Intervju      ARSEN OSTOJIĆ


    CL: Ničiji sin govori o posljedicama ne samo jednog, već dva, rata na živote pojedinaca. Kao da želite poručiti da je za ljudski život period mira od 20ak godina možda dug, ali je, u istorijskom smislu, taj period prekratak da bi se svi zločini »zaboravili«?

    AO: Zločini se ne zaboravljaju sve dok je živ čovjek koji je neposredno pogođen zločinom. Slažem se da je 20-ak godina prekratko vrijeme. Osobno znam ljude koji su na vrlo direktan način bili pogođeni ustaškim ili četničkim zločinima tijekom 2. svjetskog rata. Ne vjerujem da će ljudi koji su izgubili nekog svog u ovom ratu nažalost ikada moći zaliječiti svoje rane. Na ovim prostorima jedan rat potiče neki budući rat, i tako se to ponavlja iz generacije u generaciju, kao da svako pokoljenje mora da proživi neki svoj rat. Volio bih da to prestane, a zato sam i inzistirao na tome u Ničijem sinu, na tom cikličkom ponavljanju.

    CL: Sva tri filma su stilski različita, ali dijele i nešto zajedničko: u narativnoj strukturi, izbjegavanje konvencionalne linearnosti, a tematski, sva tri su prikaz ljudi čije sudbine oblikuju istorijski i društveno-politički narativi. Šta sada mislite o komentaru s kraja Splitske noći, da »čovik nije golub da može letit, čovik može samo srat«?

    AO: Prvo su se svi iznenadili kada se pojavila Ta divna splitska noć koja je bila u potpunosti drugačija od svega onog što je do tada bilo urađeno u Hrvatskoj nakon rata. Onda sam napravio Ničijeg sina koji je bio u potpunosti različit od Splitske noći pa sam i tu svih iznenadio, jer se nisam ponavljao. A onda napravim Halimin put, bosansku priču u cinema verité stilu koju sami Bosanci počinju sada smatrati najboljim filmom o tome što se događalo u Bosni. Oni koji su me uzdizali nakon Splitske noći su me napadali kasnije i obrnuto. Mene to na određeni način zabavlja, jer to više govori o svim tim kritičarima, nego o meni, kao i o tome da ne postoji jedinstveni kriterij kvalitete, već sve promatramo kroz prizmu subjektivnosti. Ali također ste točno primjetili da se neki elementi ponavljaju, kao npr. na strukturalnoj razini gdje izbjegavam konvenciju linearnosti. Međutim neki moji sljedeći projekti opet će u potpunosti biti drugačiji od ova tri, tako da se za mene ne može reći da neprestano recikliram jedan te isti stil, što je nedostatak mnogih autora. Ono što mi je bitno jest da pristup režiji i produkciji određujem na osnovu suštine filma, jer ne nastojim prilogođavati film sebi, već sebe prilagođavam filmu. Mislim da je to važno. A što se tiče komentara s kraja Splitske noći, ne znam u kojem me to kontekstu pitate. Taj je komentar vrijedio za taj film u tom trenutku; on naravno ima i svoju univerzalnu vrijednost, ali uopće sada ne mislim na njega.

    CL: U traganju za nacionalnim, etničkim, religioznim, ili pak biološkim identitetom, Vaši likovi postaju, slično stvarnim životima, žrtve dominantnih istorijskih društveno-političkih narativa. Da li se ovo traganje za identitetIMA u Vašim filmovima može povezati i sa željom za bliskošću, za intimom?

