Mala Educacion
„DRUGI POL" OD SNEŽANE DO MERIDE –
KONSTRUKCIJA RODNIH STEREOTIPA I UTICAJ NA MLAĐU POPULACIJU U CRNOJ GORI (2. dio)
2.4. Put ka oslobođenju
„Ali jednostavno zbog toga što sloboda u ženi ostaje apstraktna i jalova, ona se može autentično prihvatiti samo u pobuni: To je jedini put otvoren onima koji nemaju mogućnosti da bilo šta grade; oni treba da odbace granice svog položaja i da nastoje da sebi otvore puteve budućnosti; mirenje sa sudbinom je samo ustupanje i bjekstvo; za ženu nema nikakavog drugog izlaza osim da radi na svom oslobođenju. To oslobođenje može da bude samo kolektivno, i ono zahtjeva, prije svega, dovršenje ekonomske evolucije ženine sudbine" . Nakon obezbjeđivanja formalne ravnopravnosti, utemeljene u zakonu, ulazak u svijet rada za Simone de Beauvoir sljedeći je korak ka oslobođenju, ali ne i jedini uslov za stvaranje svijeta emancipovanih i slobodnih žena . Ekonomski položaj je osnovni činilac njenog razvoja, „ali sve dok za sobom nije povukao moralne, socijalne, kulturne i druge posljedice, koje objavljuje i zahtjeva, nova žena još ne može da se pojavi" . Budući da sistemi moći koriste opresivne metode usmjerene, Simone de Beauvori traži takvu društvenu promjenu koja će rezultirati novim uslovima, povoljnim za realizaciju individualnih projekata ljudi, bez obzira na njihov pol i bez obzira na karakter tih projekata. U početku, ona jasnu perspektivu za svoja stremnjenja vidi u socijalističkom društvu u kojem, pored jednakosti svih, brak i materinstvosu činovi slobodnog izbora muškarca i žene i gdje su birth control, abortus, i porodiljsko odsustvo dozvoljeni. „Lako je zamisliti svijet u kome bi muškarci i žene bili jednaki, jer to je upravo svijet koji je obećala sovjetska revolucija: žene, odgojene i obrazovane isto kao i muškarci, radile bi pod istim uslovima i za iste plate; erotska sloboda postaće običaj (...)" . U društvu organizovanom tako da za djecu i majku brine zajednica, materinstvo ne bi predstavljalo okove za ženu niti bi bilo inkompatibilno sa njenom karijerom, piše Moser. Štaviše, materinstvo bi postalo projekat, kao i svaki drugi.Oddruštvenih uslova zavisi da li će žena – majka „pronaći otvorenu budućnost u kojoj konkretno može realizovati svoje projekte" . Potrebno je objezbjediti jednakuosnovicu za odgoj ličnosti u sebi, vaspitanje koje dozvoljava jednaku slobodu djeci, ne mareći za njihov pol. Ličnog iskustva, koje uzrasta na skupu specifičnih situacija svakog pojedinca, niko se time nećepoštjedeti. Na kraju, Simone upozorava da nije riječ o tome da se u ženi ponište kontigencija i nevolje ljudske sudbine, već da joj se pruži sredstvo da ih prevaziđe. Umjesto da se prikloni konstruktivističkom pogledu načovjeka, Beauvoir vješto klizi između ovog i pristupa esencijalizma, prezentujući ideju prema kojoj ljudsko biće nije niti determinisano svojim polom, iako je njegov/njen pol bitna činjenica – situacija, niti je puki produkt socio – kulturnih uslova u kojima odrasta. Prije, bovoarska egzistenicjalistička perspektiva miri dva principa dalje ih nadograđujući kroz mogućnosti transcendencije, djelovanja i preduzimanja projekata kao činova slobodne svjesti.Egzistencijalistički pristup okreće se protiv svih unaprijed određenih i fiksiranih atributa i zahtijeva priznanje ličnog iskustva i izbora.Autentičnost,u egzistencijalističkom smislu,Susan Moser interpretira kao preuzimanje situacije na sebe i prevazilaženje situacije na osnovu svjesno donijetih odluka: ja mogu biti rođen u određenoj kulturi, biti određenog pola, ali to ne znači da se ja sa tim moram identifikovati, jednostvano, mogu izabrati drugačije. „Egzistencijalistički pristup promoviše klimu tolerancije u kojoj individua može birati između različitih opcija, bez da je povezanasa fiksiranim identitetom koji proizilazi iz spoljašnjih crta i atributa" . Za savremene feminističke projekte i politike, ovakav pristup obezbjeđuje