Moderno i savremeno društvo u svojim njedrima odgaja demokratiju, ravnopravnost, jednakost, pravednost,... Usklici zajedništva, unija, prosperiteta čuju se širom svijeta. No, čini mi se, grcaju u jeku.

Ako se osvrnemo na XX vijek, šta nam je tako napredno društvo, društvo moći, kapitala i napretka donijelo? Tek ono na šta se osvrćemo. Baš osvrćemo- preko ramena bacimo pogled prezira i sapatnje i onda mučno vratimo pogled i gledamo "naprijed". U šta? Čini mi se da su ostale ruševine, siluete, ljudi- bez osobenosti, bez duše, samo ruševine. Jedna se na drugu oslanjaju, grade masu i kliču- bore se za ljudska prava, slobode, jednakost-seksualnu, političku, ekonomsku,... Sve mi ovo zvuči kao krik, buka i bijes. Možda je to jedino preostalo nakon Aušvica i Hirošime.

Ipak, razglobljeni svijet, nedovršeni ljudi, iščašena mišljenja, krivi drumovi uma nalaze svoju "cjelovitost" kao umreženi. Zanimamo se za regionalnu, republičku, balkansku, evropsku, svjetsku, globalnu politiku i njena dešavanja. Informacije pljušte, znane i neznane, shvaćene ili ne, usvojene su, saživljene u nama. I eto našeg razloga da kričemo. Zaista, ovaj svijet "demokratski", toliko je parlamentarizovan da svuda oko sebe srijećemo poslanike. Oni su, ipak, naš izbor, naš je glas odlučivao pa poslušajmo šta sve oni govore. I, u svijetu u kome nam oni osiguravaju slobodu, kričimo za njima.

Kako to da u svijetu mreža, tolikih načina komunikacije, umjesto zbližavanja- nastade nestajanje? Nestajanje susreta, nestajanje rukovanja, dodira, razgovora, riječi, misli... Gašenje. Nezainteresovanost. Neutralnost. Ravnodušnost. Neosjetljivost. Hladnoća. Odsustvo.

Možemo nizati "indiferentne retke", možemo izgovarati besmislene političke sentence, biti dio licemjernog demokratskog društva. Možemo i, makar na trenutak, promisliti u kakvom to društvu živimo. Strah? I mene je... A zašto bi nas bilo strah? Doba tiranije, autokratizma, totalitarizma je stvar prošlosti. Ta, mi živimo u slobodnom društvu, u kojemu svako ima pravo da iznese svoje mišljenje. Zar ne?

Upravo ovim pitanjima, pitanjima indiferentnosti, slobode, tiranije, velikih ideologija serviranih u "Minut-dva", "Kratkim vijestima", "Blicu", serviranih u šokantnim vijestima koje progutamo uz kafu, čaj, popodnevni ili predvečernji odmor, bavi se filmsko ostvarenje Diktator.

Diktator je komedija koju je režirao Larry Charles, 2012. godine. Slavu je stekao prethodnim ostvarenjima Borat, Religulous, Bruno. Filmom Diktator nastavlja svoje tihe, strujne udare, kojim oživi tek nečiju misao. U glavnim ulogama su Sacha Baron Cohen, Anna Faris, Ben Kingsley,... Scenario i produkciju je radio Sacha Baron Cohen, uz Alec Berga, Jeffa Schaffera i druge. Producenti su bili primorni da, zbog očiglednih referenci ove filmske satire na diktaturu libanskog diktatora Moamera Gadafija i njegovu vladavinu, plasiraju dezinformaciju o zasnovanosti filma na noveli iračkog diktatora Sadama Huseina, "Zabibah and the King". Iako, sa novelom, koja govori o mladoj iračkoj ženi koju zlostavlja suprug i koja biva spasena od strane heroja Huseina, nema ništa zajedničko, ovaj producentski trik, rođen iz straha od reakcije Moamera Gadafija i katastrofalnih posljedica koje može izazvati grohoti smijeh koji je pljusnut u lice i tiranima i građanima, poslužio je kao mamac za skretanje misli i film je doživio svjetlost dana i neviđenu slavu. Naizgled naivan, u suštini brutalan, humor progovara.

