Lucidno
U životu mora da postoje mnogo širi interesi od onih koji se vezuju za naše nagone. Zbog toga Miloš i nije mogao da ostane u svom snu satkanom od tih smiješnih a ponekad i grotesknih prizora gdje se sve pokušava da objasni njegovom seksualnom nervozom. Čovjek mora da se prilagodi životu i da stvarnosti da svoj smisao tako da se ne može biti neutralan niti zatvoren u svojoj subjektivnosti.
Mencel se zapravo ovim filmom suprotstavlja trivijalnosti koja nas ispunjava i toliko guši samoj realnosti. Da bi do tog saznanja došli, on pušta ne samo banalnostima na volju nego i erotskim pretjerivanjima i samoj realnosti. Njegovi ljudi kroz komičnost i tragičnost, bespomoćnost, svoje osobne karaktere, shvatanje, iskazuju svoju prirodu. Film ih sve vezuje za sredinu i unutar nje odreduje na emocionalnom i misaonom planu. Rat je surov i prisiljava nas da u njemu učestvujemo bez obzira što ga ne prihvatamo i što se prema njemu odnosima ravnodušno ili sa odbojnošću. On je isto tako i besmislen jer u njemu ljudi ginu i gubi se sva ljepota i raznovrsnost života. Te ratne strahote razaraju ljepotu života ali i asimiliraju naše intimne preokupacije i svjetove — pa sve postaje nekako bolno stanje s kojim se samo produbljuju nesporazumi a ne rešavaju konflikti. Gestapovci Miloša ubacuju u lokomotivu i dok on drži podignute ruke uvis, tako da jedan od njih opazi njegove ožiljke na venama. Gestapovac iz njegovog pogleda i njegovih ruku u trenu shvata da je on izgubljen slučaj, (ko još u ratu reže vene); nije intresantan za okupatora, zaustavljaju lokomotivu, ovaj mu stavlja kapu na glavu i odbacuju ga... Men¬cel uspijeva da tim saznanjima da jedan viši smisao i da se izdigne iznad kiča i njegovih afektivnih i deformisanih formi. On ljude i pojave povezuje svojim subjektivizmom, tako da je ovaj mozaik — složena mreža pruga koje se medusobno ukrštaju i koje otkrivaju mnogobrojne uzajamne veze, odnose i značenje. Jedno je izvor drugoga ni Miloš Hrma ne zavisi od sredine, već se sve više ukazuje kao produkt odnosa stvorenih u ovako specifičnim okolnostima. S jedne strane tradicionalne navike, duh malograđanštine, tromosti i uspravnosti, a s druge — potreba za promjenom i slobodom učinila je da ovaj film dobije i svoju napetost. Ona je ovdje u funkciji tragičnog — tako da sve što nalazimo u filmu ima svoju posebnu ulogu. Zbog toga Men¬cel i može da u spoljnom izrazu bude relativno suzdržan, da se služi često srednjim planovima, uobičajenim farovima, uglovima i tehničkim rešenjima. Inovacije koje čine vezane su za nešto drugo a to je način kako da se od banalnog dođe do poetskog. Sve što je moglo ušlo je u ovaj film, na izgled ništa tu nema novog, naracija je sačuvana, priča je dosta mozaična, često se prikazuju sporedni detalji ili opisuju dogadaji koji mogu da upotpune atmosferu, ali koji ne teže ka funkcionalnom učvršćivanju dramske tenzije. Time je još više pojačan utisak o slučajnosti priče ali i pojačano saznanje da ona nije presudna za sam film koliko sposobnost reditelja da na toj osnovi izgradi svoj izraz. Od tako neatraktivnih stvari i anegdota, šematskih likova i spleta dogadaja stvoreno je u samom filmu jedinstvo koje ima tihu i neizazovnu ljepotu što vezuje i širi moć oko sebe. Iz tog svijeta izraslo je tako shvatanje o životu koji nimalo nije jednostavan u kome sve može biti tragično, ali i veoma groteskno, zavisno — zašto se opredijelimo i kako ga posmatramo. Mencel svoje misli ispoljava tamo gdje ostvari za njih prostor i tako dobija izraz koji nije ravnodušan prema različitim uticajima i idejama, ali koji zadržava sopstveni integritet kao preduslov samog stvaralačkog čina. Ako želimo da ne budemo samo prolazni moramo biti do kraja iskreni i sa svojom ličnošću vezani za autentičnost svijeta koji prikazujemo. On ne protivurječi duhovnoj tradiciji svoje zemlje, ali ni senzibilitetu svoje generacije. S jedne strane pokušava sve to da sjedini, a s druge — da se odmakne od toga, kako bi mogao da bude upravo prisutan negdje u toj dvojnosti. Zbog toga i smatra da svako izražajno opredjeljenje, ma kako bilo subjektivno i originalno, treba sačuvati od formalnog šematizma. Njegov film se stoga može da približi drugim stvaraocima, samom životu, ali u tome se ipak ne gubi i sudara se sa materijom od koje se stvara. To je jedan tihi revolt u kome dominira osjećajnost nad misaonošću, uverenje da ma koliko živeli u ništavilu ne rnoramo biti izgubljeni i bespomoćni i da upravo od toga kako živimo svoj život u svakom trenutku zavisi kako ćemo vidjeti sebe i kako će nas doživjeti drugi. |
Mencel se zalaže za prevazilaženje svih tih uslovljenosti koje su se nagomilale oko čovjeka i traži pravi život i tamo gdje su ga konvencije dovele do besmisla.