platformu širokih mogućnosti za utemeljenje različitih životnih stilova i oblika.Ako žene postanu svjesne svoje situacije, to ćebitikroz identifikovanje postojećih mehanizama ugnjetavanja i ekskluzije. Njihovo lično iskustvo je jednako politički sadržaj, i samo-osvješćivanje u tom smislu znači prvi korak ka prepoznavanju sebe kao autonomnog subjekta,a svoje situacije samo kao početne skice sudbine (a ne kao krajnje etikete) koja će konačan oblik dobiti konkretnim projektima. Prepoznati situaciju i suočiti se sa njom u sebi već nosi postulat transcedencije. Moram odlučiti u kom pravcu će se razvijati moja egzistencija, ne mogu "ne izabrati" sebe, zaključuje Susan Moser. Jasno je da postoji reakcija i interakcija čovjeka sa svijetom vrijednosti u kojem živi, i tačno je da njegova situacija počiva na principima kontigencije: ona može ali i ne mora nužno biti takva. Ako je u tom svijetu ustanovljena hijerarhija koja ima diskriminišuće posljedice za određenu grupu ljudi (u ovom slučaju polovinu čovječanstva), odnosno, ako propagandističke parole o nedostatcima ljudi određenog pola/roda imaju za cilj njihovo spoticanje u ostvarivanju najznačajnijeg od svih projekata – bivanja čovjekom, onda zaključujem da živimo u kvazi-demokratskom, kvazi-tolerantnom i nadasve osušenom (u vrjednosnom smislu) društvu. Postaviti ovakvu tvrdnju unutar feminističke perspektive, uz snažnu motivaciju bovoarskom filozofijom, znači da treba stvoriti društvo u kojem žena ima pravo, po osnovu svog humaniteta, da individualizuje svoju autonomnu egzistenciju i postane subjekat kao njeni korelativi drugog/ih polova. U tom svijetu žena će se isključivo definisati kao ljudsko biće u potrazi za vrijednostima.Žena mora biti slobodna da ideju ženstvenosti oblikuje po svojoj volji! Ona mora sebi skrojiti novu kožu! U krajnjem, osloboditi ženu ne znači osporiti odnose koje ona održava sa muškarcima, već prije odbiti da se ti odnosi postave kao cilj i odbaciti mogućnost njenog utamničenja u tu i takvu situaciju. Oslobođenje ili emancipacija znači mogućnost stvaranja svog položaja u svijetu, zbog čega žena neće ništa manje egzistirati za muškarca: priznajući jedno drugo za subjekat svako će ipak ostati drugi za drugog.To je prirodni bilo čovječanstva. |
3. „WALT DISNEY" KAO KULTURNI FENOMEN
3.1. Socijalizacija i socijalno konstruisanje realnosti Analitičkekategorijebovoarskog egzistencijalizma: projekat, situacija, drugi, transcendencija, imanencija, treba uvesti u oblast savremene socio-antropologije, u onom dijelu u kojem se govori o problematici identiteta, dok njihova praktična primjena ima za cilj da obilježiti drugi dio ovog rada, posvećen razvoju najmlađe populacije i otkrivanju mehanizama indoktrinacije specifičnih, rodnih vrijednosti. Osvojiti slobodu ili utemeljiti egzistenciju u rječniku savremenih socioloških pojmova podvodim pod koncept individualizacije, kao uspješno ostvarenog procesa socijalizacije. Ostati na nivou egzistencije kao puke slučajnosti znači poništiti se u životu nekog kolektivnog organizma, svesti se na objekat, riječju (za)ostati u klopci identifikacije. Prema Zagorki Golubović, socijalizacija je integrisanje pojedinaca u društveni život kroz proces prilagođavanja društvenim zahtjevima i normama,a što podrazumjeva učenje stavova, vrednota i poželjnih oblika ponašanja. To je proces suživota različitih situacija u spektru djelovanja svakog pojedinca, njegovog umrežavanja sasredinom u kojoj živi.Socijalizacija se odvija putevima identifikacije i individuacije tj.socijalnog konstruisanja realnosti.Svojevrstan je fotosintetički proces: interiorizacije socio-kulturnog iskustva a onda internalizacije ličnog u društveno, graviranje ličnih znakova u širi kontekst. Čovjek u procesu socijalizacije „mora integrisati kulturu datog društva u strukturu svoje ličnosti" .