Lucidno Majorité opprimée
KAKO BI IZGLEDAO DAN KAD BI MUŠKARCI DO/ŽIVJELI (KAO) ŽENE?
„Majorité opprimée“ (2010) rediteljka: Eleonore Pourriat
„When men are oppresssed, itꞌs a tragedy.
When women are oppressed, itꞌs tradition.“
Letty Cottin Pogrebin
Odgovor na seksističko pitanje da li bi ovako izgledala (filmski prezentovana) realnost svijeta da njime upravljaju žene, ne bi bio dovoljan da dežurni mizogini i seksiste oličeni u patrijarhalnim (muškim) moćnicima shvate teret i iskušenja ženske svakodnevne egzistencije. Umjesto takvog uvoda o ꞌtragičnom položaju muške opresijeꞌ, napisaću jedan sasvim lični iz ženskog ugla/iskustva tradicije opresije.
Šta za žene predstavlja noćna šetnja kroz puste ulice grada? Iskustvo svojstveno samo ženama. Klizećim kadrom od lepršave ljetne haljinice, preko zabrinutog i obazrivog lica, pogleda koji gleda na strane, osvrtanja unatrag i odzvuka mizoginih reči kojima se muškarci na neprimjeren način obraćaju ženama na ulicama – ꞌdobacujuꞌ, rediteljka i scenaristkinja, Eleonore Pourriat, dala je odgovor na ovo višedimenzionalno pitanje.
U hijerarhijskom, muškocentričnom, mizoginom, homofobnom i nasilnom društvu brojne su žene koje osjećaju nelagodu, nesigurnost i strah kad same prolaze pustim, (iako osvjetljenim) ulicama. Završni kadrovi kratkog filma simboličkog naziva „Majorité opprimée“ (<Oppressed Majority) (2010) uvlače gledateljku/a u proces suočavanja sa društvenim poretkom koji podržava i producira kažnjavanje žena samo zato što su – žene.
Eleonore Pourriat je bila preneražena sviješću njenog supruga koji nije pojmio šta ona osjeća svaki put kad izađe na ulicu, stoga je odlučila da snimi kratki film kojim će dati odgovor na pitanja šta doživljavaju žene u javnom prostoru, koliko su i na koje načine svakodnevno ugrožene i degradirane, te u koncu kako se osjećaju živeći u savremenim društvima. „Majorité opprimée“ je nastao iz potrebe da se tom i takvom svijetu ukaže da su „žene napadnute čak i riječima, malim, blagim riječima, svaki dan“ (E. Pourriat) kao i da muškarci nemaju svijest, te da ne mogu zamisliti tu činjenicu jer „nisu suočeni s tim“ i sa samim sobom, smatra rediteljka. Svakako da bi se dalo razmisliti zašto je to tako, da li je to isključivo pitanje hijerarhijske moći koju im obezbjeđuje društvo, te oni kao povlašteni ne (žele da) vide, ili im prosto ne odgovara ta činjenica ili uživaju u toj vrsti moći koju im društva već hiljadama godina obezbjeđuju? S druge strane, nastanak filma je iniciralo i iskustvo lične nelagode i nesigurnosti, pa i straha od življenja u takvom društvu.
Film je izazvao mnoge negativne komentare od strane uvrijeđenog dijela patocentrično nastrojene publike, iako se o dimenzijama i vrstama nasilja koje svakodnevno trpe žene a koje je prokazano metaforom filma, nije niti raspravljalo. Na sreću, takvi komentari nisu uticali na recepciju filma, ali niti na autorkin rad koja je iz tih uvreda iscrpila ostrašćenost kako bi stvarala novi docucomedy[1], parodični film, prema njenim riječima o uklanjanju pubičnih dlaka.
Kako bi postigla svoj angažovano-umjetnički cilj, Eleonore Pourriat je sklona korištenju različitih stilskih sredstava, kao i postupaka što od starta pokazuje i sam naziv ovog kratkog filma. Stilska sinestezičnost skopčana u nazivu višeznačna je u smislu tumačenja i kreće se od pojma: opresirane većine. Većina ograničena opresijom su žene u realnosti svojih egzistencija, dok je u naziv učitana ideja zakrenute realnosti: ka opresiji muškaraca kao većine u smislu posjedovanja moći, kad u matrijarhalnom poretku postanu zatočenici i žrtve vlastitih ideologija i obrazaca. Angažiranost filma je vidljiva i u naglasku nužnosti promjene svijeta. Nije riječ, kako bi se dalo pomisliti, o stvaranju matrijarhalnog (pravednijeg?!) poretka, koji također, može skliznuti i parirati jednako opasnom patrijarhalnom radikalizmu; već o dekonstrukciji bolesnih ideja kojima se u svakom trenutku milioni žena jednako potčinjavaju i traumatiziraju.
