lik koji dobija privid postojanja će umrijeti i to ne usljed sukoba.

Ako Dunirke nije ratni film, to je zato što se, za razliku od ostvarenja iz ovog žanra, uključujući i mnoge primjere pojednostavljene propagande koje sadrži, ne odvija u ovom svijetu. On služi samo da ilustruje moralne apstrakcije.

Iz prizme Brexit-a ili migranata

Osim toga, ovo stvara mogućnost da se film poveže sa povodima koji ni na koji način nemaju veze sa njim. To je slučaj u Velikoj Britaniji, gde su neki u njemu pročitali odbranu i ilustraciju Brexit-a. Ovo takođe može biti način da se evociraju i mnoge druge plaže na kojima umiru na stotine ljudskih bića koje nemaju priliku za bijeg: žrtve sramotnog upravljanja pitanjima migracija od strane velikih evropskih političkih sjedišta današnjice.

Dunkirk se čak može smatrati i prilikom da se podsjeti da su civili, „civili“, dobri ljudi, posebno Britanci, u velikom broju spasili mnoge migrante vrlo blizu Dunkirka, u Calais-u, kada je Gamelin vlada Valls-a umnožio katastrofalne strategije (još uvijek u toku).

Tako, metafizička razmišljanja služe za podsticanje razmišljanja o višestrukim i ponekad hitnim pitanjima.

Jean-Michel Frodon
prevela: Nina BUKILIĆ
first published in:
www.projection-publique.com/2017/07/24/dunkerque-serious-game-metaphysique/