Mala Educacion
| Takođe, treba imati u vidu da je: "filmska naracija način razumijevanja podataka sa iluzijom da se nešto događa , to jest, to je način prihvatanja čulima od strane gledalaca podataka koje on onda organizuje kao da se oni odvijaju u vremenskoj, prostornoj i uzročnoj igri. Da bi se razumela filmska priča, gledalac uključuje od vrha prema dnu i od dna prema vrhu kognitivne procese za pretvaranje podataka na ekranu u dijegezu – u svjet koji sadrži određenu priču, ili slijed događaja. Suočeni sa dva narativna događaja, tražimo uzročne ili prostorne i vremenske veze. Imaginarni konstrukt koji stvaramo, postupno i retroaktivno, su formalisti nazvali fabula (ponekad se prevodi kao priča). Tačnije, fabula predstavlja akciju kao hronološki, uzročno - posledični lanac događaja u određenom trajanju i u određenom prostornom polju. Fabula je dakle obrazac koji onaj koji usvaja čita i od pripovijesti stvoriti kroz pretpostavki i zaključaka. U filmu fabula nikada nije materijalno predstavljena na platnu ili kao zvuk. Što je dato? Siže (plot) je stvarni aranžman i prezentacija fabule u filmu. Ali ni on se ne nalazi u tekstu. To je više apstraktna tvorevina, obrazac priče kao što bi detaljno prepričavanje filma moglo pribaviti".9 Polazeći od navdenih tvrdnji prvenstveno bih istakla da reditelj u filmu Ždrijelo naraciju gradi na specifičan, čini se kolažan način, kroz više biografskih priča, koje se "ulivaju jedna u drugu" sakupljajući se oko zajedničke tačke – "Ždrijela" kao simbola kraja i početka, života i smrti. Naime, Ždrijelo Otovića za jedne žitelje predstavlja izlaz iz sela i put u drugačiji, ali ne i nužno bolji svijet, a sa druge predstavlja vječitu dilemu za sve one koji su ostali u selu sa upitanošću "kako bi bilo da su otišli negdje drugo da žive". Takođe, pojedini događaji su dramatizovani vizuelno kroz posmatrača kao akterov flešbek ili scena iz sna (starica koja dolazi sa unukom i priča o prošlim vremenima). Narativni tok koji počinje pripovjedanjem starca (o čemu ću posebno govoriti u drugom poglavlju rada) nastavlja se u dokumentarcu i pripovjedanjem drugih aktera, a zvuk kao "dodata vrijednost na filmu" – što u ovom slučaju predstavlja udaranje staračkim štapom o pod, u narativnom toku uokviruje scene: pojavljuje se na početku i kraju, te kao anticipacija za svakog novog naratora i novu scenu. U dokumentarcu u jednom momentu, kada baka priča o "ludom Milu", dolazi do podvajanja perspektive. Naime, kamera prati u krupnom kadru kazivanja starice dok se u pozadini prikazuju nestašluci mladih mještana. Montaža kao sastavljanje, povezivanje svih snimljenih elemenata se u ovom filmu koristi kako bi se predočila slika jednog svijeta i kako bi se njegov smisao doveo u pitanje, jer Nikolić ne koristi montažu samo da bi prikazao taj svet za one „koji veruju u njega", već i da bi ga prikazao na jedan kritički način za one „koji veruju u ideje". Problemi i pitanja koja se pojavljuju na samom početku ovog dokumentarca na kraju ne dobijaju epilog, već kao što Ždrijelo simboliše kraj i početak i sam film nakon niza scena nas vraća na početna razmišljanja i upitanost o: korijenima i tradiciji, kao i vječitoj dilemi da li otići ili ostati? Mise-en-scene reditelj organizuje tako da u krupnom planu predstavlja naratore sa pokatkad grubom faktografijom, koja nas upoznaje sa svakodnevnim aktivnostima mještana ovog sela. Sa povremeno komičnim elementima (prisustvo "ludog Mila", bake koje čeka prosca itd), zapravo se otkriva veliki broj značenjskih nivoa i odnosa koje reditelj inkorporira u glavni naratološki tok: muško ženski odnosi, odnos tradicije i modernog, tanka nit između života i smrti, pojam prolaznosti i vječnosti i dr. Ovakav način pripovjedanja u dokumntarnom filmu po Bilu Nikolsu zasnovan je na pripovjedanju iz različitih perspektiva više pripovjedača. U Polazniku