Kad slučajnost otkrije talenat

Lijenština

Scenario/režija: Aleksa Stefan Radunović
Uloge: Miloš Bulatović, Savo Šćepanović Jelena, Milica Šćepanović, Tatijana Marinović, Sejfo Seferović Vuk, Vuk Sandić, Saša Radunović, Veljko Tošković Saša, Ilija Redžić
Direktor fotografije: Galen Humber
Muzika: Gavrilo Radunović
Montaža: Dejan Urosević
Producenti i asistenti produkcije: Andisheh Namvari, Barbara Berest, Saša Radunović Lucy Berest

Kada se 2016. godine, Aleksa Radunović prijavio na poziv Instituta za studije i globalni prosperitet (ISGP) za kurs “Film za društvenu transformaciju”, nije ni sanjao da će rezultat kursa promijeniti iz korijena njegov život, tako što će snimiti svoj prvi dugo-metražni film, koji označava dolazak novog vala u lokalnoj kinematografiji. Održan u Acoutu u Italiji, pod vođstvom iranskog velikana Mohsena Makhamalbafa, Radunović je počeo pisati scenario za nešto što će postati film Lijenština.

Fokusiran na ličnu, skoro ispovjedničku, priču glavnog mladog junaka, kojemu je nakon razvoda od supruge zabranjeno da viđa svoje dijete, jer nije u stanju da plaća alimentaciju, Lijenština se suptilno poigrava sa društvenim i kulturološkim crnogorskim stereotipima (najavljenih već u naslovu filma), dodajući jednoj driljivoj intimnoj priči nijansiranu sociološku kritiku stanja zemlje u kojoj preovladava normalizacija degradirajućih moralnih vrijednosti, nezaposlenosti, korupcije, nepotizma i sistemskog haosa i amaterizma, što stvara kod mladih, posebno urbanih, generacija osjećaj apatije, bespomoćnosti, ali i neminovni osjećaj stereotipnog ‘ponosa’ i nedostatak društvene angažovanosti.

Iskrenost i autentičnost ovog toplog filma, rijetko nađenih u skorijoj lokalnoj filmskoj produkciji, se ogledaju ne samo u inspiraciji istinitim događajem i ličnostima, već i u sjajnom posvećenom i dirljivom izvođenju amaterskih (ali i dvoje profesionalnih) glumaca, u jednostavnim, nepretencionznim (skoro Dardennovskim) kadrovima noćne Podgorice, do sada viđenih samo u stvarnom životu, ali ne i na filmskom platnu. Ovakve ne-romantizovane slike Podgorice, autentični dijalozi i prirodnost ‘glumaca’ doprinose dokumentaričnosti i verbalnog i vizuelnog narativa, ali i senhzibilnijem prikazu glavnih likova koji, svojom ranjivošću, izazivaju avalanš topline i ljubavi kod gledaoca: Podgorica je prikazana onakva kakva jeste i baš zbog toga, stalo vam je, kao i autoru filma, do promjene njihovih životnih sudbina.

Konačno je u Crnoj Gori snimljen film, koji ne može biti lokalniji u svojoj radnji, jeziku i kontekstu, ali sa univerzalnim implikacijama. Da, neizbježno pada na pamet Živko Nikolić.
Film je snimljen za 24 dana za ukupan produkcijski budžet od 14,300 Eur.

Camera Lucida: Tvoj obrazovni background je 3D animacija. Kako i kada si došao na ideju da snimiš film i zašto baš ovaj film?
Radunović: Nakon neuspjelog projekta za jednog klijenta u Beogradu, odlučio sam da se vratim za Podgoricu, pokušam da se zaposlim i nastavim individualno izučavati 3D animaciju.

Jedno 9-10 mjeseci sam to i pokušavao, bez puno uspjeha, i jednog dana sam na mail dobio poziv da apliciram za konkurs da prisustvujem jednom filmskom kursu u Italiji. Nisam imao šta da izgubim, pa sam aplicirao, i na moju veliku sreću ušao sam u 18 odabranih ljudi.

Cilj kursa, koji se zvao Film for Social Transformation (Film za društvenu transformaciju), je bio da zajedno naučimo kako da pravimo filmove koji će doprinijeti pozitivnim promjenama u našem društvu na jedan ili drugi način, ali to što nismo znali je da će nekima od nas biti pružena prilika da realizujemo naš scenario u film. Scenario za Lijenštinu, koji je napisan imajući u vidu taj cilj, je bio među tim projektima, tako da u suštini nisam ja imao ideju da snimim film već je ideja bila njihova.

Camera Lucida: Koliko je bilo “slučajnosti” u tvom prvom filmskom projektu, a koliko te je film oduvijek zanimao kao umjetnost? Da li si planirao da snimiš dugo-metražni ili je početna namjera bila da bude kratki film?
Radunović: Ima dosta slučajnosti, jer nisam uopšte planirao da se bavim režijom i pisanjem scenarija, ali me film uvijek jako interesovao - zbog toga sam upisao 3D animaciju, jer sam želio jednog dana da budem uključen u projekte kao sto su The Matrix, The Lord of The Rings, Toy Story i Monsters INC.

Možda je bilo i malo sudbine. Zanimljivo je to da je moj pokojni đed po majci glumio u preko 60 Hollywood-skih filmova i predavao režiju na Pasadeni, tako da je moguće imam taj "gen" on njega. Majka mi je dugo govorila da misli da bih bio dobar režiser, što bih ja uvijek naravno samo "iskulirao" kao i većina sinova.

