Revija muzičkog dokumentarnog filma "Rokumentarni dani" pokrenuta je i prvi put održana od 26-28. maja 2017. u Nikšiću. Publika je u prostorijama KUD Zahumlje i kluba Blues Brothers bar imala prilike da uživa u 14 projekcija dokumentaraca i arhivskog materijala vezanog za crnogorsku muzičku scenu. Sav video materijal je premijerno prikazan u Nikšiću. Devet sadržaja je imalo crnogorsku premijeru. Ove godine festival traje dan više i donosi potpuno nove filmsko-muzičke priče.

Camera Lucida: Sjajna je ideja pokrenuti festival dokumentarnog muzičkog filma - rockumentary-ija, manifestacije koja je nedostajala na ovim prostorima. Predstavite nam ekipu organizatora

Bojan Tešić: Ekipu koja stoji iza Rokumentarnih dana čine: muzičari, rok novinari, istoričari umjetnosti, dizajneri, veb developeri, sociolozi i naravno, filmski radnici. Već deset godina se bavimo afirmacijom crnogorske muzike. Organizovali smo par multimedijalnih događaja zajedničkog naziva – Premotavanja – sačinjenih od: izložbi, filmskih projekcija, škola stripa, promocija knjiga, audio i video materijala, tribina sa brojnim gostima iz zemlje i regiona, koncerata, radionica... Tu smo uvidjeli da sve to može da preraste u nešto više. Otprilike, tako su nastali Rokumentarni dani. Naravno tu je i sajt www.rokumentarnidani.me 

Camera Lucida: Prvo izdanje, koje je uvijek i najteže i najuzbudljivije, održano je prošle godine u maju. Da li ste bili zadovoljni rezultatima, reakcijom publike i medija?

Bojan Tešić: Uradili smo film o Nikšićkoj grupi Mantou. Ugostili smo bendove iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Izložbom koncertnih plakata domaće scene stvorili smo vezu između različitih generacija autora i publike. Tribinama o novoj vizuelnosti; stripu i razgovorom sa režiserom Brankom Radakovićem smo uvezali srodne priče sa različitih polja umjetnosti. Na tribinama su učestvovali i vizuelni umjetnici: Balša Milunović i Matija Brajović, strip autori Ilija Nikčević (diplomirani grafičar) i Nikola Ćurčin (osnivač HSF-a), osnivač jedinog strip kluba Dražen Baletić i najmlađi domaći stripadžija Veljko Miljanić (autor zaštitnog znaka manifestacije). U sklopu događaja upriličena je i izložba muzičke opreme, analognih uređaja i nosača zvuka, knjiga i stripa. Manifestacija je odzivom publike i pozitivnim reakcijama prevazišla očekivanja organizatora i pokazala potencijal, te pomalo zapostavljene muzičke i filmske scene i povezala cijelu priču sa onom iz regiona. Napravljeni su kontakti sa domaćim festivalima i sličnim manifestacijama iz regiona, a ispostavilo se da su se zainteresovali i domaćii i regionalni mediji.

Camera Lucida: Pretpostavljam da je namjera za osnivanje ovakvog tipa festivala bila upravo i oživljavanje ovog pod-žanra koji fascinantno spaja dvije umjetnosti?

Bojan Tešić: Apsolutno da. Pokušali smo da ovom malom revijom, damo neku podlogu svemu onom što se na muzičkom polju dešava kod nas. Neku vrstu utemeljenja i opravdanja, da je to mnogo više od pukog sviranja. Da je to u stvari ona ljepša strana istorije ovih prostora. Da su taj neki bolji život za kojim, evo izgleda svi patimo, stvarali upravo umjetnici poput Mizara, Jadranke, Rundeka, Preleta, Milana i Margite, Buldožera... da je još uvijek stvaraju Eva Braun, Vranjković, Dubioza ili naši Bubnjivi i Parampaščad. I naravno njihove filmske kolege. Sa druge strane, muzički dokumentarci u 21. vijeku postali su nezaobilazna stavka u prezentaciji autora, paralelno izrastajući u zaseban i izazovan žanr. Osim u Hrvatskoj, koja ima već deset godina dugu tradiciju festivala muzičkih dokumentaraca, Makedonija, Srbija i BiH su u ovo polje ušle u posljednje dvije-tri godine. Pravi je trenutak bio da se i Crna Gora uključi u cijelu priču.

Camera Lucida: Ovaj zaseban (pod)žanr vjerovatno ima najlojalniju od svih publika u smislu konitnuiteta, a tu lojalnost očekujete i na drugom izdanju?

