Za saveznike, predmet rasprave u drugom svjetskom ratu se može svesti na jasnu, veliku borbu između dobra i zla. Čak i danas, lakše je prihvatiti propagandne filmove snimljene u Holivudu i Engleskoj tokom drugog svjetskog rata, u kojima je neprijatelj demonizovan i dehumanizovan, nego o Prvom svjetskom ratu, ili zaista, o Koreji, Vietnamu ili Iraku. Međutim, dva najznačajnija američka filma iz 1918 su bila propagandna: DW Griffith – Hearts of the World (1918), koji je koristio dokumentarni materijal i rekonstrukciju u studiju Francuskog sela koje su okupirali „beastly Huns" na čelu sa nemilosrdnim njemačkim oficirom Erich Von Stroheimom; i film Charliea Chaplina Soldier Arms, dijelom smješten u rovovima, prikazan nekoliko nedelja prije primirja, povlačeći za sobom poslednje zvuke protesta.

Nakon primirja, ratni filmovi su sve samo ne stali. Jedan od izuzetaka je film Abel Gance J'Accuse(1919), kojeg je opisao kao „ljudski vapaj protiv ratobornih armija". Počinje tako što vojnici formiraju slova naslova i završava sa scenama podijeljenog ekrana ređajući mrtve vojnike koji se dižu iz grobova pobjedničkom paradom do Trijumfalne kapije. Ova poduža pacifistička izjava, koja opisuje smrt, obmanu i ludilo u rovovima, u stvari je snimljena u toku rata, prikazujući prave vojnike pod paljbom.

Iako je film, koji je lansirao Rudolpha Valentina kao veliku zvijezdu, Rex Ingramov The Four Horseman of the Apocalypse (1921) imao jaku protivratnu poruku, bio je isto tako protiv Njemačke da su neki smatrali da je podsticao mržnju između nacija. Kao rezultat toga bio je godinama povučen iz repertoara.

Ratni filmovi su oživjeli sredinom 1920-ih sa King Vidorovim The Big Parade (1925), Raoul Walshovim What Price Glory?(1926) i William Wellmanovim Wings (1929)- prvi film koji je osvojio Oskara za najbolji film. Spektakularne vazdušne scene su sve snimljene relistično, bez procesnog (umetnutog) kadra. To je postignuto tako što su kamere bile postavljene na prednjem dijelu aviona, glumci idu visoko sa pilotom koji bi u trenutku čučnuo da glumci zauzmu prave herojske poze.

Rođenjem zvuka, bioskopi su bili poplavljeni ratnim filmovima, i samo u 1930. su se pojavili Howard Hawks - The Dawn Patrol, Howard Hughes - Hell's Angels, James Whale – Journey's End and Lewis Milestone All Quiet on the Western Front, iz perspektive Njemačke. U posljednje navedenom, posebno djelotvorni su bili dolly kadrovi vojnika kako napadaju neprijateljske redove i kontranapadi sa smrću na obje strane. Ove scene su izgledale tako stvarno da su često korištene u ratnim dokumentarnim filmovima. Iste godine, u Njemačkoj, GW Pabst Westfront 1918 je oslikao užas života u rovovima. Ali kako su uspomene na rat i antimilitarizam, koji su obilježavali ove filmove, počeli da blijede, predmet je postao manje popularan. Iako je La Grande Illusion izašao iz tradicije protiv-ratnih filmova, njegov izlazak 1937. je bio prvi poslije nekoliko godina i poklopio se sa njemačkim i italijanskim veličanjem oružanih snaga na ekranu.

Jean Renoirovo remek djelo nije samo dirljiv protiv-ratni iskaz već bogato istraživanje klase lojalnosti i fantastičnih prijateljstava. Ipak, Renoir ne prikazuje ništa slično poput „rat je pakao“ borbi, niti pribjegava kojekakvim retoričkim, inspirativnim govorima, ili jednostavnim sentimentalnim molbama za univerzalno bratstvo.
U vrijeme kada je Njemačka bila prijetnja za cijeli svijet, Renoir je rekao da je napravio film jer je bio pacifista, kao i da prikaže francuske oficire kako ih se on sjeća iz doba kada je bio u vojsci. Još jedan razlog zbog kojeg je Renoir napravio film je taj da, osim All Quiet On The Western Front, osjećao je da nijedan film nije prikazao pravu sliku muškaraca koji su se borili. „Ili drama nikad nije izašla iz blata, što je bilo pretjerivanje, ili je rat napravljen kao neka vrsta operete.“ Renoir nije imao vremena za plemenita patriotska osjećanja, niti njegovi prijatelji iz vojske tokom Prvog svjetskog rata.
La Grande Illusion je premijerno prikazan u Parizu juna 1937. godine, mjesec kada je pala vlada Leona Bluma. Uprkos njegovim dvosmislenostima, ljevičari su prihvatili film vidjevši žrtvu aristokratu s monoklom Boeldieu (Pierre Fresnay) kako spašava radnika Marechal (Jean Gabin) kao simbol odumiranja vladajućih klasa. Na svojoj samrti, Boeldieu kaže svom zarobljivaču i drugu plemiću Von Rauffenstein (Erich von Stroheim): „Za običnog čovjeka užasno je umrijeti u ratu. Za tebe i mene, to je dobro rješenje.“
Ali moguće je i drugo gledanje na film. Boeldieu žrtvuje svoj život jer stavlja lojalnost francuskih vojnika bio to Marechal ili Rosenthal (Marcel Dalio), ispred lojalnosti klasama. U posljednjoj sceni, kada dva zatvorenika rata pobjegnu u Švajcarsku, pejzaži na obje strane su prekriveni snijegom, navodeći Dalia da kaže „Granice su pravili ljudi. Prirodu boli uvo za to“.
U Njemačkoj, Goebbels je etiketirao Renoira kao „Neprijatelj filma br. 1“ i izjavio „Stroheimova gluma njemačkog oficira je obično karikiranje. Nijedan njemački vojnik nije takav.“
„Loše za njih,“ odgovorio je francuski kritičar Jean Fayard. Film je ubrzo zabranjen u Njemačkoj. Nasuprot tome, film se jako dopao Mussoliniju kada ga je pogledao na festivalu u Veneciji 1937. godine. Međutim, zbog pritiska Njemačke, nije osvojio Zlatnog lava. U današnje vrijeme, nužno je gledanje ovog majstorskog filma širom svijeta, posebno na Dan Sjećanja.

Ronald Bergan
(autor knjige Jean Renoir: Projections of Paradise, Bloomsbury)
Preveo: Marko Jusič
Preuzeto sa: http://www.theguardian.com/film/filmblog/2008/nov/11/grande-illusion-jean-renoir-first-world-war