Izadorina djeca ili film koji pleše

Prošao je čitav vijek od kompozicije solo plesa Izadore Dankan oko koje film Damijana Manivela u sadašnjosti razvija divan sklad emocija čija potraga za ljepotom obasjava svakodnevicu.
Odjednom, tu je. Neopipljiva i jasna, precizna gracioznost, kvalitet pokreta. Čak i bez ikakvog prethodnog znanja o filmu, jednostavnim čitanjem naslova, možemo naslutiti da se radi o plesu.
U stvari, kada Agata Bonicer čita u jednom kafeu memoare koreografkinje Izadore Dankan, tačnije priču velike američke plesačice o smrti njeno dvoje djece, utopljenih u Seni nakon saobraćajne nesreće, ples je već prisutan.
Ne zbog umjetnice koja je početkom XX vijeka presudno doprinijela stvaranju savremenog plesa, ples je prisutan već u načinu snimanja Damijena Manivela. U prisustvu glumice. U onome što se odvija između scenskog aranžmana (mizanscena), Agate B. i Izadore D.
Ova uvodna scena je poput prvih koraka koje izvode plesači prije nego što bi zaista započeo prvi pokret baleta, ovog delikatnog i uzbudljivog baleta u tri čina kakav će biti Izadorina djeca. Uvod koji bi potajno nagovještavao sve što tek treba da se desi.

Borba protiv smrti, odmjerenost pokreta

Uprkos prividnoj potpunoj skromnosti filma, ono što slijedi je od ogromnog značaja. Riječ je o radu i o smrti; riječ je o žalosti i o načinu na koji se djela mogu suočiti sa neizmjernim bezdanom tuge.
Riječ je o podzemnim i zapanjujućim moćima života, u kojem se uočava mogući preporod i koje ponekad dopuštaju trijumfalne trzaje, čak i u polusijenci margine.
Tehnika, sjećanje, osjetljivost: mlada plesačica (Agata Bonitzer) u potrazi za pravim pokretima
Mlada pariska plesačica radi, uči, razmišlja, trudi se. Iscrpljuje se, gubi se, ponavlja. Sa velikom pažnjom koju smo kod njega prepoznali još od njegovih početaka, i koju jasno potvrđuju njegova prva dva dugometražna filma, Mladi pjesnik i Park, režiser prikazuje energiju, sumnje, hrabrost i zamor.
Sve ovo se dešava u jednoj ruci, u jednom stopalu, u jednom kružnom pokretu koji želi da uspori. Beznačajno? Radi se o patnji jedne majke suočene sa smrću svoje djece. I o onome šta je ona mogla, još odavno, da stvori iz svega toga uz tako izvanredne i skrivene sposobnosti. Za sebe, naravno. Ali i za sve ostale, nekada i sada.

Drugdje i drugačije

Sada smo negdje drugo- shvatamo da je ovaj sjajni film o mladoj koreografkinji koju igra Agata Bonicer bio samo prvi dio. Zabrinuti smo da jedan toliko dobar koncept može biti prikazan negdje drugo, drugačije.
Ali evo dvoje ljudi ulaze u jedno od ovih kulturnih mjesta koja postoje širom Francuske, prohladni hramovi, pomalo dotrajali čije nas postojanje raduje, kulturni centar ili mjesto tog tipa.

Tu se pojavljuju jedna Italijanka (koreografkinja Marika Rici) i jedna adolescentkinja, Manon (Manon Karpentje), koja je, prema užasnoj potvrđenoj dijagnozi, suočena sa “mentalnim hendikepom”.
One će izvoditi Majku, solo koji je Izadora Dankan napisala nakon tragedije 19. aprila 1913. godine. One su same- svaka je sama, same zajedno, same sa muzikom Skriabina i sa pokretima koji se opraštaju, ali ne zaboravljaju, a koje će opet pronaći uporište u životu.
To je daleko od prvog dijela, poput naglog skretanja. A onda, malo po malo, dok se mlada Manon primiče onome što već posjeduje, a da to i ne zna, odupire se i stremi, jedan drugi put se ocrtava, polazeći od istih predloga nastalih prije 100 godina.
Njena mentorka radi na sebi onako kako je njena učenica podstiče, baš kao što i ona predvodi adolescentkinju. Potpuno drugačijim putem prilazimo istoj gracioznosti za kojom je tragala Agata, kao u bestežinskom stanju. More i vjetar će pomoći Manon i Mariki da se bolje kreću u skladu. Manon može da pleše na pozornici, pred publikom.

Velika crna dama

U publici je jedna žena. Ona je krupna, snažna i crna. Kada se sve završi, ona se noću vraća kući ovim tužnim predgrađem, svraća u piceriju da bi pojela nešto, opet dolazi u svoj stan koji se nalazi u zgradi u kojoj nema ničega veselog.
Ova žena posjeduje sve osobine jednog spomenika: moć koja zna za krhkost, prijatnost i odlučnost koje uliva u isti mah. Ova žena je zaista spomenik.
Elza Voliaston, Jamajčanka i Amerikanka koja živi u Francuskoj, veliko je lice savremenog afričkog plesa. Bila je i glumica jednog divnog kratkometražnog filma od Manivela Dama sa psom (La Dame au chien), kada se mladi režiser odaljio od njegove prve profesije plesača.
Ili bolje rečeno, da li je to ono što Izadorina djeca tako srećno određuje, kada je Damijen Manivel počeo da otkriva kako otplesati filmsku scenu.
Sa puta pređenog u tri faze filma, treća, naizgled najjednostavnija, koja samo prati ovu samu ženu, na ulici i kod kuće, oslobađa svo ambiciozno bogatstvo.
Zahvaljujući prisustvu Elze Voliaston, zahvaljujući svemu što se događalo ranije, prava tematika filma postaje očigledna: prisustvo plesa u svakodnevici, uključujići i onu koja može djelovati banalno…
U upropaštenom svijetu

Izadorina djeca predstavlja nadu, u svijetu, sa drugima, u nama samima, u mogućnost elegancije pokreta, sklada oblika, sklada unutrašnjih i spoljašnjih ritmova. Ovaj film je znao kako da nas približi svemu tome; on u nama budi beskonačnu zahvalnost.
Činjenica da je u bioskopima izašao istog dana kao i dva važna filma u kojima vladaju sukobi i užasi savremenog svijeta, Jadnici Lađ Lija i Južni terminal Rabaha Amer-Zaimeša, ne čini film Damijena Manivela marginalnim ili manjim.
Osim što ta tri filma svjedoče o kreativnosti kinematografije u Francuskoj,zbog koje treba da budemo zadovoljni, Izadorina djeca, savremeni film koji izvode četiri žene, veličanstvene koliko i različite, istražuje zahtjevnim sredstvima mogućnosti daljeg života u ovom upropaštenom svijetu koji po svemu prihvata.

Jean-Michel Frodon
www.shorturl.at/dht34 
Preveo: Luka Sitarica, studentspecijalističkih studija
Francuski jezik i književnost, Filološki fakultet, Nikšić