Što bi značilo da on „kultiviše individualni organizam" ,kroz dva, međusobno uslovljena procesa . Ulogu Drugog u fazi identifikacije preuzimaju različiti subjekti: roditelji, društvo, vaspitači, ali i likovi koji postoje u fiktivnom prostoru medija (TV, video igrice, i dr.). Identifikacijazapočinjerođenjem i naš je prvi korak u osmišljavanju sebstva. Ne postoji razdjelna tačka koja bi ovaj proces,od izrazitog značaja za nastanak ličnosti, odvojila od individuacije, kao sinonima za razvoj mišljenja, aktivno djelanje i, u ovom slučaju, transcedenciju datosti.Individuacija uključuje socijalnu konstrukciju realnosti podrazumijevajući time angažovanje mentalnih kapaciteta (shema, vidi u nastavku) u cilju razumijevanja i kreiranja značenja unutar društvene interakcije, što je ključni pogon u prevazilaženju imanencije, posredovane različitim projekatima. Kod nekih ljudi identifikacija je jedini oblik postojanja.Kod drugih, ona je poraz u osvajanju slobode.Ovi procesi oblikuju prve situacije ilipoglede na okolinu i služe kao indikatori širih socijalnih backround-a iz kojih dijete upija „svoje stavove". Dafne Lemiš u obimnoj studiji o uticaju televizije na odgoj djece, kroz svoju feminističku perspektivu, kaže da se djeca socijalizuju u skladu sa preovlađujućim shvatanjima polnih uloga, što će reći da su ona „u stanju" da opišu kako to djevojčice a kako dječaci (društveno prihvatljivo) treba da se ponašaju i izgledaju. Predstave o rodu stiču vaspitanjem, susretima sa ženama i muškarcima u stvarnom životu, ali i asimilacijom medijskih prikaza roda, za koje pretpostaljam da su upereni ka savremenom oblikovaju ženstvenih žena i muževnih muškaraca, tipičnih za patrijarhalna društva. To će u momentu kada bude donosila odluku o načinu utemeljenja svoje egzistencije, za ženu postati bitan element kog treba osvijestiti i prevazići. 3.2. Televizija kao faktor socijalizacije i fazeološka razvojna teorija Roditelji nikako ne mogu da kontrolišu televizijukoja je svuda i uvijek prisutna. Kamila Palja „Kao prvo, djeca oba pola, svih uzrasta, rasa, religija, klasa, kao i geografskih regija gledaju televiziju redovno, nevjerovantno uživaju u njoj i od televizije nauče više nego od bilo kog drugog faktora u procesu socijalizacije" . To je, vjerujem, slučaj i kod djece u Crnoj Gori . U pogledu načina apsorbovanja medijskih sadržaja, određeni sociolozi pristupaju razvoju čovjeka kroz teoriju o „fazama" . „Faza" jespecifičanrazvojni period.Određuju jekarakterističnebihejvioralne i kognitivne osobenosti, objedinjene u koncept „sheme". Kognitivna shema organizuje informacije, do kojih osoba dolazi posrednim ili neposrednim iskustvom. Shema je istovremeno intelektualni skener posredstvom kojeg novi podaci uranjaju u našu perspektivu svijeta. Dinamika razvoja fazauslovljena jesituacijskim specifičnostimasvakog pojedinca.Sa druge strane,veća je vjerovatnoća da će kod ljudi koji žive unutar jednogokruženja, bihejvioralne i kognitivne osobenosti (sheme) biti sličnije,u odnosu na iste kodgrupa koje žive u drugačijim uslovima. Što će reći da je lično iskustvo uslovljeno kolektivnom situacijom, ali nije njome determinisano, čime se vraćam na jednu od ključnih teza Simone de Beauvoir. Na osnovu toga, dječja pažnja usmjerena ka televiziji može se razumjeti kao aktivna kognitivna integracija gledaoca/gledateljke (Subjekta/Objekta), televizijskog sadržaja (medija) i okruženja unutar kog se odvija gledanje televizije (kolektivne situacije) . Održavanje vizuelne pažnje zavisiće od ustanovnjenih kognitivnih shema na osnovu kojih dijete razumije sadržaj koji gleda.Tako Lemiševa navodi primjer kako rodne sheme utiču na način na koji djeca različito reaguju na sadržaje koji uključuju ženske i muške likove, obrađuju i pamte prikaze, određuju da li je to za njih relevantno, procjenjuju i preferiraju određene likove. Važi opšte pravilo da se djeca, obično sa više pažnje i preciznije, sjećaju likova koji odgovaraju njihovim očekivanjima o tradicionalno shvaćenim polnim ulogama .
|