Lucidno FILM U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA / FILM AT THE TIME OF CORONAVIRUS PANDEMIC
JELENA LELA MILOŠEVIĆ – dipl.dramaturškinja, dramska spisateljica i scenaristkinja
Što se konkretno mog stvaralačkog rada tiče, s obzirom na to da sam po struci scenarista, meni ovaj karantin vrlo prija. Dobila sam i ono vrijeme koje ranije nisam mogla izdvojiti kako bih ga iskoristila za pisanje. Međutim, problem nastaje u daljim fazama razvoja samih scenarija, kao i njihovo dalje inkorporiranje u filmskoj industriji. Evo recimo upravo je zavšena postprodukcija kratkog igranog fila ’’Duga’’ , za koji potpisujem scenario, a koji je podržan na međunarodnom konkursu CIRCE u Italiji (Common Initiatives to pRomote Cinema across Italy-Albania-Montenegro) i baš u trenutku kada je trebao da započne svoj festivalski život, sve je stalo. Tako da pandemija ima vrlo negativan uticaj na sve segmente društva, ne sve sfere umjetnosti ,kao i na svakog čovjeka pojedinačno. Posljedice su već u ovoj fazi osjetne, a tek nas čekaju kad se završi period izolacije. Ekonomska kriza je već počela, sad slijede i sve ostale krize, koje će se naravno odraziti i na kinematografiju. Države će imati fokus na druge za njih bitnije grane od ove naše. Kriza će potrajati godinu, dvije. A u međuvremeno slijedi i era ogromnog globalnog tehnološkog zaokreta i funkcionisanja na cijeloj planeti. Mi i onako već imamo dovoljno problema, kad je crnogorska kinematografija u pitanju, a sad se bojim da će se i ono što se do sad postignuto vratiti na početak. Do pojave Filmskog centra smo imali mnogo manje fokus na filmsku umjetnost uopšte, mnogo manje sredstava se odvajalo za film, koja su i sad nedovoljna za razvijanje ozbiljne kinematografije. Međutim, tek sad, kad fokus bude na spašavanje ekonomije, privrede, turizma, sektora od kojih država živi, doći ćemo u fazu da je ponovo najlakše žrtvovati ono što nam hrani dušu, a to je umjetnost uopšte, ne samo filmsku.
Što se tiče bioskopa. U Crnoj Gori i nemamo neki broj, pa to i neće biti toliki problem. Posebno u eri razvoja tehnologije kad postoje razni drugi načini za prikazivanje i predstavljanje filmskih ostvarenja. Koliko god smo emotivno vezani za neke bioskope, oni će prosto nestati ili će se morati prilagoditi novoj eri koja dolazi. Festivali će takođe morati naći neke nove ili alternativne metode. No, da li će biti novih filmova zbog kojih bi i bioskopi i festivali tražili nove načine prezentacije? To je ključno pitanje. Na koje je sada nezahvalno dati odgovor, kao i predviđati nešto što je za sad skroz neizvjesno. Izvjesno je jedino da će film preživjeti, ali ne i sve kinematografije.
Da li će i jače kinematografije od naše biti u problemu? Hoće. Jednako kao i bilo koja druga umjetnosti i jednako kao i svaki drugi društveni segment. Jake filmske industrije će se sigurno donekle i održati u nekom manjem obimu ili nalaženjem drugih metoda samoodržavanja. Ali manje, kao naša, su pod velikim znakom pitanja kad su domaći fondovi u pitanju. Moći će da opstanu samo oni koji će kvaltetom moći da pariraju na svjetskoj sceni, na jačim svjetskim fondovima ili većim filmskim centrima. Ono što će se sigurno održati bez nekog većeg gubitka su kompanije i stvaraoci koji se bave animiranim filmom i uopšte modernim tehnologijama.
Sve loše je za nešto dobro. Samo stvari treba pogledati iz drugog ugla. Što se moje struke konkretno tiče, samo imamo još više materijala tj. ideja za pisanje.
A što se tiče globalnog nivoa., tokom istorije čovječanstva uvjek se dešavalo da veliki preokreti i zaokreti društvenih poredaka i sistema funkcionisanja su nailazili na ogroman otpor kod građanstva. Međutim, svjedoci smo da nas ti zaokreti nisu nikad unazadili, naprotiv. Pa, hajde i da na ovu novu situaciju gledamo tako. Pozitivnije. Eto vratimo se samo na početak prošlog vijeka, kad je krenula industrijalizacija, došlo je čak do rata. Ljudi su se plašili da će biti zamijenjeni mašinama i strojevima, da više neće biti potrebni društvu. No, što se desilo? Da, došli su strojevi, i da, neka radna mjesta više nisu bila potrebna, ali su otvorena neka druga, drugačija. Ljudi su se prosto morali prekvalifikovati i nastaviti živjeti. Sigurno će tako biti i sada. Film neće nestati zasigurno. Nije nestajao ni tokom ratova. A da li će neke vezane grane ili radna mjesta nestati? Hoće. Da li ćemo morati da se prekvalifikujemo i prilagodimo novim tokovima i novoj eri? Hoćemo. Svi zajedno. Tražićemo nove mogućnosti u filmskoj industriji, nove modifikovane načine prezentovanja filmskih djela, kao i sijaset novih ideja za filmove. Ono što je još dobro je i to da se film, do sad mnogo dobro snalazio i mnogo nadograđivao tehnološkim razvojem. Jako lijepo se uklapao i pratio sve te modernizovane tehnike i snimanja, animiranja, montaže i sl. Tako će biti i sada. Film će naći način da opstane, održi kvalitet, a opet da bude u korak sa vremenom.