jedina sličnost u načinu naracije sa prethodnim mogla bi biti dodata zvučna vrijednost "zvuk roja muva" koji se pojavljuje na početku ovog dokumentarnog filma i na kraju. U Polazniku reditelj organizuje kadrove kroz: prikazivanje lica u krupnom planu, izražajne gestikulacije i mimiku, pokrete koji su, čini se, osnovni nosioci razvojnog toka. Iako bi se teško moglo zaključiti iz samog naslova u ovom filmu se, kao i u prethodnom dokumentarcu rediteljeva upitanost o odnosu života i smrti "prenosi na platno". Iz samog naslova teško bi se moglo naslutiti da je Polaznik zapravo mrtvac koji se sprema za odlazak "na drugi svijet". Bez govornih dijaloga i monologa sa žuborom razgovora iz drugog plana (u pozadini) i sa tužbalicama, glavni nosioci narativnog toka su živopisne scene koje opisuju običaj pokajanja i sahrane iz ugla mještana jednog sela. Reditelj i ovdje kao i u prethodnom analiziranom filmu, nizom događaja indirektno upućuje na korelacije života i smrti, tuge i veselja, uzvišenosti i banalnosti. Posredstvom montaže, smjenjivanja različitih tipova kadriranja, nijansiranjem svjetlosti (kao i Ždrijelo i Polaznik je crno-bijeli film), dodatim zvučnim vrijednostima (roj muva, tužbalice), bez govora, reditelj smjenom događaja prikazuje običaje u jednom mjestu prilikom smrti. Perspektivizacija se u ovom filmu i optički realizuje u dvostrukoj perspektivi kamere jer je Polaznik u isto vrijeme i objekat prikazivanja i subjekat retrospektivnog pripovjedanja. Često dijegetički nefunkcionalnim sižeom reditelj opterećuje postupnost naracije, što posljedično ukazuje na mogućnost, i zašto ne reći „opasnost", kontekstualnih modifikacija umjetničkih u neumjetničke izražajne i oblikovne cjeline. Prethodni iskaz se odnosi prevashodno na Ždrijelo u kojem se u kratkom intervalskom roku sa jedne strane, dosta brzim ritmom postiže smjena, odnosno nizanje različitih scena, što ima za cilj slanje vjerodostnojnije i sveobuhvatnije poruke gledaocu o životu u datoj sredini. Sa druge strane, razvučene scene, u sporijem ritmu karakterišu narativni tok, podržavajući specifične izraze lica, ističući gotovo svaki gest, mimiku i najmanji pokret pojedinaca koji su predstavljeni kao kolektiv okupljen oko Polaznika. Ove specifičnosti uslovljene su i različitim tipovima dokumentaraca u kojima reditelj teži da prikaže različite instance. Na koji način reditelj postavlja naratore biće više govora u narednom poglavlju.
Naratori u Ždrijelu i Polazniku Iako se u teoriji filma pravi razlika između pripovjedanja ("telling") i prikazivanja ("showing"), u umjetničkoj praksi ove kategorije nisu tako jasno odvojene, već su isprepletene. Ne samo da (nijeme) slike mogu da imaju narativnu dimenziju, već i filmska naracija ima izraženi slikovni, deiktički aspekt. Analogno književnom djelu pripovjedačka perspektiva u filmu može da bude panoramska, personalna ili perspektiva prvog lica, iako film ima na raspolaganju i druga sredstva za izražavanje perspektive. Perspektivizacija se u filmu ostvaruje korišćenjem tehničkih sredstava kamere i montaže, kao i načinom prikazivanja likova u različitim situacijama , odnosno odabirom određene tačke posmatranja. Ovo je naročito izraženo u filmu Polaznik u kome se sa posebnom pažnjom reditelj zadržava na prikazivanju slika, pokreta, ili jednostavno grupne scene. Tačka posmatranja može biti apersonalna ili objektivna, kada se ne vezuje za neki poseban lik, ili može da bude personalna perspektiva ili tačka gledišta određenog lika u filmu. U filmu Polaznik, reklo bi se, da je tačka posmatranja "apersonalna", ali sa druge strane moglo bi se razmišljati i o objektivnom perspektivi samog pokojnika. Sa druge strane, tačka gledišta pripovjedača u prvom licu je za film u izvjesnoj mjeri problematična, budući da se u književnosti podrazumijeva da je pripovjedač identičan sa protagonistom, dok u filmu to djeluje donekle ambivalentno. |
