U superiornom njemačkom filmu "Toni Erdman"Sandra Huler glumi kćerku (kritičari su nedovoljno isticali njenu briljantnu ulogu na uštrb, bez sumnje impresivnog, Pitera Simonišeka u ulozi oca) koja je zaglavljena u limbu izvještačene korporativne (i)realnosti.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}U dva časa i četrdesetak minuta rediteljka Maren Ade alhemičarski precizno smiješala je tematske emulzije kojima njen film obiluje: psihološki kompleksan odnos oca i kćeri, alijenaciju i dehumanizaciju jedinke u savremenom svijetu u kojem je sebičnost nametnuta kao poželjna "vrlina", spremnost da se sve – pa i "nužno" zlo- učini u poremećenom sistemu vrijednosti da bi se napredovalo u službi, ugušene emocionalne potrebe i osnovne odlike humanog ljudskog bića posebno odsustvo saosjećajnosti za druge, mazohističke radne discipline i beskrupuloznosti na poslu koja rađa sadističke porive, ispraznost duha (vremena) i otupjelost tijela (modernog čovjeka).{/niftybox}

Rediteljka filigranski nanosi namaze, dakle slojeve značenja na "kriške života" (citat A. Peterlića), suptilno (nam) servirajući prikaz anomaličnog neoliberalnog društva u kojem radnicidobijaju otkaze i najvjerovatnije ostaju bez budućnosti ali to ne predstavljanimalo bitan faktor u izopačenom pristupu poslu koji praktikuje glavna junakinja. Znakovita je scena na nalazištu nafte kada i Toni dolazi u vizitu sa kćerkom a šef je spreman da automatski da otkaz jednom od radnika samo zbog neumjesne šale mister Erdmana, koji nije izdržao da ne poentira "Nemojte nikada da izgubite smisao za humor".

Kontrastirajući djetinjastu šaljivost, neodgovornost, razigranost i preigranost naslovnog lika u "stvarnom svijetu" sa strogom utegnutošću i krutošću, zamišljenomozbiljnošću i preforsiranom profesionalnošću glavne junakinje tenjene potpune predanosti poslu, bespogovornoj podređenosti volji nadređenih u strogoj hijerarhiji Moći koja vlada u korporativnom biznisu, Ade uspijeva da svrsihodno sučeli, snažno sudari oprečne svijetove, takoreći dva duhovna svjetonazora, istovremeno istražujući i moralno i metafizičko idejno jezgro filmskog (remek) djela. Narativna mreža je toliko gusto istkana, toliko upretena u "tkivo života" da u sebi sažima destilovanu srž socijalne, ekonomske i političke situacijedanas, kao da obuhvata esenciju evropskog društva.

Zanimljivo je da se najveći dio fabule filma "Toni Erdman" odvija u Bukureštu, gradu u koji vodeći rumunski reditelj Kristijan Munđiu smješta radnju filma "Matura", promišljajući takođe o moralu i stanju društva u kojem živi(mo), a prelamajući korumpiranu rumunsku stvarnost kroz specifičan odnos oca i ćerke.

U svom aktuelnom filmu Munđiu primjenjuje sličan rediteljski postupak kao u remek-djelu "4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana": posredno prikazuje socijalnu sliku Rumunije, ali i bilo koje tranziciozne, postkomunističke države, a u prvom planu moralne dileme glavnih likova u prelomnoj, kriznoj situaciji.U svom najpoznatijem i najuspjelijem filmu, politički i socijalni kontekst jeste znatnoizraženiji, društvena klima kasnih osamdesetih neposredno prije svrgavanja Čaušeskua i njegovog režima maestralno je demaskirana i skoro naturalistički prikazana u jednoj ekstremnoj životnoj situaciji.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Naznake te naturalističke estetike zamjenjuje sadašnji suptilni realizam režije (u stilskom smislu,ipak, pomalo sirov: kamera iz ruke koja se najčešće "trese"), "realizam duše" takoreći koji je autor očigledno maturirao, na tragu italijanskog neorealizma sa kojim novi talas u rumunskoj kinematografiji itekako ima dodirnih tačaka. "Matura" je moguća kulminacija snažne autorske poetike novog rumunskog filma koju bi, da je živ, sasvim sigurno cijenio i jedan Andre Bazen.

"Ja, Danijel Blejk" nije nužno tipičan film u tradiciji dobrog, starog socijalnog realizma Velike Britanije, aliveteran Ken Louč očigledno ne odustaje od sopstvenih autorskih principa. Nikada, naime, nije mario za filmsku stilistiku koliko li za etiku, njemu je humanost neminovno u fokusu, jer kao filmski radnik i idealista-humanista već decenijama predano brani prava radničke klase. Još od epohalnog filma "Kes" (1969) Louč je bio i ostao društveno angažovan, a neveselo, neprijatno stanje onih koji su na margini današnjeg britanskog društva motivisali su ga da snimi jedan od svojih najdirljivijih, a moguće i najvažnijih filmova.{/niftybox}

Reditelj nas upoznaje sa svakodnevnicom sve siromašnijih protagonista i promjenama koje su se desile u njihovim "malim" životima, bez sugerisanja sažaljenja kod gledalaca. Tome najviše doprinosi pozitivna energija kojom zrači i na druge je širi Danijel Blejk, naslovni junak filma koga blistavo tumači Dejv Džons (takoreći glumački naturščik, tačnije stand-up komičar); njegov urođeni životni optimizam, vitalnost i odlučnost da se ne preda nakon pretrpljenog srčanog udara, kao udovac u šestoj deceniju života koji uporno traga za poslom, azbog narušenog zdravlja niko ga ne prima na posao, ali prinuđen je da i dalje pokušava jer tako propisuje birokratizovani aparat državne službe za socijalne slučajeve. Uprkos svemu, Danijel Blejk je riješen da se izbori sa sistemom, ida pomogne samohranoj majci i njenoj djeci koje usput upoznaje...