Neminovno je pomenuti sličnost sa filmom Veliki dictator (The Great Dictator), koji je režirao Charles Chaplin, 1940. godine. Ovaj film je duboki napad na fašizam i totalitarnu diktaturu. Ukazuje na moć glasa, moć takve siline da njegov zvuk budi animalnu snagu koja je, nažalost, kanalisana u pogrešnom smjeru- smjeru krvoprolića, užasa, mraka, prosuta u nepovrat. Manipulacija riječju, govorom, simbolom, ideologijom je iskarikirana do te mjere da zaboli kada prepoznamo to, iskarikirano, možda jer prepoznamo i nešto svoje. Međutim, film Diktator ide korak dalje. Napada svaki oblik represije, napada sve što ona "stvara"- otuđenost, hladnoću, privid, odsustvo. Zanimljiv je izbor žanra. Komedija. Neočekivano je da će ovako velike teme uspješno biti prezentovane smijehom. Neočekivano je da će izazvati smijeh kod gledalaca. Neočekivano se smijemo. Kome se smijemo? Čemu se smijemo?

Radnja filma je smještena u sjevernoafričkoj zemlji Vadiji, u kojoj vlada diktator general Aladin, kog glumi Cohen. Kao i svaki veliki "vođa", ima karakterističan izgled. Njegov prepoznatljiv izgled čini brada (sjetimo se samo istorijske činjenice da je Hitler tražio način da svoj izgled učini prepoznatljivim; jednog jutra, sa britvom u ruci, uspio je nametnuti imidž, tako da i danas, "jednobrk"- kako ga Umberto Eko duhovito naziva, ili brk u obliku kvadratića ispod nosa, tj. brk od samo dva prsta ispod nosa, stvara direktnu pomisao na Hitlera). Dok stanovnici njegove zemlje "vole da budu ugnjetavani", žive na rubu egzistencije, u nehumanim uslovima života, general Aladin uživa u svojem dvorcu, okružen bogatstvom, skupocjenim automobilima-pozlaćenim, ekscentričnih marki, boja, izgleda, organizuje sopstvenu Olimpijadu na kojoj je osvojio četrnaest zlatnih medalji,

kupuje skupocjene poklone ljubavnicama (Megan Fox igra ulogu jedne od njih, pored Oprahe Winfrey, Kim Kardashian, Katy Perry, Arnold Schwarzeneggera,...), igra igrice i gleda "Očajne domaćice",... Gotovo groteskni lik, odgovara toj ulozi- možda je sublimacija većine, ali svakako u njemu možemo pronaći karakteristike pojedinih političkih lidera. Zbog posjedovanja nuklearnog oružja, biva pozvan u SAD, da održi govor u trajanju od sedam minuta.