    AO: To je dobro pitanje, ali iskreno, mislim da to traganje za identitetima nije povezano sa željom za bliskošću, već više za potrebom da definiramo sami sebe, tko smo i što smo u danom trenutku, u određenom povijesnom društveno-političkom kontekstu. Intima u mojim filmovima proizlazi iz saznanja da je »velike« istine vrlo često najbolje iskazati kroz male intimne priče nekoliko pojedinaca koje na određeni način simboliziraju i većinu. To je slučaj sa sva tri filma, a naročito s Ničijim sinom i Haliminom putem koji oba problematiziraju pitanje identiteta. Planiram napraviti i još jedan film koji bi se bavio pitanjem identiteta, pa ću možda stvoriti stanovitu balkansku trilogiju identiteta. I taj će fim biti vrlo intiman, iako će posredno govoriti o velikim povijesnim previranjima, u ovom slučaju o padu komunizma i gubitku nekakvih ideala u ovim krajevima nakon rata.

    CL: U socijalnoj zamjeni bioloških identiteta, dolazi do konfuzije poimanja »nacionalnog neprijatelja«, dominantnog koncepta u kontaminiranom balkanskom regionu. Sin ratuje protiv biološkog, ali nacionalno suprotstavljenog oca, otac-nacionalistički-ratnik ubija biološkog sina. Ko je, zapravo, »neprijatelj«?

    AO: Neprijatelj je svatko onaj tko se zavede nacionalizmom, ili svatko onaj tko ne poštuje ljudski život, kao daleko najvrijedniju stvar na svijetu. Nažalost na ovim našim prostorima, kroz mnoga burna vremena kroz koja smo prolazili, previše je bilo »neprijatelja« koji su zakrvavili svoj ruke. Svatko tko ne poštuje ljudski život je neprijatelj i samog sebe.

    CL: Ničiji sin je oštra osuda biološke spone. Da li ta spona postaje presudna u Haliminom putu, vizuelno reprezentovano kapljicom Safijine krvi na kori od pite?

    AO: Biološke spone su važne u našim životima, one su temeljem našeg poimanja tko smo i što smo. U nekom trenutku biološke spone gube prednost ispred ljubavi, kao najviše kategorije ljudskog postojanja. Na početku Haliminog puta likovi jedino što imaju su biološke spone, a manje ljubavi, da bi kasnije, nakon svih zala, biološke spone pale u drugi plan i u prvi iskočila ljubav, koja briše čvrste biološke međe. Stoga je i film na kraju dirljiv jer jedino govori o ljubavi, i to među ljudima koji su pomiješali svoje biološke spone. Kapljica krvi je, istina, podsjetnik na biološke spone, ali još važnije, ona je podsjetnik potrebe za ljubavlju i davanjem.

    CL: Iako je radnja smještena u Bosni, cijeli film je sniman nadomak Zagreba. Da li Vam je ta produkcijska olakšica otežala stvaranje autentičnosti bosanskog ambijenta?

    AO: Prvo, snimali smo nadomak Zagreba jer nismo imali novaca da odemo na udaljenije lokacije, bliže Bosni gdje bismo morali plaćati hotele i dnevnice. A opet, pronašli smo stvarno dobre ambijente, koje smo jednim dijelom i prerađivali, tako da film djeljuje zaista autentično, doista poput predjela u zapadnoj Bosni. Samo, trebate znati da smo mi na primjer prošli i čitav Bihaćki kanton, tražeći moguće lokacije tamo gdje se radnja u filmu i zbiva, u Bosanskoj Krajini, ali nismo našli niti jedno, niti jednu moguću kuću u kojoj bi se moglo snimati. Sve je obnovljeno i izgrađeno, te raznoraznih ljubičastih i žutih vila ima na pretek. Sve da smo i htjeli, tamo nismo mogli snimati, pogotovo ne scene iz prošlosti. Samim time što smo snimali blizu Zagreba omogućilo nam je da efikasnije sve snimimo, pa i da više vremena posvetimo scenografiji.

    Alma Prica

    CL: Halimu maestralno glumi Alma Prica, uloga za koju je i nagrađena. Svi glumci (Olga Pakalović, Mustafa Nadarević, Mijo Jurišić, Senad Bašić...) su, zaista, izvrsni. Kako je tekao odabir glumaca?

     

     

    Previous-Page-Icon   14    Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.