Centralna tema ovog filma nije tijelo muškarca, već tijelo žene u prenesenom značenju. Žensko tijelo je žarišna tačka oko koje se formiraju pateropredodžbe (s posebnim akcentom na biološku sposobnost žene na reprodukciju). Žena je procesima objektifikacije[2] svedena na svoje tijelo. Objektifikacija uključuje različite načine tretiranja žene i ženskog tijela kao objekta: instrumentalizacija, poricanje autonomije, pasivnost, podložnost razmjeni sa drugim objektima, prelazak granica, posjedovanje, poricanje subjektivnosti, svođenje na tijelo, svođenje na izgled, ućutkivanje (klasifikacija prema: Martha Nussbaum & Rae Langton). Uz pomoć već vijekovno podobno razvijenih mehanizama, opstanak i afirmacija žene izvan ovih okvira praktički su onemogućeni, narušeni, svakodnevno potisnuti, bolni, agresivni i nasilni.
U kojim dimenzijama tumačenja možemo promatrati ovaj film? U dimenziji targetiranog seksizma, homofobije, mizoginije, rasizma i klasizma. Posebnu pažnju zavrjeđuju detalji koji su na sjajan način ukomponirani u sadržaj filma.
Uvodna scena kojom se otvara film jeste svakodnevna slika „muškaraca“ (čitaj: žene) koji ulazi u zgradu sa kolicima, bebom i torbom sa potrepštinama za bebe, preuzima poštu iz sandučića i razgovara sa komšinicom. Dok u ovoj sceni, možemo regularno zamisliti razgovor dvije žene, susjede ili komšinice, rediteljka nas suočava sa stravičnim činom objektivizacije na način ućutkivanja – „tretiranja osobe kao da su utišane, sa nedostatkom sposobnosti govorenja“ (Papadaki, 2018)[3]. Razgovor koji se vodi povodom sastanka stanara zgrade, komšinicina opservacija ide u smjeru gušenja njegovog glasa – on nema pravo na mišljenje: „I should really be talking to your wife…“ s čime se on mora prećutno složiti jednim razočaranim: „Okay…“
Izlaskom iz haustora, Pierre susreće komšinicu – joggerku. Iako je i razgovor s njom ispunjen nelagodom u smjeru seksualne objektivizacije, čemu ću se vratiti kasnije, oku zapinje posebna pojava, joggerka je naga do struka, ili kako bi se to izrazilo suspektnim terminom ꞌtoplesꞌ. Činjenica je da su žene društveno povezane i identifikovane isključivo sa svojim tijelom i izgledom uopšte. Godinama unazad vode se feminističke rasprave o pitanju da li je prikazivanje ženske nagosti ili polunagosti u službi dodatne seksualizacije kao produkt muške tačke gledišta ili put oslobođenja ženskog tijela i ostvarivanja prava na raspolaganje vlastitim tijelom kao svojim. Rasprave između ꞌhranjenja muških pohlepnih pogledaꞌ (i produkcije nasilja) s jedne strane i na primjer pokreta za aseksualizaciju ženskih dojki između ostalog „Free the nipple“[4] ili promatranje ženskih mliječnih žlijezda kao zasebnog, a ne kao dijela seksualnih ženskih organa. Fenomen cenzuriranja ženskih grudi jedna je dimenzija koju nam nameće Eleonore Pourriat o kojoj valja razmišljati, druga je vezana za funkciju filma, riječ je o oponašanju i kritici postojeće realnosti fenomena muške nagosti (do struka) koji je društveno potvrđen i neupitan.[5]
Sljedeća Pierreova stanica je odlazak u fromu vrtića – na čijem prozorskom izlogu piše „Nissar paternelle“. U ovaj termin učitano je više značenja. Rediteljka sitnim detaljima sjajno razara pateropredodžbe o ustanovama koje pružaju usluge odgoja djece, naime, od primarno shvaćene uloge ispomoći majčinstvu, u obrnutoj stvarnosti ꞌpaternelleꞌ, očinska ispomoć doseže vrhunac u postojanju tetka iz vrtića, čime se dokida i mizogina monojezičnost u tituliranju određenih profesija (naš jezik). Naravno, da treba primjetiti važnost poigravanja sa terminom „očinski“ obzirom na autoritet i usku ne samo jezičku skopčanost, sa sistemom društvenog porobljavanja i tlačenja – patrijarhatom.