Neposredno pred polazak, govori da će pričati četrnaest sati, s tim što će tri sata govoriti nerazumljivo, "doslovno bebećim zvukovima". Čini mi se da je jasna aluziju na današnje diplomatske govore, pregovore, napore političara da uspostave mir, smire nerede, ispune očekivanja,... Nedugo po dolasku u SAD, kako bi govorio pred parlamentom UN-a, biva otet. U toku "mučenja" pokazuje izuzetnu upućenost, nije dovoljno reći upućenost već izuzetno poznavanje sprava za mučenje.  I sam je vlasnik najnovije opreme za mučenje, tako da ismijavajući otmičara za neprofesionalnost, neznanje, otmičara, s lakoćom vrhunskog manipulatora baca u ulogu mučenika, ubija ga i uspijeva sebe da spase. Jedino stradalo je brada, bez koje gubi identitet. Naizgled samo smiješne scene dubljom analizom otvaraju pitanja kojih se svi plaše. Tabu su. Moć vladara jedne zemlje da najplaćenijeg otmičara i ubicu baci pod noge, čini da se zapitamo koliko su kriminalne grupe i organi vlasti bliski, razlikuju li se mnogo, ko koga uspijeva i na kakve načine da izmanipuliše. Ulogu diktatora dobija dvojnik- idiot. Javnost, spikeri, novinari, reporteri, sami poslanici pridaju važnost svakom idiotskom pokretu i postupku. S obzirom na to da je u pitanju "diktator" (idiot), konotacije njegovih postupaka bivaju posve drugačije nego da ih učini bilo koji "obični" građanin. Sve što izgovori ili uradi (greškom prođe pored mikrofona, padne sa bine, pije vodu iz bokala, mokri u bokal,...) nije okarakterisano kao idiotizam već je to način da šokira javnost, privuče pažnju,... Eto, toliko filtrirane informacije, provjerene i istinite, dopiru do nas. Tek toliko je zastupljena sloboda medija u današnjem "slobodnom" društvu, da progovara samo strah. A gdje je istina? I ko se smije usuditi da progovori o njoj? Izgubivši identitet, upoznaje Zoi, vlasnicu zen radnje, u kojoj Aladin, odnosno Alason kako se lažno predstavlja, dobija posao. Radi i pomaže Zoi da profitira u poslu, za vrijeme dok smišlja plan kako da povrati mjesto koje mu priprada, mjesto vladara Vadije, kog je njegov ujak Tamir, zamjenio idiotom koji je spreman da promijeni Ustav Vadije i državu učini demokratskom. U sprovođenju plana mu pomaže Nadal, naučnik kojeg je sam Aladin naredio da bude smaknut jer nije zadovoljio njegove hirove, vezane za oblik nuklearne bombe. Nakon što prizna Zoi, koja je borac za demokratiju, ljudska prava i slobode, jednakost, istinu i pravdu, da je on diktator, vraća svoj identitet i drži pred parlamentom fascinantan govor o demokratiji i diktaturi. Tim govorom jasno predočava nepostojanje razlike između razvijenog, demokratskog Zapada i zemalja "trećeg svijeta".

"***Zamislite Ameriku kao diktaturu.

Mogao bi 1% stanovništva da posjeduje većinu bogatstva.

Pomogli biste bogatim prijateljima da postanu još bogatiji, snižavajući im poreze,...***

Mogli biste da zanemarite potrebe siromašnih za zdravstvenom zaštitom i obrazovanjem.

Mediji bi naizgled bili slobodni ali, zapravo, bi bili kontrolisani od strane jednog čovjeka i njegove porodice.

Mogli biste da prisluškujete telefone, mučite strane zarobljenike, varate na izborima, lažete o razlozima ratovanja, napunite zatvore jednom određenom rasom i niko se ne bi smio žaliti.

Mogli biste da koristite medije za zastrašivanje ljudi sa ciljem podražavanja politike koja je protiv njihovih interesa.

Znam da je Amerikancima to teško da zamisle, ali probajte.***"

Da li u našoj, demokratskoj zemlji ima tragova diktature? Šta nam film poručuje? Šta nam kradom, prevarom podmeće ovim okrutnim, ironičnim humorom? Na kakav nas to "život osuđuju"? I ko? Da li to činimo mi, našim izborima, ćutanjem, povinovanjem, smijehom a da ne promislimo čemu se smijemo? Šala može učinjeti da na tren zaboravimo. Zaboravljamo koliko boli naše nečinjenje, mirenje sa svime što politika plasira, imajući iluziju i zadovoljavajući se prividom da je naš glas doprinio kroz riječi tamo nekog poslanika. Mirimo se sa represijom koju Zapad nameće kroz ideološku agresiju zemalja "trećeg svijeta", ostajemo indiferentni prema uništavanju kultura "zaostalih zemalja", prema genocidima- ubijanju naroda, kultura, umjetnosti, imuni na ratna razaranja- pritom čisto interesna ali obojana stereotipnom, apolgetskom retorikom koja nas uči lijepoj besjedi o moranju miješanja, intervencije radi boljeg sjutra. Ovaj film boli sve nas, koji znamo da je, kako Sacha Baron Cohen kaže, "možda humor jedini preostali način". Jedini je preostali način da živimo život "na koji smo osuđeni". Možda smijeh pobijedi indiferentnost, možda je smijeh jedina mreža koja nas može zbližiti. Nada ili strah? Smijeh ili krik?

Bojana Mrvaljevic
Studentkinja 3. Godine Fakulteta umjetnost
Univerzitet Donja Gorica