Ženka kao biološka činjenica postoji bez obzira na angažovanje naše volje , „prava žena" kao društveno prihvaljiv kod, revolucionarna je izmišljotina muškaraca, isplativ propagadni materijal. U ovom dijelu nastojaću da pokažem kako je žena tretirana u zavisnosti od potreba društva i u skladu sa preovlađujućom aksiologijom, uškropljena kao Subjekat, osakaćena na imanentnost, angažovanjem bezgranične halucinacije muškaraca unutar poražavajuće konačnosti Drugog. Žena je potrebna muškarcima, da je nema, oni bi je izmislili. I izmislili su je, kaže Simone de Beauvoir. Rekla sam da je drugi uslov za samospoznaju Subjekta, to je realnost koja nije on. Postojanje drugog izvlači čovjeka iz njegove imanentnosti i „omogućava mu da ostvari istinu svoga bića, da se ostvari kao transcedencija, kao izlaz prema objektu, kao cilj" .

Priznajući svijest žene, ali samo u onoj mjeri u kojoj je ona sposobna da njegovu svijest prepozna kao bitnost, muškarac je vidio savršenu priliku. Ona će posredovati između neukrotive prirode, jer je i sama priroda, i biti naličje ljudskog, prirodno potčinjena svijest . Muškarac je za ovaj projekat pronašao praiskonsko opravdanje: Eva je nastala od Adamovog rebra.

„Njeno rađanje nije bilo autonomno. Bog nije spontano izabrao da je stvori kako bi sama sebi bila cilj, a za uzvrat da bi bio obožavan od nje. Bog je nju namijenio muškarcu. Da bi Adama spasio usamljenosti poklonio mu je Evu, koja u mužu ima svoj početak, i kraj; ona je njegova dopuna u svojstvu nebitnosti" . Ona je njegova dopuna, u svojstvu nebitnosti?

2.3.1. Ideja o ženi

U mitskoj formi kolektivni imperativ utisnuo se u svaku svijest.
(Simone de Beauvoir)

Svaki totem živi u tabuima.
Kamila Palja

Mit je projekcija strahovanja i nadanja nekog subjekta . Intenzivna miturgija (mythourgy) , koja vremenom i sama prolazi kroz promjene, ukorijenila se u kolektivno nesvjesno stvarajući opsjenu o ženi. Ona je dvije Marije u jednoj: Bogorodica i Magdalena; ona je idol i ponižena, ona je proždrljivica i iscjeliteljka, ona je izvor života i daimonska sila mraka, ona je žrtva muškarca ali i razlog njegove propasti. Ona je duboko raspolućena i razuđena i sve to vještim manervom muškaraca. Ona je sve što nije on, što ni ona nije, a što bi on volio da ona bude. To je zbog toga, ističe Beauvor, što žena nije posmatrana pozitivno, kakva je po sebi, već negativno, kakvu je vidi muškarac. Ona je Priroda koju muškarac kroti, iz koje se rađa i u kojoj umire, ona je Voda a on Vatra, ona je More, on je Sunce, ona je Zemlja koju on oplodi. Mistifikovana priroda žene izvanredan je izum patrijarhata koji je, indoktirnacijom kartezijanskog hrišćanskog učenja, aktivni princip racija, duha, transcendencije postavio iznad materije, pasivnosti, čulnosti i imanencije. Žena je potrebna da bi se muškarac pročistio u svojoj uzvišenosti, zato je se patrijarhat ne odriče u potpunosti. Može se reći da joj prije čini uslugu. On joj velikodušno poklanja ideju o supruzi kao vid pričešća njegovom svijetu i okajanja„urođenih" grijeha. Stoga Beauvoir kaže da se u patrijarhatu žena najprije i otkriva kao supruga. Prije nego što je postala majka ljudskog roda, Eva je bila Adamova saputnica. Ona mu je poklonjena da bi je on posjedovao i oplodio, time potvrdio njeno blaženo ropstvo vrsti.

Međutim, umjesto da bude sredstvo njegovog uspinjanja ka transcedenciji, ona ga uvlači u mrak imanentnosti. Ona je Vještica! „Muškarac zarobljen njenim čarima nema više volje, plana, budućnosti; više nije čovjek već čulnost, rob svojih želja, on je izbrisan iz zajednice (...)" . U krajnjem, Eva je Adama navela na grijeh. Kartezijanstvo anatemiše prirodu, priroda je čulnost, a čulnost je žena. Hrišćanstvo produbljuje inicijalnu misao nudeći spasenje za sve, bez obira na pol. Ako se odreknu svoje putene požude, božjim stvorenjima slijedi izobilje radosti, mada se muškarac nema čega odricati, on nije uzrokovao prvi grijeh. Dakle, treba samo malo promijeniti prirodu žene, ili prije obuzdati, a ko bi to mogao bolje od onoga koje samo oličenje duha i transcedencije. Bog. Muškarac.