Dijalog između Pierrea koji ostavlja dijete u vrtić i tetka iz vrtića, Nissara, pun je empatije, podrške i muške solidarnosti. Naime, Nissar se nalazi u veoma specifičnoj situaciji – njegova žena ga je prislila da nosi fantomku (uz obavezno pokrivanje tijela). Element povezivanja obrazovanja sa prisilnim oblačenjem neodoljivo podsjeća na situaciju iz marta 2004. godine kada je u Francuskoj donesena Odluka o zabrani nošenja hidžaba i drugih vjerskih simbola u obrazovnim institucijama (2010. nimalo slučajno, godina nastanka filma je također godina usvajanja parlamentarnih zakona u Francuskoj kojima se zabranjuje nošenje nikaba/burke u javnim/državnim institucijama, za dobijanje radne vize, dozvole za boravak ili francusko državljanstvo).[6] Iako, bi se o ovoj temi dalo naširoko raspredati i argumentirati važno je u svjetlu tog konteksta napomenuti nekoliko bitnih stvari: da pokrivanje ženske kose i tijela ima predislamsko porijeklo, da je praktičke prirode zaklanjanja od sunca, pijeska i vjetra, da šerijatski zakoni idu u pravcu radikalizacije (potekle iz glave muških vjerskih vođa), te da nemaju veze sa Kurꞌanskim propisima koji zagovaraju „skromnost“ i pristojnost odjevanja. S druge strane, skandali oko uvođenja odredbi i zakona ovakvog tipa u evropskim (kršćanskim) zemljama nisu jak argument, obzirom da propise tog tipa nalazimo u zemljama poput Turske, Egipta i Tunisa. Svjesno ili nesvjesno, prisila na nošenje bilo kojeg odjevnog predmeta nad ženom je nasilje i kontrola njenog ponašanja.
U razgovoru među dvojicom muškaraca nimalo slučajno o vrućini, na vidjelo izlazi činjenica da je razlog i moranje Nissarove pokrivenosti, naredba njegove žene. „Is it your wife that wants you…? – Yes.“ U tajnosti razgovora, za što se pobrinuo Pierre (utvrdivši da Nissarova žena nije u vrtiću), on iskazuje brigu za njegovo negirano stanje zarobljenosti (potvrđeno obrijanom bradom, brkovima) i nalikovanjem na dijete (aseksualizirani muškarac – ne dječak, već dijete) izražavajući poznatu činjenicu – „I mean WE are men. You donꞌt belong to anyone, do you understand?“ koja bi u tom kontekstu trebala da znači ohrabrivanje, prihvatanje vlastitog sebe, svoje slobode, autonomije i u skladu s tim zahtjev za određenim pravima. Način na koji se Nissar objektivizira (u podtekstualnom značenju žena) jeste poricanje prava na autonomiju to jeste tretiranje osobe kao da nema pravo na autonomiju i samo-determinaciju. Nissar, ubjeđen u božanski poredak, prihvata nametnuti zakon i računa na božiju milost i odobrenje zbog svog krotkog ponašanja (dimenzija slijepe religijske poslušnosti). Nissar je sklon samo/tretiranju sebe kao inertnog: sa nedostatkom aktivnosti, on se miri sa postojećim nametnutim pravilima.
[1]Mockumentary (docucomedy) jeste parodija predstavljena žanrom dokumentarnog filma koji treba da odgovara realnosti života. Film je sastavljen od niza fikcionalnih događaja. Preuzimanje forme dokumentarnog filma (kako bi se kreirala parodija) ima za cilj da se tema kojom se film bavi prikaže sa aspekta satire.
[2]Posmatranje žene kao objekta. Primarno, fokus je na seksualnoj objektivizaciji koja se odvija na polju seksualnog.
[3]Papadaki, Evangelia. 2014. “Feminist Perspectives on Objectification.” Stanford Encyclopedia of Philosophy. Stanford University: Metaphysics Research Lab, Center for the Study of Language and Information. Dostupno na web stranici: https://plato.stanford.edu/entries/feminism-objectification/ (Pristup: 24.07.2018).
[4]Više o pokretu za ravnopravnost, jednakost, osnaživanje i slobodu svih ljudskih bića; pogledati na web stranici: http://freethenipple.com/ (Pristup: 24.07.2018).
[5]Fenomen muške nagosti, pišanja na javnim mjestima ili recimo manspreading-a društveno je prihvaćen i ne podliježe kritici i propitivanju. Nasreću, situacija se mjenja konstantnim radom aktivistkinja, skretanjem pažnje te dekonstukcijom postojećih praksi.
[6]2014. godine Francuska je dobila spor na Evropskom sudu za ljudska prava u slučaju zabrane nošenja nikaba, koji je pokrenula mlada žena, smatrajući da je time ugroženo njeno pravo na slobodu mišljenja.