MARIJA PEROVIC, rediteljka, profesorka
Funkcionalno-sam u fazi predprodukcije, kojoj bi karantin trebao da odgovora, shodno svim iskustvima u mom uzrastu. Projekat koji sam završila- Grudi, su u fazi distribucije zistavljeni na neki način, ali s obzirom na mogućnosti i regularne on line distribucije, teoretski mogu da napišem da ni to nije zaustevljeno. U praksi je naravno drugačije. Iskustveno, naši poslovi su procesi razmjene mišljenja, kritika, sugestija, korekcija...a ne isticanja stavova, tako da te faze fale.... jer je prisutna rasutost kod svih, pa i mene, i neka vrsta egzistencijalnog straha. A opet, svi pandemiju preživljajamo relativno očuvani, upravo zbog proizvoda audiovizuelne industrije, bilo domaćih, bilo internacionalnih. Pitam se koju vrstu prepoznavanja će to da ima u perspektivi kod onih koji na niivou država i vlada, odlučuju o budžetima. To je pitanje koje čeka novi rebalans, i naše na neki naćin aktivno učešće. i u formi dijaloga, razmjene stavova, znanja i sugestija.
Pitanje koprodukcija je ključno pitanje. Od ponude u samoposlugama, pa šire...stav je " kupujmo domaće ". Plašim se da u donekle otvoreno-zatvorenim sistemima medjudržavnih filmskih fondova, pa čak i ovih panevropskih...dominatna tendenicja ne bude-pomozimo naše. ili ove važnije...A osnovna vrijednost zanata, profesije, umjetnosti kojom se bavim, je prevazilaženje lokalnog konteksta. i s obzirom da ćemo manje više svi biti u sličnoj situaciji, u isticanju stavova, treba podržati svaki napor koji inttitucije vezane za kinematografiju u ovom trenutku i u CG, raspisuju konkurse, ne bi li profesija opstala..Smatram da je nama u CG donekle slično. Ključna stvar je formiranje Filmskog Centra koju vode ljudi koji znaju šta rade. Treba im dozvoliti kontinuitet, i pojačati zalaganje profesije, bez ospervacija, paranoje i kulturnog karantina. Ne bi vlajalo da se okrenemo kulturnom karantinu - ma šta drugi radili.
Ako govorimo o festivalima, posljedice su već vidne i predvidljive. Ovo je prvo odlaganje Olimpijskih igara ikada... ako je taj festival onaj najveći na svijetu. Pošto smo sada svi na neki način svjesni-kako preživljavamo uz filmove, možda sve ovo može da bude i opcija za suvislije prepoznavanje u sredini, i zašto da ne i od strane publike. A da ne pominjem - da naše djelatbosti, shodno broju onih koje se njom bave, imaju veliki procenat uposlenosti.
Na globalnom novou. To već ne znam.. Gubici istnskih i velikih industrija su ogromni. Snimci iz Njujorka pokazuju zatvorene bioskope, snimci kod nas samoposluge. Bolnice su zajednicki imenitelj. Pretpostavljam da će ljudi nakon ovoga biti željni normalnog života- e sada je ključno pitanje : kako domaće navesti da je dobro da odu u bisokope ? Kako cijelu BUDUĆU postituaciju kreirati pitanjem- nećete više karantin, ukinite torent ...krenite u bioskope. Otvorimo art hous kina, podržimo i lokalne distributere...itd., itd...mene je više na globalnom nivou strah od tema i incijativa kod velikih...koji se doduše ne finasiraju na način na koji se finansira Evropa-ali kako će prosječni američki gledalalc da reaguje, ako je ubjedjen da je virus -zaista kineski?! Sa druge strane, ako budemo optimisti ovo ostavlja prostor i za neku redifiniciju okolnosti i uslova,jer se pokazalo da je ponešto i u znanju, i struci...a ne samo u novcu, i obrtu kapitala. pandemija može da bude dobar način da se povuku paralele sa medicinom u oblasti istraživanja, koje je stopirano nakon SARSA-jer je bilo neisplativo. Dakle, moraće da se krene i u na prvi pogled-neisplative poduhvate.Jer dok god imamo pandemije - svijet je jedan