Bojan Tešić: Prošle godine niko nije očekivao ništa i desio se jedan drugačiji festival od onih na koje su ljudi navikli kod nas. Željeli smo da i sami ambijent velike sale Zahumlja bude što intimniji, bez redova stolica, bez ceremonija... Vjerovatno je to i iznenadilo ljude i pokazalo im da sve može biti i drugačije, a opet dobro. U tri dana prikazali smo 14 filmova od kojih jedan u sopstvenoj produkciji; ljudi su imali prilike da čuju tri benda, mnogo zanimljive goste na tri tribine, vide izložbu muzičkih postera, bazar analogne muzičke opreme, knjiga, ploča, stripova... svega onog što je ubijeno u digitalnom dobu. Sada kada ljudi već imaju predstavu šta to mi radimo, očekivanja su porasla. Nadam se da ih drugim izdanjem nećemo razočarati.

Camera Lucida: Koliko je muzički dokumentarac zapostavljen kod nas?

Bojan Tešić: Znate ono kada se umrežite sa sličnim ljudima putem socijalnih mreža pa vam po cijeli dan iskaču lijepe priče i lijepe pjesme i vi onda nemate realnu predstavu koliko je u stvari ta grupacija mala. Potom izađete u šetnju, stvarnost vas dobro ošamari muzikom iz prvog ulaza ili kafića ili odabirom filmskog programa na komercijalnim televizijama. Tako nekako i mi sada, kada smo se umrežili sa ljudima sličnih interesovanja mislimo da je mnogo bolje nego što realno jeste. Kada smo kretali prošle godine jedva smo sastavili program, sve pri tom pazeći da nam ostane nešto i za naredna izdanja. Onda smo se povezali sa sličnim donkihotima poput DokuMfesta iz Zenice, produkcijskim kućama iz Srbije, Hrvatske, Makedonije... raznim entuzijastima... I sve je već izgledalo bolje. Ipak, sama činjenica da se i taj program od 14 naslova jedva složi govori dovoljno.

Camera Lucida: Šta je bilo najteže u organizaciji prvog izdanja festivala?

Bojan Tešić:Najteže je bilo naći materijal vezan za domaću scenu. Srećom, Crnogorska Kinoteka je prepoznala vrijednost ovog našeg projekta i u svojim arhivama našla jedno pravo malo blago vezano za rokenrol u Crnoj Gori tokom 1960ih i 1970ih.

Camera Lucida: Zašto baš Nikšić kao lokacija?

Bojan Tešić: To je grad koji ima preko 20 aktivnih autorskih sastava i dva velika muzička festivala i, po našem mišljenju, trebao je upravo ovakav festival koji bi se nadovezao na tu priču. 

Za razliku od muzike, film baš ne proživljava lijepe momente u tom gradu. 

Drugi razlog je svakako taj što je publika naviknuta na rok dešavanja i smatrali smo da proces stvaranja publike može proći lakše ovdje nego u nekom drugom gradu. Još uvijek smo otvoreni da dio programa za koji imamo saglasnost autora, ponudimo nekom drugom mjestu i napravimo zajedničku priču. 

Camera Lucida: Koje nacionalne/internacionalne institucije su vas podržale za prvo izdanje a koje za drugo?

Bojan Tešić: Prvo izdanje smo uspjeli sklopiti zahvaljujući Ministarstvu kulture i JU Zahumlje prije svih. I ove godine projekat radimo sa Zahumljem, čije prostorije imaju poseban značaj i šarm za sve generacije odrasle u Nikšiću. Čast nam je što ćemo ove godine, iako na mišiće i bez velikog budžeta, nastaviti rokumentarnu priču. Drugo izdanje će uz pomoć Ambasade Slovenije predstaviti njihovu produkciju, a popričaćemo sa jednim gostom iz ove zemlje.

Camera Lucida: Da li kod nas ima sluha (i u bukvalnom i u metaforicnom smislu) za ovakve dogadjaje koji povezuju muzičku i filmsku umjetnost, uz organizaciju živih svirki, često i učešče aktera samih filmskih priča?

Bojan Tešić: Prilikom priprema za prvo izdanje, jedan znatno iskusniji kolega nam je u par slika opisao koliko je mukotrpan posao stvaranje publike, sastavljanje programa, produkcijska strana priče... Mislili smo da to važi samo za njegov, sada već veliki filmski festival. Ispostavilo se, da i ova naša mala manifestacija zadaje mnogo glavobolje. A sluh! Dok nekog ne povučeš za rukav, mislim da ne čuje. Izgleda da su ljudi zatrpani informacijama, terabajtima filmova i muzike. Stasale su generacije koje nemaju ili imaju malo iskustva gledanja filma u bioskopima ili slušanja muzike kroz albume. Glavni izbor informacija su valjda youtube play all liste.

