Kratak sadržaj filma: Manuela je samohrana majka iz Madrida koja svjedoči smrti sina jedinca na njegov 17. rođendan. Mladić je poginuo trčeći za autogramom poznate glumice. Nakon tragičnog događaja Manuela odlazi u Barcelonu kako bi pronašla dječakovog oca, transvestita Lolu koji ne zna da je imao dijete. Umjesto Lole, majka pronalazi njegovog prijatelja Agrada, također transvestita preko kojeg upoznaje Rosu (Penélope Cruz), mladu opaticu i socijalnu radnicu. Rosa nije u dobrim odnosima sa majkom i ocem koji boluje od Alzheimerove bolesti. Nakon što zatrudni, potraži pomoć od Manuele. U međuvremenu Manuela ulazi u trag glumici Humi Rojo te, nakon što joj je pomogla pronaći kolegicu i ljubavnicu Ninu, postaje njena osobna asistentica. Huma je glumica koju je Manuelin sin obožavao, zbog koje je i poginuo Kao i većina Almadóvar-ovih filmova, film 'Sve o mojoj majci' se bavi, između ostalih tema, potlačenom LGBT populacijom, sa fokusom na transeksualne osobe. Pitanja koja bi trebalo postaviti su:"Zašto film kao sredstvo?","Razlozi za razumijevanje društvenog konteksta?" i "Poruka?".

Zašto film kao sredstvo?

Razlog je prilično jednostavan. Kada se publici želi nesto prikazati, a samim tim obuhvatiti veći krug ljudi, film kao mediji je možda i najbolji. Dodatni razlog što je to film sa brendom koji glasi "Pedro Almadóvar". Ime koje je bez razmisljanja uspjelo da se utemelji u filmografiji. Iako ima mnogo filmova koji se bave istom ili sličnom temom, manje su uticajni upravo zbog to ga sto nisu žigisani istim brendom. Kao primjer bih koristio film ''Pokaži mi ljubav" režisera Lukas Moodysson-a, koji se bavi tematikom lezbejki u tinejdžerskom uzrastu, ali sam taj film je poznat uglavnom u krugovima LGBT populacije, ili u samoj državi u kojoj film nastaje. Film koji režira Almadóvar se plasira u širim slojevima publike, kroz sve zemlje svijeta i samim tim poruka se može bolje prenijeti. Kao neko ko svoj potpis ima zahvaljujući korišćenju upravo transeksualnih osoba u filmovima, Pedro Almadóvar pokušava da približi cijeli taj univezum publici, u nadi da se oni bolje shvate, prihvate i podrže. Brzina kojom film može da putuje kroz bioskope je zapanjujuća, a ako je film ujedno dobro i predstavljen tržištu onda njegova poruka može lako biti prenešena. Tako da film kao sredstvo je jedan od boljih odabira medija, jer može biti predstavljen svim uzrastima i nacijama bez većih prepreka.

Razlozi za razumijevanje društvenog konteksta?

Ako se kao društveni kontekst uzme taj, za mnoge strani, svijet transeksualaca, razloga za razumijevanje ima mnogo. Kao na primjer razlog zbog kojeg neko treba da sebi da hrabrosti i slobode i pokaže svoje 'pravo lice'. Ili ljubav koja pobjeđuje upravo sve razlike, svo vrijeme i sve predrasude.

Naš svakodnevni život je često pritisnut sa mnogo strana i činilaca, kao mišljenje roditelja, javno mnjenje, samosvjesnost i samopriohvaćenost... Kao što vdimo korz primjer mlade opatice Rose koja posvjećuje svoj život pomaganju ljudima koji boluju od smrtonosnog HIV-a, a na kraju filma ironično završava kao žrtva istog. Njen odabir, i njena ljubav prema transeksualcu su čak i kao ideja strogo osuđeni i samim tim ostaju tajna, sem za jednu osobu, glavnog lika filma, Manuelu. Rosini roditelji koji su i pre-ogorčeni zbog njenog stila života, koji je iznimno human i dobročiniteljski, i ne podržavaju je u tome što radi. Ako se osvrenemo na to, kako bi uopšte mogli da podrže njenu ljubav, i njihovog unuka kojeg je napravio ni više ni manje nego transeksualac?

