NAGRADE:

O glavnoj festivalskoj nagradi, Propeleru Motovuna, ove je godine odlučivao žiri u sastavu Agnes Kocsis, David MacKenzie i Vanja Černjul.

PROPELER MOTOVUNA dodijeljen je filmu Bikova glava (Bullhead) režisera Michaëla R. Roskama „za snažno i živopisno metaforično istraživanje otuđivanja čovječanstva od prirode sa iznimnim prikazom rastuće ranjivosti u izvedbi glavnog protagonista".

POSEBNO PRIZNANJE žirija dodijeljeno je filmu Domaći Teren (Familiar Ground) režisera Stephanea Lafleura „za dojmljiv redateljski stil i originalan prikaz ljudskih odnosa ispričan s puno senzitivnosti, ironije i vizualnog humora.''

Nagrada FIPRESCI dodijeljena je meksičkom filmu Marta reditelja Marcelina Islas Hernándeza.

BAUER NAGRADA pripala je filmu Tilva Roš režisera Nikole Ležaića

NEPOTKUPLJIVA NAGRADA, koja se u saradnji s Transparency International Hrvatska dodjeljuje filmu koji na najbolji način tematizira problem korupcije, pripala je filmu Misija London, reditelja Dimitra Mitovskog

1000 eura vrijedna ISKONOVA NAGRADA pripala je filmu Mi odlazimo (We're leaving) reditelja Zacharya Treitza

Na ovogodišnjem Filmskom Festivalu Motovuna, prikazano je 82 filma, iz 36 zemalja, sa 5 kontinenata. U tom šarenom mozaiku, našla su se dva fokusa: predstavljanje irske kinematografije, sa šesnaest filmova i dvanaest gostiju (reditelja i producenata), i specijalno gostovanje austrijskog reditelja Ulricha Seidla. Dakle, MFF ostaje vjeran konceptu da njihov program mora odražavati različitost i šarolikost, da bude "Babilonska kula različitih estetskih pristupa i priča iz različitih kultura i sredina", po riječima direktora MFF-a, Igora Mirkovića.

"Uopće, ovu ćemo godinu pamtiti po velikom broju europskih filmskih redatelja koji su nas posjetili, među kojima su neki od najuspješnijih mlađih autora, poput Davida Mckenzia ili Agnes Koscis. Osobno, ovaj ću festival pamtiti i po doista izuzetnom filmu koji je dobio našu glavnu nagradu, riječ je o belgijskom filmu Bikova glava (Runskop, Michael R. Roskam), koji je i kvalitetom i temom doista film kakav se ne vidi svaki dan", dodaje Mirković.

MFF već drugu godinu dodjeljuje nagradu Bauer za filmove sa jugoslovenskog prostora. Ona je od ove godine čak tri puta vrjednija, jer reditelju pobjedničkog filma uz novčani iznos od 5,000 eura, partner nagrade, slovenačka kompanija Teleking, dodjeljuje i postprodukcijske usluge u vrijednosti od 10,000 eura. Iako je, po rezultatima selektora, bilo čak pet-šest iznadprosječnih filmova (što je pokazatelj dobre filmske godine za ovaj prostor), festivalske propozicije su takve da na kraju ostaju tri finalista, a to su ove godine bili: Oča (režija: Vlado Škafar, Slovenija), Majka asfalta (režija: Dalibor Matanić, Hrvatska) i konačni pobjednik Tilva Roš (režija: Nikola Ležajić, Srbija).

Po Igoru Mirkoviću, ovo kratko iskustvo dodjeljivanja nagrade pokazuje da je "ona potrebna - i publici i autorima. Nagrada Bauer naš je mali pokušaj da pomognemo - kažem 'mali' jer mislim da smo mogli više, a u budućnosti moramo napraviti puno više. Vidimo tu puno mogućnosti za nadgradnju: najprije, bilo bi sjajno kada bismo našli novaca da nagradu proširimo i na kratki i dokumentarni film, te kada bismo filmove-finaliste mogli prikazivati u svim zemljama koje nagrada obuhvaća. Ali to su planovi za neka bolja vremena koja će, nadamo se, napokon doći". Uvođenje ove nagrade je još jedan dokaz da je koncept nacionalnih kinematografija i nacionalnih tržišta prevaziđen, posebno u ex-jugoslovenskom regionu, koji bi se morao, u nadi da sačuva i svoju, domaću, filmsku proizvodnju, sve više oslanjati na koprodukcijske projekte.

Mirković tvrdi da "kako u svemu, tako se i u filmu događa proces globalizacije, u kojem veliki uzimaju sve, a mali ostaju bez ičega. Jedina nada da sačuvamo domaću filmsku proizvodnju jest da je uklopimo u neki veći okvir, da joj pronađemo veće tržište. U slučaju naših zemalja, smjer je više nego jasan - filmovi u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji preživjet će ako zemlje zajedničkog jezika i zajedničke kinematografske prošlosti ponovo postanu jedinstveni kulturni prostor. U košarci to zovu 'regionalna liga'. Bez takve regionalne lige, ostat će nam samo Harry Potter".

Kako Motovun uspijeva privući brojnu bioskopsku publiku i održati popularnost festivala, uprkos oštroj konkurenciji regionalnih festivala koji se dešavaju skoro istovremeno?

Mirković: "Motovun je prekrasno mjesto za gledanje filmova. U regiji je puno 'internacionalnih' festivala, ali ja bih rekao da se mi razlikujemo od drugih po tome što smo doista internacionalni. U Motovunu živi vrlo malo ljudi i tisuće i tisuće naših posjetitelja putuju do nas s raznih strana, iz raznih zemalja (ili barem gradova). Tako da u Motovunu, osim što gledate filmove, pet dana i pet noći živite s ljudima koji imaju slične interese kao i vi. Mislim da je to naša posebnost: naša publika nisu ljudi koji su slučajno svratili u kino, nego ljudi koji su se morali potruditi da bi došli do festivala, zato jer im je važan. Motovun zato nije isključivo iskustvo projekcija, nego i iskustvo ljudi. S druge strane, to nas obavezuje da napravimo program koji je dovoljno dobar da bi zbog njega vrijedilo putovati i tako dolazimo do začaranog kruga koji stvara festival: mi dajemo publici, publika daje nama".

Koliko festivali poput MFF doprinose razvoju i promociji malih tzv. autorskih filmskih projekata?

Mirković: "Tzv. autorski film izgubio je mogućnost distribucije na malim tržištima, zato razumijem množenje festivala. Sasvim konkretno, u vrijeme prije Motovuna, hrvatski distributeri su gotovo potpuno prestali prikazivati pobjednike Berlina i Cannesa, o onim manje uspješnim art-filmovima da ne govorimo. Festivali su preuzeli ulogu alternativnog oblika distribucije za takve filmove. Da nema festivala, kulturna javnost u Hrvatskoj ne bi imala elementarne informacije što se zbiva u europskom filmu. Hollywoodska reklamna mašinerija prejaka je i pokraj nje nema mjesta za neke druge filmove. Festivali su odgovor na takvo stanje: oni pomažu filmovima bez velike propagandne mašinerije da se okupi publika koja ih želi gledati. Osobno, bio sam puno sretniji kad sam redatelje kao što su Fellini ili Truffaut gledao u kinima, ali danas to ne bi bilo moguće. Gledao bih ih na festivalima - ili ih ne bih vidio. I zato mislim da svaki pojedini festival ima svoj razlog postojanja, koliko god bilo apsurdno što živimo u zemljama koje imaju više festivala nego li kino-dvorana."

Maja BOGOJEVIĆ