Kao nekadašnji student profesora Vlatka Gilića, na Akademiji umetnosti Novi Sad, imao sam rijetku priliku, sreću i privilegiju da, prije skoro dvadeset godina, od njega, četiri godine, učim o umjetnosti i zanatu Filmske režije, ali i o pogledu na svijet, njegovim vrijednostima i beskrajnim prostranstvima kreacije. Danas, mnogo godina kasnije, itekako vjerujem da je publika u Podgorici, kroz ova 3 filma, makar na kratko osjetila jedinstvenu snagu autentične poetike jednog velikog autora, o tome koje su dimenzije prostranstava kreacije i kakve su vrijednosti svijeta, jednog velikog autora - koga smo se veoma lako odrekli: kako nekadašnja zvanična Socijalistička Jugoslavija, tako i Srbija (u kojoj je proveo najveći dio svog života), pa i Crna Gora (u kojoj je rođen, i u kojoj predaje po pozivu). Autora - čija filmska delegacija u Kanu 1977 (Kičma, zvanična selekcija kanskog filmskog festivala: GLAVNI PROGRAM) je bila manja od UDB-ine delegacije, koja je poslata da prati šta Gilić govori, i o čemu se radi u njegovom filmu, koji je, bez obzira na rijetku estetsku visinu do koje je dosegao, još na neviđeno doživljen za antisocijalistički i antidržavni - kada je, (na jednoj strani) zbog ograničenosti intelektualnih sposbnosti organa reda koji treba da 'jave' svoje impresije o semantičkoj vrijednosti filma nakon kanske premijere, ali i (na drugoj strani) zbog snishodljivosti i poslušnosti nekolicine tzv. istaknutih umjetnika (od kojih neke i dan danas ubrajamo među velike, sa prostora bivše SFRJ) koji su bili "konsultovani" za umjetnički diskurs filma i njegovu komunikaciju sa savremenim socijalističkim trenutkom napredka jedne proleterske zemlje - pa je Gilić u toj sprezi mišljenja radnika, seljaka i "poštene" inteligencije, od tada pa do danas, ostao obilježen kao neko ko je nepodoban za "našu stvar", šta god bila ta "naša stvar", i bez obzira što su se od 1977 do danas desile krupne tektonske društvenopolitičke promjene, pa je jedna "naša stvar" zamijenjena drugom, pa i trećom. Bez obzira na tu promjenu - Gilić je ostao kao konstanta:
- velik i častan, u vremenima bez časti, inspirativan, za divljenje, nagrađivanje i proučavanje širom svijeta
- ali i uskraćen za brojna djela, čije scenarije piše svo to vrijeme - a jednako je i naš kulturni prostor ostao bez vrijednih djela na koje bi danas naša kulturna tradicija i kulturni identitet imali pravo.
Istovremeno, svijet mu odavno ukazuje poštovanje, govoreći koliko snažno je bilo ono što je Gilić radio prije više do 30 godina, kada je i danas tako inspirativno i tako vrijedno, predmet analiza, istraživanja, model za učenje mladih generacija studenata, ali i predmet istraživanja mnogih magistarskih i doktorskih teza. Vjerujem da će večerašnja projekcija ostati trajno urezana u svijesti onih kojima će se upravo ukazati rijetka prilika da komuniciraju sa njegovim djelom, ali i kao gorak ukus opomene na sve ono što je trebalo ili moralo da slijedi u godinama nakon 1980-e, kada je u pitanju ovaj veliki stvaralac.
Ne zamjerite - ne umijem da pišem i govorim o Vlatku Giliću onako kako on zaslužuje, više bih umio da gledam njegova nova djela, onako kako ona zaslužuju, nego da pišem i govorim o onim pređašnjim.

1. Dragocjenim naporom Crnogorske kinoteke - projekcija na zatvaranju festivala Underhill je ostvarena sa novih remasterizovanih kopija Gilićevih filmova, i to je vrijedno poštovanja i pomena na kraju ovog teksta. Crnogorska kinoteka, koja je u ovim komplikovanim fiskalnim vremenima učinila dragocjen napor vrijedan svake pohvale – da za nove (I postojeće) generacije u inostranstvu obezbijedi kvalitetan snimak ovih dragocjenih filmova – pokazala je da je institucija od nacionalnog značaja koja zna šta su istinske filmske vrijednosti sopstvene kulture. Neobično je što sam i ja sam – neke divne i snažne Gilićeve scene po prvi put video kako treba upravo i tek te večeri zatvaranja festivala, posredstvom navedenih remasterizovanih kopija, i veoma sam zahvalan na tome. Vrijedno je reći: sala je disala u jednom istom ritmu posvećenih gledalaca, koji su itekako postajali svjesni snage svakog narednog Gilićevog kadra, svake njegove nove misli upućene gledaocu – i da to svakako ne bi moglo biti tako da nije novih filmskih kopija.

2. Uprkos utakmici crnogosrke reprezentacije u fudbalu, uprkos toj logičnoj istovremenoj euforiji kroz Podgoricu – sala je bila veoma ispunjena, i to nekim novim generacijama gledalaca – što je vidan značaj doprinosa festivala Underhill, koji je svojim kvalitetom uspio da iznjedri i iškoluje neke nove mlade ljude čiji senzibilitet treba njegovati i poštovati. Stoga, velika zaslužna pohvala za Undehill – koji je uspio da pomjeri svoj uticaj za jednu suštinsku stepenicu više, ali i da opstane uprkos navedenim fiskalnim komplikacijama (i) ove godine, pokazujući (ko zna koji put po redu) da bez posvećenika i entuzijasta – nema velikih stvari.

3. Još nešto, da se vratim na reditelja Vlatka Gilića. Pred večerašnju projekciju Gilićevih filmova – zapitao sam se kako bi neka nova generacija gledalaca danas, više od 30 godina od nastanka ovih filmova, i u jednom posve drugačijem kulturološkom i tehničkom diskursu kakav imamo danas – percipirala ova ostvarenja, kako bi ih doživjela, da li bi uopšte imala komunikaciju sa njima – obzirom da je vidno sveprisustvo Holivuda i njihove filmske banalizacije, koja se već više decenija sastoji od kombinacije raznih filmskih armagedona i drugih apokalipsi, umontiranih paralelno sa letećim vevericama i toplesima (navedeni kurziv je dragocjeni opažaj kolege Branka Baletića – sa kojim je očigledno da se slažem). Sjetio sam se inspirativnog semestralnog rada o Gilićevom filmu IN CONTINUO, koji je nadahnuto napisala studentkinja II godine cetinjskog FDU, Ana Vujadinović, i pozvao je da ga pročita pred gledaocima, odmah nakon projekcije filma. Utisak je više nego lijep, sa još jednom (ovaj put - javnom) pohvalom mladoj koleginici, sa uvjerenjem i nadom da u Crnoj Gori već uveliko stasavaju akademske generacije koje znaju "ponešto" i o umjetnosti i o zanatu. Takođe, vjerujem da je i samoj publici bilo zanimljivo te večeri zatvaranja Festivala što je makar na kratko zavirila u jedan studentski rad i univerzitetski postupak, ali i da su studenti razumjeli koliko može (i treba) da bude snažna, precizna i puna odgovornosti – njihova misao.

Rekoh.

Doc. dr Nikola Vukčević, reditelj

Rukovodilac Studijskog programa
Filmske i TV režije na FDU Cetinje