Articles

     Lucidno        RAZLIKA I PONAVLJANJE U TWIN PEAKSU

Da bismo produbili ovaj uvid, treba imati na umu dvije jednostavne premise: prvo, za Deleuzea ponavljanje nije puko opetovano javljanje nečega, nego „ponovni početak“, moć novog i nepredvidljivog, ono je dinamična i aktivna snaga koja proizvodi razliku. Drugo, ponavljanje nastaje iz razlike, a ne iz mimezisa, repliciranja kao temelja umjetnosti još od antičkih vremena. Teza koju ću pokušati razraditi jest da je upravo u seriji Twin Peaks David Lynch na umjetnički način udjelovio i tematizirao koncept ponavljanja kao razlike, stvarajući pritom ne samo novi vizualni jezik nego je i narativno kreirao nešto novo i nepredvidljivo što se opire racionalizaciji, barem u kontekstu tradicionalnog filozofskog kategorijalnog aparata prije Deleuzea. Preliminarno, za artikuliranje ove teze potrebno je skicirati važnost ove serije, njen utjecaj na razvijanje novog filmskog jezika, kao i ukratko prepričati sadržaj bitan za razumijevanje ove hipoteze.
Izvorni Twin Peaks (dvije sezone snimljene početkom devedesetih) radikalno je promijenio filmski krajolik i pokrenuo revoluciju u shvaćanju TV-serije kao forme - iako je u sebi sadržavao brojne elemente tipične za televiziju, bio je uvrnuta, drugačija, lychovska varijanta TV serijala koja je u sebi sadržavala elemente i sapunice i kriminalističke misterije i priče o neobičnom malom gradiću s ekscentričnim stanovnicima. Ali jednostavno nije se mogla utrpati ni u jedan tada postojeći televizijski žanr ili stil. Bila je prava autorska serija, nešto što je dotad na televiziji bilo rijetko i što se u to doba pretežno događalo samo na filmu.
Da je Lynch odlučio snimiti treći nastavak iste serije, na isti način kao i prije dvadeset sedam godina, u istom stilu, s istom dramaturgijom, istim likovima, to više ne bi bilo ništa novo. Treba imati na umu da je u kontekstu ovog izlaganja veoma bitan podnaslov treće sezone – The Return, odnosno povratak, ili ako ćemo preciznije: ponavljanje onog istog na drukčiji način. Upravo ono što Deleuze naziva „ponovni početak“, moć novog i nepredvidljivog, ponavljanje koje nastaje iz razlike, iznevjeravanja očekivanja gledatelja.
Ono po čemu je novi Twin Peaks istinski upečatljiv i radikalan, ono zbog čega je istinski fascinantan nije trilerska komponenta kojom se rješava zagonetka, nadrealan vizualni prosede ni njegova usporedba sa „starim“ Twin Peaksom.
Novi je Twin Peaks najzanimljiviji zbog svojeg sasvim novog jezika: on se gledatelju obraća na način koji je apsolutni narativno-vizualni novitet za televiziju ali i film kao medij. Njegovi košmarni, gotovo apstraktni prizori gledatelja upućuju na potpuno novu realnost, na sasvim drukčiju razinu prividne mimetičnosti na kojoj se odvija priča. Je li ta razina mistična, nadrealna, natprirodna, je li riječ o unutarnjem carstvu, odnosno o psihi, podsvijesti ili Lynchevu viđenju onoga što se događa u umu glavnog junaka, do samog kraja nije posve jasno. Pritom je vrlo važno spomenuti da to nije virtualna stvarnost u opreci spram „realne“ (kao što to postoji u raznim oblicima Matrixa i srodnih filozofskih interpretacija) – radi se o alternativnoj stvarnosti koja supostoji s jednom drugom koja se neprestano ponavlja, dekonstruirajući koncept identiteta protagonista, pri čemu vizualnost ne korespondira s prikazanom zbiljnom (ili onim što gledatelj pretpostavlja mimetičkim prikazom stvarnosti), a granice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti se dokidaju i brišu na halucinantan i zastrašujući način.
Baš kao što je za Deleuzea filozofija svojevrsna artificijelna konstrukcija, a povijest filozofije ponovna proizvodnja same filozofije i u krajnjoj liniji se svodi na igru, proizvodnju pojmova, tako je i psihodelični Lynchov svijet proizvodnja slike bez svijeta, bez značenja, bez smisla, bez označitelja, bez koherentne priče, bez temelja. To je svijet u kojem se stvarnost bori s riječima, sa slikama, s istinom; to je strašan, mračan i košmaran san.

