Festivals
Što se tiče jezika, to je nezgodno, ali sa druge strane, time smo izbjegli posrednika koji nekada može da zakomplikuje stvari, posebno u zemlji u kojoj se ljudi teško upuštaju u razgovor. Svi ljudi koji dobro poznaju Japan i koji su pogledali ovaj film, iznenadili su se slobodom govora naših sagovornika, čak i o političkim temama. To je upravo zbog ljudskih i jezičkih kvaliteta Philippea Pelletiera, i zbog odnosa povjerenja koji smo uspjeli uspostaviti sa kamerom, iako ni Swann Dubus ni ja nismo mogli direktno komunicirati sa mještanima (među kojima praktično niko ne govori engleski). Ali on je, kao i ja, uživao u dostojanstvenom posmatranju, posebno neverbalnim jezikom. Inače, svako od nas je živio više godina u Aziji (ja 5 godina u Kambodži, on 10 godina u Vijetnamu). Čak iako ne možemo porediti ove različite zemlje (osim po njihovim budističkim korijenima), način komunikacije naših sagovornika nije nam izgledao potpuno nepoznat. Vjerujem da smo mogli intuitivno pojmiti njihove namjere, ali i da učinimo naše razumljivim, i sve to bez ijedne izgovorene riječi! Ovo je dio onoga što volim u dokumentarnoj produkciji, blisko je etnološkom pristupu: podstaći taj kvalitet upoznavanja, razmjene, sa ciljem da se što bolje obnovi stvarnost koja nas sve objedinjuje u potpunosti.
Camera Lucida: Da li si dugo vremena istraživala?
Christine Boteiller: I da i ne. Nije bilo odlazaka na lice mjesta, pa su istraživanja vođena iz Francuske. Počela sam od čitanja mnogih djela Philippea Pelletiera o Japanu, ostrvima, anarhizmu, itd... kako bih mogla da „uđem“ u njegovu misao. Bilo je veoma gusto i veoma složeno, ali i uzbudljivo prvo putovanje u „Japaneziju“. Takođe smo se sreli više puta, naročito da bismo razmislili kako povezati pristup istraživača sa pristupom dokumentariste, koji su slični, ali se ponekad mogu sudarati na terenu. Posebno smo shvatili da smo oboje dosta radili po intuiciji, na prilično samostalan način, on da vodi svoje korake i ispitivanja, a ja snimanje. Kako povezati dva osjećaja, ponekad kontradiktorna? To je bio izazov filma, i mislim da nije loše ispalo. (osmijeh)
Osim specifičnog slučaja ostrva, bilo mi je interesantno i da mislim o radu i razmišljanju jednog naučnika i da sa tim povežem jedan poetski pristup. (Naučnici su me oduvijek impresionirali, čak sam neko vrijeme oklijevala da prigrlim tu karijeru). Neki amateri etnografskog dokumentarca zamjerili su mi što se „previše pojavljuje geograf“ u filmu, oni bi više voljeli direktan razgovor sa stanovnicima. Ali to nije bio projekat: ako se film zove „Geograf i ostrvo“ (Le géographe et l'île), a ne „Ostrvo“ (L'île), to je upravo zato što nas interesuje ovaj jedinstveni pogled na ovo jedinstveno okruženje. „Filter fokusiran na stvarnost“ koji lično nikad ranije nisam srela i koji me fascinirao.
Što se tiče istraživanja o Ivaišimi ili elektrani Kaminoseki , našla sam veoma malo na internetu, a još manje prevedenog na francuski ili engleski jezik. Oslanjala sam se na opise P.P i Etsuko Shoji (gore pomenute), kao i na neke članke u štampi koji su se pojavili kada su protesti doživjeli vrhunac... Još jedan dokumentarni film japanske rediteljke Hitomia Hamanakae objavljen nekoliko godina ranije pomogao mi je da otkrijem neke ličnosti i da osjetim atmosferu na Ivaišimi. Ali iskreno, kada smo stigli na ostrvo...cijeli posao je tek trebalo odraditi!!!
Camera Lucida: Koliko si materijala snimila?
Christine Bouteiller: Uh, ne znam više... dosta, s obzirom na kratko vrijeme provedeno tamo. Mislim oko stotinjak sati nemontiranog materijala. (To je previše, skoro 6 sati dnevno...nakon povratka sa snimanja direktor fotografije se razbolio od iscrpljenosti !!)
Camera Lucida: Koliko je japanska kultura uticala na tvoj rad?
