Politika prezentacije PERFORMANCE
ANIMA- jedna od slika - Vrisak nezavisne, neposlušne... Zalaganje za politike mira i aktivno učešće žena u procesima koji su važni za mir, pridružuju se teme iz feminizma i ženskih ljudskih prava nakon 2000. Doslijedno sprovođenje vizije i misije ANIME, aktivno učešće u procesu demokratizacije društve, jasna načela, principi djelovanja i inicijative realizuju se kroz performans koji se koristi kao način izražavanja i komunikacije sa javnošću. Performans se kristi kao sredstvo direktne akcije kojim se obezbjeđuje vidljivost, javnost i aktuelnost političke poruke da bi ona stigla do onih kojima je upućena. Koristi se kao krug u kojem kritičnost postoji kao standard. Kritika formalno shvaćenih politika rodne ravnopravnosti ovje se prevodi u sliku par šefica na nekim mjestima koje su osvojile moć, i koje ta ista moć konstituiše u one koje nemaju niti su ikada imale jasnu politiku koja konvenira sa iskustvom života žena u Crnoj Gori. Sat vremena trajanja performansa u javnom prostoru su žive slike dekonstrukcije ženske rodne uloge koju patrijarhat definiše kao inferiornom nosteljicom stereotipa. .......NEŠTO. Ovo je opresija tom određenom potčinjenom ženskom u sklopu patrijarhalnog reda. Jedinice ovog procesa su: prostor- mjesto, akterke performansa, ljudi na trgu- javnost. Prostor sa kojeg se šalje politička poruka ili zahtijev je otvoren, slobodan, javan- svačiji. Ovaj prostor mijenja onaj koji, bez obzira što su legitimno izabrani/ne predstavnice/ci, nemamo u Parlamentu, Vladi i na mjestima odlučivanja. Dakle, ovaj prostor obezbjeđuje nezavisan i neometan pritisak kako bi se artikulisao stav za promjenama, i izrazilo nezadovoljstvo predstavnicama/cima koji vrše vlast- od parlamenta, vlade do institucija, pojačao pritisak i učinilo vidljivim da su žene Crne Gore nezadovoljne njihovim radom. Da su se pobunile. Želja za promjenom sadašnjeg stanja nije ekskluziva malobrojnih, već je i pokušaj da se proces falsifikovanja stvarnosti, od najvišeg nivoa do elementarnog, „raskrinka". Preformansom se verifikuje nepristajanje na ono što se radi u naše ime- kritički stav i misao, krati vrijeme koje bi se potrošilo u procedurama koje su duge i dio su strategije sistema da minimalizuju problem. Suštinski, svrha plesa- performansa političkog subjekta, gdje Druga postaje Drugačija, je ukidanje veze sa dotadašnjim životnim trenutkom, odnosima, komunikacijom, ulogama, i na sat ili dva otjelovljuje se novi govor politike žena u Crnoj Gori. Storniranjem realnosti, privatno pripitomljeno tijelo postaje javno tijelo- govori jezikom osjećanja i sopstvenim iskustvom prevodeći ga u javni disksurs, u direktnu akciju. Tijelo politički govori, tijelo političkog subjekta, materijalizujući feministički postulat da je lično političko. Na trgu, preformansom, politika žena, postaje javna,bez cenzure, provokacija, pritisak, zahtijev. Performans se najčešće sastoji iz dvije ili tri faze. Uvodna, formiranjem kruga, koji predstavlja zauzimanje javnog prostora. Poziv, udarcima kamena o kamen, najavljivanjem dešavanja na trgu. Središnji dio preformansa predstavlja temu koja je izabrana. Cilj je da se problem izoštri i učini vidljivim. Verbalnom ili neverbalnom komunikacijom emituje se sadržaj i poruka. Zadnja faza procesa je katarza i prijedlog riješenja. Teme preformansa najčešće su vršenje pritiska na vlast i institucije da rade u korist žena, obezbjeđuju legitimnost našoj „ utopiji koja pleše", izražavaju emocije, artikulišu otpor mizoginiji, antifeminizmu, ćutanju, izbjegavanju odgovornosti, protiv korupcije i kriminala. Nakon preformasa, traži se feed- back, o procesu u kojem su učestvovale, što su doživjele, o čemu su mislile i kako su se osjećale. |