„Crkva izražava i služi patrijarhalnj civilizaciji, kojoj odgovara da žena ostane pridružena muškarcu. Ona će tako, služeći pokorno muškarcu, postati blagoslovena svetica" Nije ni čudo što se u Srednjem vijeku, kada crkva dostiže najveću moć, uobličava najpotpunija slika pogodne žene za muškarca – lik Majke Hristove. Kultom Marije, podvlači Simone de Beauvoir, muškarac postiže najveću pobjedu. Taj kult je rehabilitacija žene putem njenog potpunog poraza . Majka koja kleči pred sinom predstavlja najviši čuvar morala. Zato on u svojoj suprugi poštuje majku njegove djece. Majka iskupljuje suprugu, dok je supruga prvi korak ka iskupljenju slobodne žene. Toga se čvrsto držao i Walt Disney.

Žena je povlašćeni objekat kojim muškarac potčinjava prirodu , kaže Beauvoir. Ona je njegovo mjerilo, manifestacija njegovog ugleda u svijetu . On je erotski i intelektualno vaspitava, on „formira svoju suprugu", ostavlja neizbrisiv lični pečat. „U neravnopravnim bračnim orgijama on u njoj otkriva svu uzvišenost svoje animalnosti – on je Mužjak. Uzajamnom uslovljenosću žena je ženka, ali ta riječ dobija, ako se ukaže prilika, najlaskavije rezonance – ženka koja leži na jajima, koja doji, liže svoju mladunčad, brani ih, spasava ih po cijenu svog života. Takva ženka služi za primjer čovječanstvu. Takvo strpljenje i takvu odanost muškarac sa uzbuđenjem traži od svoje žene. To je priroda prožeta svojstvima korisnim za društvo, za porodicu, za stariješinu porodice koju on hoće da obuhvati domaćim ognjištem" .

U sljedećem momentu, žena više nije sušta priroda i „nužno zlo". Mito-urgija mistifikuje materiju, patrijarhalni mit žensko tijelo obasipa plemenitošću duše. Žena više nije put, ona je sad slavljeno tijelo, umjesto da je posjeduje, muškarac slavi eteričnost njene pojave, njen netaknut sjaj, njeno „vječito žensko". Ona je sad milosrdna i nježna heroina viteških romana. Ona je muza, ona je sušta slika velike tajne, napisaće Andre Breton. Inkarnacija sna, najintimnije prisustvo. Ona je Orfejeva Euridika, Jelena Trojanska, Danteova Beatriče. Ona je Krotka. U njoj se traži tačnost jedne zamisli, jedne ideje, mita.

Mit o ženi primjenjiv je u svakoj muškoj situaciji. Tragično je što je pogodio ženu, licimjerno se ukrojenjujući kao njena suština . Ona služi za produkciju muške sreće, patnje, poroka, poroda, vrlina, žudnje, odricanja, odanosti, tiranije, i u tome čuči njen izvor sreće. On, poredstvom žene, upoznaje slobodu svog sebstva, stoga je jasno da se nikad neće odreći jedinog sna „koji sadrži sve njegove sne". Pa makar ženu pronalazio i u muškim bićima.

2.3.2. Ljudsko biće u ženskim okolnostima

„Lakše je biti opravdan od strane nekog Boga, nego se opravdati svojim sopstvenim naporom"
(Simone de Beauvoir)

„Mit o ženi je, sublimišući neizmjenjiv aspekat ljudske sudbine (...). Ta ideja izmiče svakom osporavanju pošto se postavlja sa druge strane datoga; ona je obdarena apsolutnom istinom. Otuda rasturenoj, slučajnoj i složenoj egzistenciji žena, mitska misao suprotstavlja jedinstvo i nepromjenjivo Vječno Žensko" . Ako konkretna egzistencija, iskustvo i ponašanje žena govore drugačije, to znači da one nisu u pravu – to nije dokaz da ženskost kao entitet ne postoji, već da konkretne žene nisu ženstvene, tvrdnja koja ima stigmatišuće posljedice. Iskustvo nema snagu nasuprot mitu: žena je Drugo, bez reciprociteta. Žena je Drugo koje je unutar sebe raspolućeno na kontradiktornosti, ona objedinjuje suprotne ideje u jednoj, ona je definisana parovima oprečnih pojmova, njena je egzistencija izložena dvosmislenosti i ambivalentnosti; žene su nepopravljivo razapete između slobode i alijenacije, transcedencije i imanencije, subjektiviteta i objektiviteta.One su nigdje i svugdje, u sebi i jedanko izvan.

