Scenario: Lorens Hauben, Miloš Forman i Bo Goldman, Režija: Miloš Forman, Direktor fotografije: Hejskel Veksler, Bil Batler, Uloge: Džek Nikolson, Luiz Flečer, Kristifor Lojd i drugi, Proizvodnja: SAD, 1975.

Roman Kena Kezeja Let iznad kukavičijeg gnijezda prvi put je objavljen 1962. godine i odmah je postao štivo cijele jedne američke generacije. Čuveni glumac Kirk Daglas je kupio pravo za snimanje filma, i sticajem okolnosti se u polovini šezdesetih godina našao u Pragu. Predpostavlja se da je vidio Formanove filmove , Crnog Petra (1963) ili Ljubavi jedne plavuše (1965). Po povratku u Ameriku, poslao je Formanu pomenutu Kezejevu knjigu s pitanjem da li bi ga zanimalo da po njoj snimi film. Međutim, Miloš Forman nije dobio knjigu, vjerovatno se nekome, kome je prije došla u ruke toliko dopala da ju prosto zadržao za sebe. Daglas je zatim pokušao da realizuje taj film sa Holom Ešbijem, Robertom Altmanom i nekim drugim rediteljima. Na kraju je digao ruke od toga i prenio prava svom sinu. Jednog dana u Njujorku, sa gotovo desetogodišnjim zakašnjenjem Miloš Forman je od Majkla Daglasa dobio knjigu. Forman je znao da se sa ovim, kako je sam govorio inteligentnim materijalom, film mora izaći iz perspektive Indijanca, da ga treba ispričati objektivno, kao događaj, u kojem Indijanac, značajan lik, ali u isto vrijeme i jedan od pacijenata u odjeljenju.

Producent Sol Zenc i Daglas su čak bili spremni da se cio film radi sa nepoznatim glimcima. Međutim, Forman je smatrao da je u ovom filmu potrebna zvijezda. Ovo je priča o događaju u kojem se pojavljuje čovjek koji dolazi iz nama poznatog svijeta i ulazi u svijet koji ne poznajemo.

Što bolje poznajemo onog koji raspoznaje nas, to jest, nama prisno poznati svijet, utoliko ćemo prije biti spremni da povjerujemo u onaj drugi, zemaljski svijet koji ne poznajemo.

Prva verzija scenarija nastajala je u tandemu Forman - Lari Hoben u u jednoj ludnici u Oregonu, gdje je film kasnije i sniman. Mek Marfija su od reda svi željeli da igraju, međutim Glavnu sestru nije niko. Džek Nikolson je bio

Formanov izbor broj jedan, što je on po Formanovim riječima i dokazao kao veliki čovjek. i profesinalac.

Ulogu Glavne sestre su odbijale sve redom tadašnje filmske zvijezde i dobro je što se to desilo jer je Lujza Flečer odigrala maestralno. Film je koštao nešto preko 4 miliona dolara, snimao se jedanaest sedmica u Oregonu gdje u isto vrijeme pada kiša i vlada magla.

Snimatelj je bio Hejskel Veksler, film je dosnimio Bil Batler, a sedam dana posljednih snimio je Viljem Frejker. Autentičnošću i djelovanjem svaki film Miloša Formana obezbijedio je sebi izvjesna ljudska i estetička značenja. Još na samom početku ukazivao je sasvim otvoreno na želju da se film traži i intimnim svjetovima, roditeljskom domu, sobama u kojima svaki predmet asocira na bezbroj događaja, u dvorištu, na ulicama i među prijateljima. Smatrao je da u tim svakodnevnim prizorima možemo da nađemo sopstveni svijet i izraz za ono što nas navodi na subjektivnost. Ispitivati sebe nije ništa drugo do upoznavanje onih malih, često nevidljivih, intimnih svjetova u kojima leži potisnuta naša nostalgija, ljubav, patnje, radosti, divni doživljaji i sve drugo što omogućava da život sagledamo kroz njegovu izvornost i neposrednost. Nisu to velike i deklarativne teme, uopštena psiholoska razmatranja, ambiciozne rasprave već prisustvo u životu. Zato je Formanov filmski rukopis lako prepoznati u njegovoj jednostavnosti, jasnoći ali i čudesnoj nenametljivosti kojima nas navodi da i sami sagledavamo sebe sa dosta saosećanja, humora i iskrenosti.

