Luchino Visconti (1906.-1976.), italijanski grof, inače pozorišni i filmski reditelj svoju karijeru počeo je kao asistent francuskog reditelja Jean Renoar-a, prelazi put od francuskog poetskog realizma do italijanskog neo-realizma, uvijek birajući aktuelne teme koje na autentičan način karakterišu vrijeme u kojem se radnja njegovih filmova odvija.

Jedan od takvih filmova je i film, "Zemlja drhti" koji se bavi sudbinom jedne siromašne, ribarske porodice u jednom malom primorskom gradiću na Siciliji. Narator u filmu u uvodnoj sekvenci objašnjeva život ribara i od čega se on sastoji, uvodeći gledaoca u siromašni i skromni život višečlane ribarske porodice. Na samom početku, u samu zoru, uz zvuke zvona sa crkve, uz glasne uzvike pristižu ribari da pomognu u prikupljnju ulova, kao protagonisti, gdje zajeno s njima pristižu i nakupci ribe, u ovom filmu antagonisti.

Zbog same podjele posla, u kome ribari sav svoj ulov daju nakupcima, koji otkupljujući ga, zarađuju mnogo više nego što bi trebalo, dok ribari jedva sastavljaju kraj s krajem, dolazi do čestih nesporazuma. Prateći život porodice, reditelj Luchino Visconti posebno obraća pažnju na detaljan opis stroge podjele posla u porodici, gdje žene rade ženske, a muškarci muške poslove, u veoma tradicionalnom duhu koji je prikladan duhu života na Siciliji.

Ljubavni problemi, finansijski, moralni, sve je to ono što muči jedno malo mjesto i ljude u njemu. Prvi dramski momenat u filmu je pobuna mladog ribara Antonia, koji svoj prkos nad nakupcima izražava javno i koji započinje tuču sa njima zbog svog nezadovoljstva, tj. zbog ponuđene niske cijene ribe. Poslije toga on kreće da prodaje ribu samostalno, u želji da bude sam svoj gazda. To mu i polazi za rukom. Međutim na putu ka uspjehu doživi nesreću i more mu u nevremenu uništi barku.

Zvona sa crkve gradića najavljuju neku nesreću, odnosno uvijek zvone kad se neko ne vrati s mora, tako da scene gdje žene kao spomenici sa pogledima uprtim prema pučini, stojeći nepomično kao stijene, ostavljaju upečatljiv utisak na gledaoca. To je ujedno i kulminacija filma. Umjesto muzike u filmu, kad god je neka sentimentalna scena, reditelj koristi pjesmu nekog od lokalnih mještana koja stvara autentičnu atmosferu koja inače vlada u gradiću. Iako siromašni, duh stanovnika gradića je nesalomiv. Kao posebno interesantan ističe se detalj da je reditelj kao glumce isključivo koristio mještane, kako to stoji i u špici na početku filma: "U filmu igraju i ribari i nakupci i zidari". Pored ovih, u filmu igraju i mnogi drugi koji su se tamo zatekli, a koji su bili interesantni reditelju.

Nesalomivi duh mladog ribara nastavlja da se bori, dok njegov brat koji je rame uz rame pecao ribu sa njim u trenucima krize odlazi u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, ne želeći više da se bori na taj način. U to vrijeme takav odlazak je značio i "usta manje" za jednu veliku porodicu. Pošto 'jedna nevolja nikad ne dolazi sama', banka odlučuje da im oduzme kuću zbog neplaćenih računa, njegov otac, stari ribar, se razboli i na kraju svi završavaju praktično na ulici. U takvom momentu očaja ribar Antonio se ipak vraća nazad nakupcima, jer za njega nema života bez mreže i mora, što je i osnovna ideja filma.

Vuk Marković
FTV- režija
FDU