Načelno, ovu pripovjedačku poziciju može preuzeti pripovjedač van ekrana i/ ili kamera, pri čemu pripovjedački unutrašnji pogled odgovara subjektivnoj kameri. Subjektivnost podrazumijeva direktno uključivanje u događaje bez ikakve distance, jer se preuzima horizont pogleda i znanja ("point of view") nekog lika iz filma. Ovakav pristup, odnosno narrator može se spoznati u filmu Ždrijelo. Kod objektivne kamere je prisutna određena distanca, jer kamera je u visini očiju frontalno usmjerena na događaj koji prikazuje. S obzirom na to da funkcija perspektive kamere odgovara funkciji pripovjedačke instance u književnosti, „pogledu" posmatrača, njegovom kognitivnom, psihološkom i moralnom komentaru, kamera može da „zna" ili pokaže više ili isto koliko i lik koji se prikazuje. Optička i akustička perspektiva gledalaca se najčešće približava perspektivi likova i čak može i da se poklopi sa njihovom. Međutim, apstraktno mišljenje likova, njihova osjećanja, želje i vrednovanja mogu da se otkriju uglavnom na osnovu spoljašnjih smjernica, što je svakako slučaj sa oba analizirana filma. Nadovezujući se na iskaz Bila Nikolsa da akteri dokumentarnog filma mogu postati pripovjedači moglo bi se govoriti o istima u Ždrijelu. U ovom dokumentarcu postoji više naratora koji su zastupljeni u uzročnom lancu kao dijegetički pripovjedači koji prepričavaju priču unutar priče. Ovakav vid naratologa zastupljen je od početka filma Ždrijelo – starca koji pripovjeda o životu u njihovom mjestu, pa do bake koja priča o svom životu i iščekivanju prosaca do ostalih naratora. Interesantno je da ženski likovi pripovjedaju o prošlim događajima iz njihovih života te ih oživljavaju posredstvom narativnog toka (starica dolazi sa unukom i pripovjeda o svojoj mladosti provedenoj u selu). U ovom slučaju narator kao akter ima novu i drugačiju funkciju u tekstu i na drugom nivou, ne više kao lik koji određuje, već onaj koji je određen u uzročnom lancu kao dijegetički pripovjedač koji prepričava priču unutar priče: on ili ona kao glumac u prošlim događajima postaje predmet naracije u sadašnjosti. Imajući u vidu sistematizaciju Bila Nikolsa, koji osnovnu klasifikaciju direktnih i indirektnih obraćanja naratora dijeli na nekoliko različitih slojeva, u filmu Ždrijelo se može govoriti o "direktnom, odnosno direktnim naratorima". U tom pogledu kroz čitav film naratori se pojavljuju, preuzimajući u lancu dešavanja aktivnu ulogu i gotovo tokom cijelog dokumentarca je (po jedan narator) ispred kamere, najčešče u krupnom planu. Sa druge strane, u filmu Polaznik se može govoriti o indirektnom naratoru, odnosno reditelju koji nam u ovom dokumentarcu posredstvom filmske forme putem: montaže, kompozicije, uglova kamere, zvukova i dr. elemenata pripovjeda. ZAKLJUČAK Analizirajući principe naratologije i naratora u filmovima Ždrijelo i Polaznik na samom kraju izlaganja osvrnula bih se i na dokumentarni tip filma. Polazeći od Nikolsove bazične tipologije dokumentarnih filmova koji mogu govoriti o: realnosti, o ljudima ili pripovjedati o stvarnim događajima Ždrijelo bi se mogao klasifikovati kao film koji pripovjeda o stvarnim ljudima i njihovim životima dok film Polaznik pripovjeda o realnom događaju. Moglo bi se zaključiti, između ostalog da različiti dokumentarni filmovi podrazumijevaju i različit način pripovjedanja i naratora. Međutim, za oba filma je zajedničko da reditelj kako na idejno-tematskom tako i simboličkom planu divergentna polazišta, tumači ne samo kao arhetipsku suštastvenost i tradicionalne vrijednosti kraja u kojemu je ponikao, već ukazuje na njegove modernolatrijske transformacije, istovremeno ukazuje i na apsurdnost. SPISAK LITERATURE: Baronijan, Vartkes, Muzika kao primenjena umetnost, Beograd, RTS, Biblioteka Teorija i praksa, 2007. Jelena Jovanović-Nikolić
|