Na drugom kraju priče imamo još jednog transvestita, Agrada, koji je na komičan način prikazan ne bi li lakše prirastao publici pri srcu, što kao filmski trenutak i imamo u samom filmu kada on izlazi na scenu i priča svoju slatko-kisjelu priču života, umjesto predstave 'Ulično auto zvano požuda', koja iako se bavi škakljivom temom prositucije jedne transeksualne osobe, biva ispraćena punom pažnjom i aplauzom. Takođe imamo i umjetničko 'preobraćanje ličnog identiteta' u vidu glavne glumice prije pomenute predstave, Hume Rojo. 'Crveni Dim' kako ona sebe karatkeriše nakon melodramatičnog opisa svog glumačkog života je kao što ona kaže: ''Sve što je ostalo do mene''. Kroz taj primjer možemo da primjetimo koliko neki judi moraju da pretrpe pad i nestanak urođenog identiteta kako bi se preobratili u svoj pravi identitet, pokazivanje svoje prave boje, nije nikako moglo biti bolje prikazano, samim tim i pojačano što sama Huma Rojo prihvata transvestita Agrada, koji je kako sama seksualna orijentacija kaze promijenio fizički izgled u suprotni pol i preobratio se, kao svog ličnog pomoćnika.

Iako zvuči kao kliše rečenica, da ljubav pobjeđuje sve, u filmu 'Sve o mojoj majci' je to jako dramatično prikazano, čak iako se posmatra kao društveni kontekst. Naravno, kada bi se dalo na vrijeme i volju razmišljanja i razmatranja što je ljubav zapravo, esej ne bi imao kraja. Ali u samome filmu, od uvodne neizmjerne ljubavi majke prema sinu, do ljubavi starog prijatelja, preko ljubavi glumice i pomoćnice, kroz ljubav opatice na samrti prema svome nerođenom djetetu i zaključno sa ljubavlju koja je isplivala is prošlosti, Pedro Almadóvar je prikazao koliko prepreka i nedaća nešto misaono kao ljubav mora da izdrži, a da pri tome ostane netaknuta.

Poruka?

Poruka filma bi bez uslova bila kada su transeksualci u pitanju, kao i svi judi koji se razlikuju, nisu odbačenjaci kojima je zabranjena ljubav, potomstvo, sreća. Ali ako bi se generalno moralo gledati na poruku filma, bez razmišljanja bi to bila ljubav, i sve što ona jeste, koliko trpi, kako se razvija, i koliko utiče na ljude, svo vrijeme bivajući ništa drugo nego misaona ideologija. Ljubav je nešto za što mnogi ljudi dišu, ali malo njih zapravo ikad nauči koliko se za istu mora žrtvovati. Pedro Almadóvar jako intenzivno, dramatično i ironično to i pokaže. Jer ako jedna majka koja krije identitet oca svome sinu, i nakon sinovljeve smrti odluči da ipak nađe oca još jednom u ime ljubavi ka svome sinu; Ako jedna časna sestra prekrši svoj poziv i zavjet bogu zarad ljubavi prema nečemu što crkva prezire, transvestitima, i rodi mu dijete, i čak biježi od svojih roditelja zbog ljubavi prema djetetu; Ako jedan transvestit nakon duge karijere u prostituciji može da izađe doslovno na scenu i komično prikaže svoj život ljudima koji ga dočekaju aplauzoom; ako jedna glumica u usponu može slijepo da voli svoju saradnicu uprkos saradničinome nepoštovanju dogovora da će prestati sa drogama, i ako jedna majka može da podjednako voli dijete druge žene koje je napravio isti čovijek koji je napravio njenog preminulog sina. Onda se slobodno može reći da ljubav, iako misaona, je nešto što ispoljava mnoge osobine i pokazuje nam granice koje možemo da srušimo ako volimo, i pod tim zaista da volimo onako ljudski a ne filmski, mi smo u suštini svi u samoj srži Homo Amans, odnosno čovijek koji voli.

Miloš Pešikan
Profesor: doc. dr Maja Bogojević
Predmet: Savremena teorija filma
Godina: II