Žena je eterično prisustvo, ona je Tajna. Tragedija njenog položaja je što ona ostaje tajna za sebe, ali ne u mističnoj zavodljivosti ovog pojma, već kao uzrok nastupa šizofrenije, neurotičnosti, i histerije (za koju kažu da samo pogađa žene; histeria - materica) subjekta koji je obmanjen slobodom, bez cilja za sebe. Žena je „mucavo prisustvo". Definicija koja nije definitivna.

U tom smsilu, smatram da posezanje za bilo kakvim objašnjavanjima žena ili muškaraca, ako naizgled može biti korisno, na duže staze ne donosi dobra rješenja. Zato je potrebno pojavnost ljudskih bića kroz pol svesti, ili vratiti na koncept čovjeka. U tom smislu, egzistencijalisti pružaju solidnu perspektivu: čovjek se definiše prema onome što čini. Izvan činjenja nije ništa: puka subjektivnost bez značenja. Ako prihvatimo ovaj stav, onda smo na domaku pravičnog rješenja za „žensko pitanje". Žena se ne definiše polom, već svojim projektima usmjerenim prema određenom cilju. Tada brak, materinstvo ili bilo koja druga situacija postaju legitiman izbor, ako su stvar slobodnog izbora. U tom slučaju više ne govorimo o ženstvenoj ženi, već o ljudskom biću ravnopravnom ostalim ljudskim bićima. Ovakav pristup odbacuje tradicionalno značenje koncepta roda, pojednostavljujućeg i zloupotrebljenog sredstva za približavanje polnim razlikama, koji, naročito u savremenim, ogoljenim prilikama, ne pronalazi uvijek najbolju primjenu. Štaviše, sve češće dobija diskriminatornu funkciju prema onima koji ne ulaze pod kartezijanski binarizam muškog i ženskog. Ja ne odustajem od roda kao analitičke kategorije, univerzalno primjenjive, koja će pomoći u predstojećoj analizi prikaza ženskih likova u Disney-evoj animaciji ali, pod rodom podrazumijevam performativne činove kao praktično ispoljavanje mita o vječnom ženskom. Skup sterotipnih značenja, na snazi u patrijarhalnim društvima, koji se pripisuju ljudskom biću na osnovu pola, bez etičkog promišljanja njegovog/njenog činjenja, a u slučaju žene bez predodređene mogućnosti da aktivno djela, sve to podvodim pod rod.

„Prava žena" je sve za muškarca, i to je njen najveći uspjeh. Sve izuzev same sebe. Što muškarac više djeluje i više utiče na svijet oko sebe to je on muževniji, što žena više djeluje, to je i ona muževnija, odnosno manje ženstvena. Ako postigne autonoman uspjeh svojim činjenjem, to je manje „prava žena" ili je više „čovjek žena" – što dođe na isto. Zato Beauvoir zaključuje da jedino potvrđivanjem žena kao ljudskih bića, kroz djelovanje, počeće da odumire čudesno svojstvo Drugog a mitovi da nestaju. Tada, konačno, pisac neće imati hrabrosti da ubije Krotku zbog njene nijeme pobune.

Na preko petstotina strana II toma Drugog pola, Simone de Beauvoir pokazuje zarobljenost žene u svojoj situaciji crpeći primjere iz književnosti, psihoanalize ili življenog iskustva. Njen socio-antropološki projekat polazi od lakanovske perspektive u izgradnji ličnosti zbog čega drugom daje značajno mjesto u tom procesu. Nije važno da li otuđenje od datog bivanja počinje sviješću o odrazu u ogledalu, kada se poništavamo u onome što vidimo , ili nadoknađivanjem sebe kroz sliku „čiju će istinitost i vrijednost stvoriti drugi".

Početna situacija ženu konstantno tjera na performans neistinitosi, pretvaranje, glumu, laž. Beauvoir upozorava da je žena prisiljena da se pretvara da je objekat, i to čaroban, dok se u stvari osjeća kao rasuta i neizvjesna egzistencija. Svo njeno stanje, u konačnom, odraz je duboke lične neprilagođenosti.