Ovaj reditelj tako pokazuje ono što je u životu moguće i zato je svako njegovo djelo originalna filmska priča sa specifičnom atmosferom, likovima i izrazom koji iz njih proističe. Kritika je ovaj ciklus označila kao izuzetno značajan ne samo u novom čehoslovačkom već i evropskom filmu i zato ga često odvaja od onog što je Forman nastavio da stvara na američkom prostoru.

Iznose se i tvrdnje da je i Svlačenje samo po scenografiji i nekim spoljnim indikacijama vezan za američki film a suštinski da i dalje pripada istom krugu Formanovih ranijih interesovanja.

Miloš Forman se svojim filmovima nije dokazivao po svaku cijenu, izgrađivao je svoje svjetove, upotpunjavao interesovanja i težio sve složenijim kompozicijama.

Zato su promjene u njegovom izrazu tako vidne, ponegdje čak i skokovite ili protivurječne. Čini se da je samo tako bilo moguće i doći do projekta Let iznad kukavičijeg gnijezda, koji je odmah označen kao jedan od najvrednijih filmova savremene svjetske produkcije. Ovim dijelom se nisu obezvrijedila sjećanja na Formanove ranije filmove.

To je. naprotiv, potvrdivanje u diskontinuitetu pa smo došli do izraza koji sasvim sigurno predstavlja značajnu i upečatljivo kvalitetnu promjenu u njegovom stvaralaštvu.

O čeovjekovim intimnim svjetovima moguće je praviti zanimvljive filmove, ali ga ne možemo stalno posmatrati izolovanog od stvarnosti i zavaravati nostalgičnim snovima o malograđanskom spokojstvu, porodičnoj atmosferi, zaštićenosti od spoljnih potresa i konflikata koje svakodnevno provocira sama realnost. Forman se pita da li je i to autentični život, može li da nas spasi od neprijatnosti sa kojima se stalno susrijećemo i što znači život mimo sredine i svih onih uticaja koji se vrše u tim egzistencijalnim okvirima.

Sloboda ne može biti odvojena od stvarnosti i zato čovjek mora da se s njom suočava ne samo kroz materijalne probleme već i sa svojom prirodom i intimnim doživljajima.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Autentičnošću i djelovanjem svaki film Miloša Formana obezbijedio je sebi izvjesna ljudska i estetička značenja. Još na samom početku ukazivao je sasvim otvoreno na želju da se film traži i intimnim svjetovima, roditeljskom domu, sobama u kojima svaki predmet asocira na bezbroj događaja, u dvorištu, na ulicama i među prijateljima{/niftybox}

 ,

Time Forman ne napušta čovjeka ali njegovim odnosima i samoj sudbini daje mnogo šire dimenzije nego u njegovim filmovima iz prvog kruga . Jer ljudi se više ne snalaze ni u sopstvenim snovima a vlastite želje i čežnje ih dovode do očajanja. Problem je prilagođavanja i konformizma na koje svako ne može da pristane ili ne zna kako da se ponaša a to dovodi do mnogobrojnih psihičkih poremećaja, unutarnjih trauma pa i duševnih oboljenja. Te pojave gledamo i ocjenjujemo samo spolja prema kodificiranim sistemima ponašanja.

Roman Kena Kezeja bio je nešto drago i zato je pobudio interesovanja ne samo među umjetnicima nego psihijatrima, sociolozima i političarima. Kirk Daglas ga je i igrao u pozorištu . Svi su, uglavnom, tražili uzroke izmedu neuroza i same sredine dajući svojim prikazima psihološka i socioloska objašnjenja.

Zar svakog koji nam izgleda čudan ne proglašavamo nastranim, bolesnim pa čak i ludim? Je li to onda samo problem pojedinca, medicine ili samog društva?