Performans je u njihovim ocjenama najčešće iskorak, sloboda, ponos, lišavanje stida i straha, ukidanje ćutanja. Mjesto koje djeluje katarzično. Ženama obezbjeđuju slobodu izražavanja, živost, kritičnost, prodor. RADOST bez obzira na temu, tremu, tremor, tumor.......Ženskom tijelu Javnost, publika kao čin i član, kompletnog procesa, može da izabere da ignoriše ali ne i da pomijeri tijelo koje je osvojilo prostor, postaje svjesna događaja i svog izbora. Simboli sredstava Crna suknja je permanentan element, prepoznatljiv među muškarcima i ženama u Crnoj Gori. Crnina sugeriše nastavak, i svojevrsnu solidarnost žena, sada, sa prethodnicama, koje su vrlo mlade oblačile crninu kao znak žalosti, korote, za nekim iz porodice, ali i otvara problem permanetnih ratova u kojima je Crna Gora učestvovala ili su vođeni na njenoj teritoriji. Crnina, danas, dominantno, odražava atmosferu i aktuelni trenutak, probleme, teret, nazadovanje, nezadovoljstvo, tugu....drugu kožu. Simbol kamenja- materijal koji povezuje dva prostora- mora i planina. Inače dominantan u Crnoj Gori, upućuje na logiku kamena kao oblika filozofije življenja- statična, teška, nepomjerljiva, nefleksibilna. „TUCANJE KAMENA" u Crnoj Gori, jednoj od republika SFRJ, odakle je najveći broj žena i muškaraca odveden na Goli Otok- metod beskonačnog besmislenog ponavljanja ćoravog posla, strategije torture u socijalističkim logorima kojima se redovno udaralo na volju, slobodu, pobunu...misao. Udarac kamena o kamen je znak, poziva, otpora. Ritmom ponavljanja udaraca obezbjeđuje se pozornost, aktuelnost, provokacija. Scenario performansa nekada sadrži potpunu tišinu i neverbalnu komunikaciju sa javnim prostorom, nekada su to poruke koje se uzvikuju ili vrisak kojim se oglašavamo u znak protesta da nas svi čuju. Vrisak- Ukidanjem tišine i ćutanja krikom u javnom- želimo označiti raskid sa nekadašnjom ulogom uslužne, trpeljive, na ruku nađenog ženskog života i ispričamo priču koju niko ne želi da čuje. Vrisak je sredstvo ili novi vid komunikcije, jezik/ stari jezik- prajezik- ženski jezik. Moć/nemoć u istoj jedinici vremena. Vrisak je frustrirajući za slušateljstvo i simbolički vrši ukidanje govora, i konstruiše novi kanal dijalog sa politikom, građanstvom, odgovornošću. I na kraju, osnovno je da se radi s o poigravanju sa kontrolnim, nadzirujućim instrumentima i mehanizmima, direktnom obraćanju instancama i istitucijama, vlasti, opoziciji, medijima- nadgledajućem diskursu i kroz performativnost potvrđujemo teorijsko shvatanje i strategije teoretičarki feminizma, Džudit Batler, Liz Irigaraj, Elen Siksu gdje drugost postaje potencijal: "kroz glorifikovanje različitosti, žene dostižu svoju pravu važnost". Kap ali važna kap. Novosvojena zemlja je siguran prostor za artikulisanje kritičkog stava u odnosu na dešavanje u društvu, a tiču se zahtjeva žena kao političkog subjekta. Iz prostora dugačijeg subjektivitet dolazi odgovor onih, koje hoće da se pitaju o sopstvenoj sadašnjosti. Ovim se opiru i bune protiv, saučesništva predstavnica koje participiraju kao poslanice u Skupštini, u institucijama sistema, na malobrojnim mjestima odlučivanja, samo kod svojih šefova i lidera, koje najčešće ako se sukobe odu sa političke scene u tišini. Sa tih mjesta najčešće ne dolazi podrška, one su tu da bi muška ekipa mogla mahati formom da živimo u društvu koje cijeni neke demokratske vrijednosti. Novoosvojeno mjesto je nagovještaj neke moguće alternative. Eksesu ovog tipa mjesto je na margini ili pod kontrolu, zato najčešće nema nikakvih informacija iako smo mi makar četiri puta godišnje u performansu. Zbog laži, tajni i ćutanja- kako bi rekla Adrijen Rič- mi dižemo svoj glas i postajemo vidljive kao subjekt koji se pobunio. Moramo naučiti da čitamo slike, jer je jezik razumljiv a sloboda je taj neophodan čin.
Ervina DABIŽINOVIĆ Psihologinja, aktivistkinja, članica ANIME-Kotor. Objavila dvije knjige: roman Palimpsest i Montenegro regtime- knjiga poezije. Objavljuje tekstove i radove na teme iz feminizma, piše kolumnu KONTRA/PER/CEPCIJA u nezavisnom dnevniku Vijesti. Koautorka filma Stub od soli u saradnji sa NOVA- Centar za feminističku kulturu Podgorica. |