Festivali      HERCEG NOVI 2011

     

    Kad se ljudsko oko (ono kojem ne promakne ni "manja vidljivost") navikne na ovakve scene, koje se, u nekom čudnom ne-skriptiranom prizoru redjaju svakodnevno, seli se sa ovog ogromnog, beskonačnog ekrana – koji je svijet oko nas - na nešto manji, ali ipak veliki zvanični takmičarski ekran, gdje ga očekuju, višedecenijski rekordna, čak tri najnovija crnogorska filmska ostvarenja: Lokalni vampir (režija: Branko Baletić), Mali ljubavni bog (režija: Željko Sošić) i Posljednje poglavlje (režija: Nemanja Bečanović). Ushićenje ovim bumomcrnogorske kinematografije intenzivira i saznanje da su sva tri različita i žanrovski i po režiserskom pristupu. Tri različite autorske vizije... koje, ipak, povezuje jedan zajednički element, kao duh crnogorske filmske prošlosti koji nas (svjesno ili nesvjesno?) prati ili kao papir/nagrada koja nosi njegovo ime – Živko Nikolić.

    Lokalni vampir

     

    "Lokalni vampirski striptiz"

    Film najiskusnijeg režisera ove crnogorske filmske triade, Branka Baletića, žanrovski je horror-komedijski hibrid. Već sami izbor mjesta radnje – Skadarsko jezero - podsjeća na omiljene lokacije Nikolićevog filmskog opusa (široj publici najpoznatiji primjer bi bio Čudo neviđeno). Lokalni vampir je priča o mladiću kojeg majka (vlasnica hotela simptomatično nazvanog Belle epoque), zbog kockarskih dugova, »proglašava« mrtvim i organizuje sahranu. On zatim postaje vampir iz naslova. Humor koji neodoljivo podsjeća na dijaloge najboljih ostvarenja Živka Nikolića iz 80-ih godina prošlog vijeka, aktuelizovan je smještanjem radnje u današnji socijalno-politički okvir. Komično-satirični verbalni narativ balansirano prati vizuelni narativ maestralne kamere Živka Zalara, ali i sjajna glumačka ekipa, sa usko-lokalnog i jugoslovenskog prostora, koja interpretira galeriju živopisnih likova.

    Zaplet narativa, koji obiluje komičnim obrtima i detektivsko-akcionim elementima, dodatno dramatizuje postojanje ne samo jednog, već više potencijalnih »lokalnih vampira«. Upotreba mnogih savremenih hi-tech i digitalnih gadgeta, u direktnom kontrastu sa netaknutom, »divljom« prirodom jezerskog okruženja i mirnog seoskog života mještana Vragovira (aluzija na lingvistički transformisani toponim »Virpazar« je više nego očigledna), doprinosi održavanju tenzije komedije mentaliteta, u vrtoglavom filmskom ritmu i duhu najbolje tradicije popularne komedije.

    Lična priča glavnog junaka koji postaje vampir uznemirava i potresa cijelo »selo koje tvrdijem snom spava«, čiji mnogi mještani muškog roda žele postati vampiri, uvidjevši šansu za finansijsku i seksualnu dobit, ali i medijsku pažnju: rečenica majke glavnog junaka će vjerovatno postati popularna tag line u sličnom ili (da budem lingvistički korektna) približno-sličnom lingvističkom okruženju: »Svake noći pet-šest vampira zaskoče žene i mlate pare, a sina mi proglasili vampirom?!« (film sa lokal-akcentovanim i lokal-tipičnim verbalnim narativom može trpjeti određenu štetu na međunarodnom tržištu zbog neadekvatnih prijevoda). Upravo ova rečenica definiše ton filma, koji bi bio podcijenjen jednostavnom tvrdnjom da je samo komedija. Lokalni vampir je i društveno-politička satira, opet u duhu Nikolićevih ostvarenja.

     

     

    Provincijalno društvo ograničenih, mediokritetskih, aspiracija prvo sa podsmjehom kažnjava »dužnika-koji-se-pretvara-u-vampira«, ali kada u »vampirskom pejzažu« vidi mogućnost za laku i brzu zaradu, manipulaciju drugih i skupljanje političkih poena, još lakše i brže počinje da slavi i medijsko/turistički reklamira »Vragovirskog vampira«, sa kojim se poistovjećuje jednako lako kao sa dotadašnjim vodećim političkim figurama. Vampir, koji »svake noći zaskoči nekoliko žena« (a da ga niko ne vidi!) i »mlati pare« (naočigled svih) postaje, dakle, novi politički idol i socijalni model patrijarhalnog društva. Od trenutka uvidjanja šanse za bogaćenjem, osa lično-kolektivno koja se nazirala paralelno sa osom ljudi-prirodni raj, odjednom se gubi, blijedi i pretapa se u surovo i pohlepno otimanje, kolektivno ludilo i trans – metafora za nemilosrdnu i agresivnu komercijalizaciju sa kojom je suočeno današnje lokalno društvo, koje u potrazi za »lažnim« gubi iz vida »prave vampire«. U žestokoj trci za profitom, takmiče se glavna lokalna »vještica«, doktori, majke, bivši i nepostojeći muževi/očevi, edipovski sinovi, snahe, svekrve, (nekadašnji) prijatelji, kumovi, mediji, ugostitelji, hotelski tajkuni, preambiciozni politički amateri, ali i ohole krupne političke zvjerke. U igri pravih i lažnih vampira, Baletić se uspješno poigrava (slično Nikoliću) i sa meta-filmskim konceptima voajerizma i elipse: seksualni odnosi drugih se masovno posmatraju, snimaju i recikliraju, uz pomoć merdevina i tehnoloških pomagala brzog i lakog »filmskog zapisa«, ali scene seksualnog čina izostaju, i.e. nisu prikazane. Igre »vampirskog striptiza« - skrivanja, povremenog pojavljivanja i totalnog razgolićenja – pojačane su prenosom prostornih podjela rodnih uloga u simboličku sferu koja reflektuje odnose skrivanja u patrijarhalnoj stvarnosti: tavan pripada muškarcu (vrh, super-ego, norme, nadzor, šef), a podrum (podzemlje, podsvijest, iracionalni impulsi) – skriva ženu. Baletić, međutim, u neočekivanom, mada konvencionalnom narativnom obrtu, pretvara »ženski podrum« u podrum vina, seksualne strasti i vitalnosti, hedonije – bahanalije nalik pred-hrišćanskom, paganskom, hedonističkom uživanju, i na taj način, daje veću moć ženi i ženskom elementu, koji na kraju filma i odlučuje o svojoj i sudbini svih muškaraca Vragovira.

    Branko Baletic

    Previous-Page-Icon  35     Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.