Njegova autentičnost je upravo u tom neprihvatanju realnosti kakva nam se javlja i otpor se hrabri humorom i odnosom koji se uspostavlja unutar svijeta gdje čini da je sve jasno i da se ništa ne može izmijeniti. Strogo kontrolisani vozovi Jiržija Mencela su stoga, u savremenim filmskim tokovima, vrijednost više i dokazivanje da se upravo kroz prikazivanje odnosa između čovjeka i njegovog vremena može doći do onog što poništava tragičnost i što nas navodi na jedan drugačiji odnos prema svijetu upravo kroz njegov doživljaj u samom filmu. Rijetko je naći tako realističan, skladan, zanimljiv, običan ili slučajan splet dogadaja, a da istovremeno ostavljaju utisak jednog sasvim drugačijeg pristupa stvarnosti i problemima čovjeka. Ljudska sadržina filma je mnogostruka u svojoj autentičnosti da prevazilazi ne samo fabulu već i njene tematske okvire. To je suptilna psihoanaliza čovjekove svijesti o sebi i odnosa prema realnosti, uz svu osjećajnost, istinitost ali i kritičnost. Mencel je nenametljiv, i veoma prisutan, umije da ljudske reakcije i same prizore dovede u međusoban sklad, ne izbjegava saosećajnost, brine o istinitosti, umije da se otvori prema metafizičnosti i da ljudima omogući da se ponašaju kako sami misle da treba ali i da ih sagledamo onako kako ih mi vidimo. Time je stvoren film koji sam po sebi može da predstavlja sinonim vrijednosti i stila. Na koncu, u zadnjoj sceni stiže disciplinska komisija na čelu sa nacističkim kontrolorom da raspravljaju o slučaju Hubička, s njima dolazi i mlada telegrafkinja sa svojim majkom. Ulazi šef stanice koji uvjek nosi staru, od goluba uneređenu uniformu, jer nikada ne nosi novu skrojenu , sa pozlaćenim dugmadima tako i ovaj put se izvinjava što su ga zatekli prljavog, pravdajući se da ima novu uniformu u ormanu... Disciplinska komisija utvrđje da Hubička nije primoravao mladu koleginicu da joj udara pečate po zadnjem dijelu tijela, Miloš iznosi tempirnu bombu na gonji signal, uz put srijeće Mašu, kaže joj da ga sačeka, vratiće se odmah; Zatim se penje na gornji signal, baca tempirnu bombu na kompoziciju strogo kntrolisanog voza, stržar iz oklopnog vagona ga ugleda, otrvara vatru na njega. Miloš pada na vagon i sa strogo kontrolisanim vozom odlazi u nepovrat. Eksplozija, jak vjetar izazvan erupcijom eksplozije i ogromani crni oblak dima prekriva cijelo mjesto i ovu malu lokalnu željezničku stanicu. Hubička, i oni koji su znali za diverziju se histerično smiju, nacisti u čudu... Jak vjetar donosi kapu Miloša Hrme, hvata je njegova djevojka. Maša u strahu gleda u prvacu velikog crnog oblaka, i tako se završava ova filmska, ljudska, topla, mala životna priča; Zvona, u daljini zvone, dok crni oblak prolazi... Radoslav T. Stanišić |