Od samog početka je film napisan kao dugometražni. Bilo je lokalnih ljudi koji su mi preporučivali da snimim kratki film umjesto toga, ali mi je mnogo drago što ih nisam poslušao.

Camera Lucida: Kako je bilo raditi na kampusu u Italiji, pod mentorstvom filmskog velikana Mohsena Makhmalbafa ? Ti si, očito, brzo apsorbovao sve njegove sugestije, uputstva… Kakva je bila saradnja, energija sa drugim polaznicima “kampa”?
Radunović: Mohsen Makhalmabaf je nevjerovatna osoba. Ja, iskreno, nisam imao pojma ko je Mohsen Makhmalbaf prije kursa, ali nakon samo par dana već sam bio svjestan o kakvom čovjeku se radi. Uvijek ću to reći - "Lijenština" je dokaz njegovog umijeća kao učitelja. Jako je pozitivna, dobrodušna i skromna osoba.

Kurs je bio jako intenzivan. Trajao je mjesec dana i radili bismo šest dana nedjeljno od 8 i po ujutru do oko 11 uveče. Bilo je jako iscrpljujuće, ali smo uživali u tome. Takođe je bilo zanimljivo raditi sa ostalim polaznicima jer smo svi dolazili iz različitih zemalja, bili različitih generacija - bilo je glumaca, profesora, fotografa, novinara... sve te različitosti su pozitivno doprinijele našem iskustvu tokom kursa.

Camera Lucida: Kako je izgledalo tvoje prvo iskustvo pisanja scenarija i čime si bio nadahmut?
Radunović: Imao sam malo treme pišući scenario, jer nisam nikad dobro pisao tekstove na našem jeziku. Nisam znao kako ću se snaći, ali nam je Mohsen dao vrlo jednostavna pravila po kojima da pišemo, tako da mi nije bilo toliko teško iako smo svi imali samo 10 dana da to uradimo. Inspiracija za scenario je dosla iz mog ličnog života, iz priča koje svakodnevno ćujem od mojim prijatelja i članova porodice. Materijala mi nije falilo, samo sam morao da nađem način da sve to spojim u "pitku" priču. 

Camera Lucida: Opiši nam tvoje prvo iskustvo (first touch) sa kamerom.
Radunović: Nikad nisam držao kameru za snimanje u svom životu! Nisam ni tokom snimanja. Nisam nikad ni imao svoj fotoaparat. Tehnička strana samog snimanja filma mi je bilo nešto potpuno novo. Razumio sam bazične stvari o različitim sočivima za kameru itd. jer ne bih mogao da pravim knjigu snimanja bez tog zanja, ali osim toga, bio sam potpuni početnik. Taj dio posla sam ostavio Galen-u (DoP).

Camera Lucida : Oslikao si autentičnu Podgoricu (posebno noćna snimanja) kao rijetko ko u novije filmsko vrijeme. Očigledno je da si se dobro snašao u vrlo zahtjevnim filmskim zadacima. Kako je tekao odabir lokacija?
Radunović : Nalaženje lokacija, enterijera, je bila jedna od najtežih stvari koje smo morali da uradimo. Znali smo šta želimo, ali nije tako jednostavno dogovoriti željenu lokaciju kada nemate iza vas niti fakultet koji vas podržava, ni veliko ime, ni firmu. Ali moram reći da smo na kraju sve lokacije, osim jedne dobili besplatno, i da su nam ljudi stvarno izašli u susret što se toga tiče.

Camera Lucida: Koliko ti je značila dobra saradnja i razmujevanje sa DoP (Galen Humber), i to sa čovjekom koji ‘nije odavde’? Koliko ti je teško/lako bilo da mu objasniš šta želiš?
Radunović: Ja i Galen nismo imali nikakvih problema što se tiče komunikacije. Baratali smo istim terminima, čak ih bolje znam na engleskom jeziku, i dosta smo vremena provodili zajedno pišući knjigu snimanja i gledajući druge filmove, što nam je pomoglo da imamo istu viziju. Scenario je originalno napisan na engleskom jeziku, a kasnije sam preveo i dijaloge tako da je on imao sve informacije koje su mu bile potrebne. Pitao sam se kako će mu biti da prati dinamičnije scene zbog jezičke barijere, ali se on uvijek sjajno snalazio, a ja sam se trudio da mu pomažem davajući mu znakove.

Camera Lucida: Kada si shvatio da tvoj film postaje “ozbiljan” projekat i da si talentovan za sedmu umjetnost?
Radunović: Mi smo od samog početka vrlo ozbiljno shvatili projekat. Nije mi padalo na pamet da napravim nešto "neozbiljno", što ću gledati kući i biti srećan sa tim, tako da sam od samog početka imao visoka očekivanja za samog sebe. Trenutak kada smo shvatili da film ima potencijala da bude "pravi" film je bio kada je Mohsen pogledao drugu ruku montaže. Bilo je 11h uvece, i bio sam kod djevojke kuci kada mi je stigao mail od njega gdje je rekao da mu se film mnogo dopada i da će ga preporučiti direktoru Venecijanskog Festivala. Sigurno jedan od najsrećnijih momenata u mom životu.