Lucidno
Francuski cancan: Jean Renoir u Moulin Rouge-u
| Kada se Jean Renoir, nakon 13 godina izgnanstva, vratio u Francusku na kraju 1953, osjećao se kao da iznova započinje svoju karijeru. Njegovi holivudski filmovi nisu previše cijenjeni, čak ni The River (1951) ili pak The Golden Coach (1953), koji su snimljeni u Indiji i Italiji, nisu imali dovoljno uspjeha da spasi svoj međunarodni položaj među gledaocima ili na boks ofisu. Kritični konsenzus je izjavio da je on umjetnik u opadanju. Postojali su, naravno, izuzeci, a jedan od najbitnijih je Cahiers du Cinéma, časopis koji je osnovan 1951. godine.
Cahiers se suprotstavio mišljenju da je američki Renoir samo blijeda refleksija francuskog. André Bazin, urednik časopisa, je smatrao da je Renoirov stil u Hollywoodu svedeniji na neki skoro mističan način. Maurice Scherer (kasnije poznat kao Eric Rohmer), saradnik u Cahiers, je izjavio da „Geniju nema nazadovanja", i smatrao je The Southerner (United Artists, 1945) „vrhunac Renoirovog rada". French Cancan je Renoirov tada prvi francuski film u razmaku od 15 godina, i njegov prvi originalni scenario još od This Land is Mine (RKO, 1943). Zasnovana na životu Charlesa Zeidlera, čovjeka koji je osnovao Moulin Rouge, bila je to priča koja se vratila u Renoirove korijene u Monmartreu, mjesto u kojem je proveo djetinjstvo kao i njegov otac, slikar impresionista August Renoir. (Tokom snimanja Ziedler porodica se pobunila zbog upotrebe njihovog prezimena, stoga su ga producenti promijenili u Danglard). Kako bi okupio glumce upoznate sa caf'conc' miljeom, Renoir je posjetio veliki broj pariskih kabarea u potrazi za talentom. Rezultat te potrage su bili Phillipe Clay i Jean-Roger Caussimon, kao i poznate pjevačice Edith Piaf i Patachou; Michel Piccoli iz pozorišta (koji je do tada snimio samo 3 filma otkako se njegov prvi film pojavio 5 godina ranije), i drugi sa kojima je Renoir radio prije Drugog svjetskog rata. Jean Gabin je izrazio veliko oduševljenje zbog ponovne saradnje sa Renoirom nakon mnogo godina. Prethodno su sarađivali na The Lower Depths (1936), La Grande Illusion (1937) i La bête humaine (1938). U međuvremenu, Gabin je stekao reputaciju neprijatne osobe koja ima mrzovoljan karakter, uvijek gunđa i teško mu je ugoditi. Kada su upozorili Renoira u kakvu se osobu Gabin pretvorio, Renoirova supruga Dido je rekla „Vidjećete. Jean će ga obrnuti oko malog prsta". I to se upravo i dogodilo. Gabin je na snimanju bio vrlo pokoran i prihvatao svaku Renoirovu sugestiju. Renoir je napisao „Ja volim Gabina kao i on mene. Ali ne poznajemo jedno drugog... Naša veza je u potpunosti profesionalna, ali imam osjećaj da nam je sličan ukus. Kada smo radili zajedno nismo imali potrebu za bilo kakavim dužim diskusijama da analiziramo situaciju. I rijetko nam je bio potreban scenario da znamo šta nam je na umu". Meksička zvijezda Maria Felix, koja je u to vrijeme živjela u Francuskoj, je dobila ulogu Gabinove temperamentne ljubavnice, La Belle Abbesse, a Francoise Arnoul je bila Nini, njena mlada rivalka za njegovu naklonost. Renoir je na umu imao Leslie Caron za ulogu Nini, pralja koja postaje kan kan plesačica. Međutim, francuski producent Louis Wipf je nije želio, smatrao je previše „stranom" i previše povezanom sa Holivudom. Francuska glumica-plesačica je nedavno trijumfovala u MGMovom Lili, i bila je Renoirova prijateljica. Dvadesettrogodišnja Arnoul, koja je nevjerovatno ličila na Caron, je prema mišljenjima producenata bilo jedino ime koje će u stvari prodati fim, ni Gabin ni Renoir već ona. Prije nego li je Bardot zamijenila, Arnoul je bila poznata kao seksi mačkica u filmovima poput Forbidden Fruit, Inside a Girl's Dormitory i The Bed, svi posmatrani kao vrhunac galske nevaljasti u inostranstvu. 'Scenario se bavi pitanjem privrženosti,žrtvovanjem koje je potrebno za umjetnost, i poteškoćama u romantičnim vezama" |