Na jednom mjestu Lynch eksplicitno kaže: „Naučio sam da se ispod površine nalazi još jedan svijet, a što dublje i dublje zaranjate nailazite na još raznolikije svjetove“. Twin Peaks je neka vrsta ezoterične, tamne sapunice, psihodeličnog spoja trilera, psihološke drame i horora. Ovo nije samo kreativno miješanje žanrova, jer Lynch pritom radi nešto revolucionarno u svijetu filma: ukazuje na obustavljanje normalnih zakona vremena ("budućnost prošlosti") – upravo takva suspenzija normalnog, linearnog pripovjednog događaja u korist sanjivog, halucinacijskog skupa slika koji se odvijaju unutar četvrte dimenzije dio je Lynchove uloge redatelja koji uspijeva na narativnoj razini pokazati kako postoje dva svijeta i mjesto za njihovo međusobno prožimanje koje doprinosi stvaranju aure kao moderne vrste Misterija dvadeset prvog stoljeća, jer njegovi su filmovi svojevrsna „otajstva“: razjašnjenja jezgre Misterije iza stvarnosti. Mistični svijet Twin Peaksa (u posve pojednostavljenoj verziji) zasniva se na ovoj priči: protagonist Dale Cooper, specijalni FBI agent (kojeg glumi Kyle MacLachlan) dolazi u mali zabačeni gradić istražiti zagonetno ubojstvo popularne srednjoškolke Laure Palmer (koju glumi Sheryl Lee). Međutim, razotkrivajući stvarnu priču o Laureinoj smrti, agent Cooper ujedno otkriva mnogo širu zavjeru i mnogo dublje i mračnije slojeve od ubojstva djevojke. Lynch se preko agenta Coopera oslanja na vrlo složenu (izvorno istočnjačku) ideju cirkularnosti vremena koja se proteže izvan neposrednog kantovskog shvaćanja prostornosti i vremenitosti. Stoga je Cooper mnogo više od klasičnog pametnog detektiva; on je u prve dvije sezone i neka vrsta šamana koji putuje iz jednog u drugi svijet, što je tema kojom se Lynch često bavio (sjetimo se samo filma Lost Highway). U bezbrojnim ozbiljnim i manje stručnim komentarima, znanstvenim radovima, esejima i publicističkim tekstovima, ova serija analizirana je kroz vrlo različite perspektive: od inzistiranja na nastavku tzv. post-punk estetsko-ideološke poetike koju je Lynch razvio još u Plavom baršunu, preko dekonstrukcije postmodernog subjektivizma, zatim čak i tumačenja putem kjerkegorovskog interpretativnog sklopa, ezoteričnih interpretacija zasnovanih na istočnjačkim religijama i cikličkom shvaćanju vremena, pa sve do površnih New Age tumačenja. S obzirom na kultni status koju je stekla i iznimnu originalnost, nije čudno da interpretacija o smislu i značenju pojedinih sekvenci, kadrova i zbivanja ima bezbroj. Međutim, ovdje nas zanimaju dva segmenta preuzeta iz Deleuzeova rječnika: momenti razlike i ponavljanja, uklopljeni u model suspenzije linearnog pripovjednog tijeka događaja, odnosno vrlo promišljenog poigravanja s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Jedno od najčešćih, i treba priznati, najplodonosnijih interpretativnih obrazaca je psihoanalitičko tumačenje Lynchova opusa koje se uglavnom fokusira na teme transgresije, traume, snova, fundamentalne fantazme, načine djelovanja nesvjesnog, trijade Realnog, Imaginarnog i Simboličkog, umnogome zasnovanom na lakanovskoj psihoanalizi s dominantnim obrascem analize: kod svih Lynchovih filmova, smatraju zastupnici ove teorije, fantazmatska struktura stvarnosti svojevrsna je obrana od strahote Realnog koja na nasilan način prodire i prožima svijet njegovih protagonista. Takav pristup uvelike je operabilan i njime se mogu raščlanjivati brojni Lynchovi filmovi, no smatram da je u samoj srži on nedostatan za cjelovitu interpretaciju i da uvelike sužava manevarski prostor za sve one aspekte Lynchova djela koji se njime ne mogu obuhvatiti. Ukratko, psihoanalitičko tumačenje ne može biti jedino niti glavno. Doduše, mogli bismo se složiti s tezom da je cjelokupna „Lynchova ontologija“ utemeljena na fundamentalnom rascjepu između stvarnosti (promatrane sa sigurne distance) i sveprisutnog i sveprožimajućeg Realnog. Međutim, cirkularna narativna struktura (prisutna u brojnim njegovim filmovima, a u ekstremnom obliku upravo u Twin Peaksu) nije vremenski jaz kao simptom dekonstrukcije priče i identiteta likova, nego ponajprije rezultat ponavljanja – ne kao puke iteracije nego rezultat dinamične i aktivne snage koja proizvodi razliku. Smatram da je glavni deficit psihoanalitičkog tumačenja Lyncha u tome što a) inzistira na komplementarnoj opoziciji između stvarnosti i fantazme, b) fiksira se na određeni sublimni objekt kao temelj analize, c) prenaglašava ulogu Velikog Drugog kao simboličkog poretka u čijoj se izvanjskosti nalazi tobožnja istina subjekta.