Camera Lucida: Ove godine najavljujete bogat program sa filmovima o velikim figurama Ju muzike – Buldožeru, Milanu Mladenoviću, Evi Braun, NIkoli Vranjkoviću... Osim njihove muzike, besmrtnosti ovih muzičara doprinose i filmske priče o njihovim životima i muzici...

Bojan Tešić: Recimo prošle godine je film Jadranka bukvalno ostavio sve prisutne bez teksta. Svi smo mi znali neke detalje njenog života, uspone i padove. Svakako smo znali za pjesme. Ali, kada vam ona ispriča o svom životu to je nešto nezaboravno. Bilo je i suza. Mislim da je ovakvo predstavljanje nekih bitnih autora, posebno važno u dobu u kom životni vijek pjesme traje mnogo kraće od njenog real-time-a; kada se one slušaju čisto da bi se dobila informacija o čemu se tu radi, nego da bi se uživalo u njima. Film je tu da da onaj jako bitan, širi kontekst. Žao mi je što se kod nas još uvijek ne dešava gotovo ništa po ovom pitanju. A bilo bi tu zanimljivih priča.

Camera Lucida: Najavljujete i ove godine niz propratnih događaja. Prošle godine to su bile tribine, izložbe muzičkih plakata, postera koncerata, stripova, omota ploca, čak i puštate muziku sa gramofona. Koliko će ova memorabilia biti značajna za očuvanje uspomena kod mlađih generacija?

Bojan Tešić: Ove godine smo se okrenuli malo drugačijem konceptu. Opet pokušavamo da napravimo jednu zanimljivu izložbu, opet će biti zanimljivih tribina. Upravo zbog ovog zadnjeg dijela vašeg pitanja smo odlučili da ove godine u sklopu tog bazara muzike ili kako mi volimo da ga zovemo "Ulica žrtava digitalnog doba" uradimo i nekoliko radionica za mlade. Na kraju tih umjetničko-aktivističkih radionica smo im spremili divnu priču o mostarskoj školi muzike "Rock je kamp", vjerovatno jedinom mjestu u tom gradu gdje je bitnije šta slušaš nego koje si nacionalnosti.

Camera Lucida: Koje goste očekujete ove godine?

Bojan Tešić: Posebno nam je zadovoljstvo što ćemo imati prilike da se družimo sa Igorom Bašinom, čovjekom koji nam dolazi kao scenarista serijala Glasba je časovna umetnost čiji je jedan segment film o Buldožeru koji će biti prikazan. Za njegovu bogatu biografiju bi malo bila i dva intervjua. Zbog velikog broja proljećnih muzičkih i filmskih festivala u regionu čekamo potvrde još dva regionalna gosta, ali zato smo sigurni da će nam se pridružiti čovjek od filma i muzike član TBOK Zoran Marković. Predstavićemo i rad mlađe garde domaćih režisera bez čijih spotova muzička produkcija Crne Gore ne bi mogla postojati. Zasviraće dva mlada crnogorska benda – Parampaščad i Bubnjivi, a publika će imati prilike da pogleda video priču o njima prožetu live sessionom od četiri pjesme. I ovaj film kao i prošlogodišnji o grupi Manitou smo snimili u saradnji sa producentskom kućom Media Solution.

Camera Lucida: Koja su vam očekivanja od publike za ovogodišnje izdanje?

Bojan Tešić: Ugrabili smo termin između finala Lige šampiona i Svjetskog prvenstva u fudbalu. Ako u međuvremenu ne isperu oči i uši dobrom dozom pop kulture, nema im spasa 

Camera Lucida: Postoji li šansa za povezivanje sa obrazovnim visokoškolskim institucijama ili TV kompanijama u cilju promocije i prikazivačke dostupnosti rockumentarca kod mlađih generacija koji bi ih mogli pogledati i izvan okvira festivalskih datuma?

Bojan Tešić: Naši koraci su još uvijek nesigurni. Tek smo drugu godina za redom u ovoj priči. Ono u šta smo sigurni je da ima pozvanijih ljudi koji bi mogli uticati da ova priča dospije na neki veći nivo. Eto, na jednom nedavnom događaju koji smo organizovali saznali smo da jedna odlična ekipa profesora pokušava da u kurikulum kao izborni predmet uvede land art i srodne vidove umjetnosti. To bi za početak bilo divno. Sigurni smo da se ovakve priče mogu realizovati. Ko zna možda se upravo na ovim radionicama za mlade otvore neka nova vrata. Mi smo spremni.

Maja Bogojević