Sa podnaslovom Une comedie musicale, French Cancan nadmašuje mnoge najbolje holivudske mjuzikle, kao i što biva superiorniji u drugim pristupima prema periodu i predmetu, uključujući i Moulin Rouge (1953), biografski film Johna Hustona o Toulouse-Lautrecu. Scenario se bavi pitanjem privrženosti, žrtvovanjem koje je potrebno za umjetnost, i poteškoćama u romantičnim vezama, na način na koji su samo pojedini reditelji uspjeli da iznesu – u jednom mudar i lagan, dokazujući da nisu međusobno isključivi.Razne veze su oformljene tokom scene u popularnom Montmartre kafeu, La Reine Blanche, gdje Gabin, njegova ljubavnica i prišipetlje idu u osiromašljene oblasti i upoznaju pralju i njenog momka – scena koja izaziva Don Giovannijev dolazak na Zerlinino vjenčanje u Mocartovoj operi, ne toliko čudno poređenje kao što se čini. 'Mocartovski'je pridjev koji mi često padne na pamet kada opisujem Renoirove filmove, posebno La règle du jeu, i romantična, tehnikolor trilogija gdje French Cancan spada između The Golden Coach i Elena et les hommes (1956). Film uvlači publiku u svijet La Belle Époque, prepoznatljiv iz mnogih poznatih slika, postera gravura, bez imitiranja nekog posebnog stila. Rijetko da postoji neki mrtav prostor na ekranu, a opet filmska slika nikad ne odaje utisak natrpanosti. Gabin, sada već sijed i naočit za razliku od poslednjeg puta kada je radio sa Renoirom na La béte humaine, imao je sjajnu izvedbu, nježnu i strastvenu. Kao Renoirov surogat, izgovara cri de coeur: „Mi umjetnici smo na milosti bogatih ljudi". I u svom poslednjem govoru, opravdavajući svoju profesiju i potrebu za slobodom „Jedino što se broji je ono što ja stvorim; jedino što se broji je da se služi javnosti".Poslednje scene su primjeri Renoira u svom najboljem tehničkom i kreativnom izdanju. U kafiću na ćošku, ispred Moulin Rougea, par koji je sve vrijeme negativno komentarisao zgradu pozorišta, odjednom odlučuje da se pridruži redu željnih pokrovitelja koji se guraju za premijeru. Kako show počinje, veze se rešavaju u bekstejdžu, zatim se glasna publika utišala kada je pjevačica prošla među njima pjevajući „La complainte de la butte", koju je napisao Geoges Van Parys, sa Renoirovim tekstom. Potom ekran eksplodira od muzike, plesa i boja i Cancan zauzima cijeli auditorijum, bijele haljine i crne čarape trepere u kameru, apoteoza veselosti. Brza montaža plesa je usječena sa krupnim kadrovima Gabina, koji sjedi sam u bekstejdžu, progresivno registrujući anksioznost, zatim zadovoljstvo, radost, na licima raznih parova u publici. Poslednja slika je spoljašnjost Moulin Rougea, ispred kojeg se pijanica, jedva primetan, tetura preko puta. On se iznenada okreće, skida šešir i poklanja se publici. Većina francuske publike i kritičara su cijenili Renoirov omaž slikarima i popularnim pariskim pozorištima, mada, film je imao manji uspjeh u SAD-u pod blesavim nazivom Only the French Can. Svakako, bilo je jasno da će se nakon američkog, indijskog i italijanskog iskustva Renoir vratiti svom umjetničkom domu – la belle France. Ronald Bergan
|