Christine Bouteiller: Vjerujem da japanska kultura utiče na moj rad gotovo nesvjesno. Kao i mnogi Francuzi mojih godina, i ja sam provela sate ispred prvih anima prikazanih na francuskoj televiziji 80-ih godina. Ovo izgleda anegdotski, ali to je bilo djetinjstvo u koje je veliki upliv imala japanska kultura, istorija, slike, razmišljanje. Nakon toga, naravno, privukli su me filmovi Kurosawe, Ozua, Mizoguchija (zatim Kitano, Kore-Eda...), književnost Oe, Mishima, Soseki, Inoue, Murakamija (Haruki i Ryu)..., pozorište Kabuki više nego No, drvorezi (posebno „Sto priča o fantomima“ (Cent histoires de fantômes Hokusaia) i Mange svih vremena (velika sam obožavateljka Osamu Tezuka)… Ovaj kontakt sa kulturom je toliko moćan da sam se plašila od pomisli da stvarno upoznam Japan ! Otišla sam prepuna ovog prethodnog znanja, koje mislim da se nalazi u filmu.
Jedan primjer: Kada snimamo nove stanovnike koji dolaze na ostrvo da se bave poljoprivredom imam na umu, između ostalog, i mangu Omoide Poroporo „Sjećanja gutljaj po gutljaj“ (Souvenirs goutte à goutte) koju je adaptirao 1991. godine Studio Ghibli (kao i mnogo drugih priča i slika, Kurosawa mi je na pameti… ne znam zašto sam se sad ovoga sjetila !). Radi se o mladosti zaokupljenoj gradskim životom i nasilnim kapitalizmom, koja želi da se vrati tradicionalnim i pravim vrijednostima seoskih krajeva. Ispod dječije i jednostavne spoljašnjosti mange, likovi u njima otkrivaju oblik duboke poezije, odlučnost da ponovo otkriju ono bitno. U mom filmu, mladi Kinshan, koji je sa 25 godina sve napustio kako bi se nastanio na ostrvu i tamo osnovao svoju porodicu, posjeduje istovremeno ovu snagu i ovu nevinost. Ili Takako, koja je nakon putovanja u Nepal i drugdje, gradi život na Ivaišimi u skladu sa svojim vrijednostima. Evropljanima se ovo možda čini banalno, ali u Japanu je ovakva odluka ludost, naročito za ženu koja je sama… Ovi mladi ljudi su me jako dirnuli.
Drugi primjer : kada pratimo starog ribara do mjesta gdje se nalazi elektrana, ne mogu da se ne sjetim „Velikog talasa Kanagave“ (La Grande Vague de Kanagawa) Hokusaia. To je toliko puta viđeno, strahovita banalnost, ali kada zamišljam ovog malog gospodina na svom malom čamcu naspram velikih barži kompanije Chuden, koji opstaje više od 35 godina… Vidim oslikane brodove i male ribare spremne da prođu ispod talasa. Oni će možda nestati, ali za sada su još uvijek tu… i to je ono što je interesantno. Više od samog ishoda je ono što se dešava prije zapljuskivanja talasa. U japanskim pričama volim sposobnost detaljnog ili anegdotskog opisivanja radnje, onoga što se dešava „između“, neposredno prije ili nakon događaja ili katastrofe.
Camera Lucida: Koji su bili najteži trenuci produkcije?
Christine Bouteiller: Mislim da je montaža bila najteža... Naš budžet je bio previše ograničen da bismo mogli da platimo montažerku za cijeli period snimanja. Iako sam i sama montažerka, ne volim da montiram sopstvene filmove jer smatram da nemam dovoljan otklon. Volim razgovor koji uljepšava dane montaže, i za mene je prava kazna kada sam sama u ovoj etapi. Srećom, vrijeme provedeno sa montažerkom svakako je omogućilo pronalazak strukture filma, i konačno sam stigla do poslednje etape. Ali sve to mi se činilo previše dugo i naporno. Srećom, podržali su me moj producent Jean- Michel Variot, Etsuko Shoji koja je nastavila da podržava projekat kao prevoditeljka i savjetnica, i naravno Philippe Pelletier.
Napomena: željela bih da objasnim zbog čega smo imali tako mali budžet. Zapravo, pošto je ideja o filmu isplivala brzo nakon mog susreta sa Philippeom Pelletierom, potrošili smo dosta vremena na pisanje scenarija, i dugo smo čekali da pokrenemo zahtjeve za finansiranje, jer smo oboje bili preokupirani drugim projektima. 26. juna 2016. godine, 2 mjeseca prije Kanmai festivala koji se održava svake 4 godine, još uvijek nismo dobili nikakav pozitivan odgovor... Pomislila sam da film neće biti snimljen i razočarala sam se. Samo mjesec dana prije Kanmaia, konačno smo dobili novčanu podršku regije Normandija ! Ovaj novac je bio dovoljan samo da pokrije troškove snimanja i malo postprodukcije, ali ipak smo odlučili da se pokrenemo! Na kraju, razna vremenska ograničenja su nas natjerala da snimimo skoro cijeli film pomoću ove jedne novčane pomoći.
Camera Lucida: A najljepši?
Christine Bouteiller: Slučajna poznanstva koja su omogućila ovom filmu da postoji: Etsuko Shoji, o kojoj sam govorila više puta, koja je ispratila film u svim etapama (upravo je uradila prevod na japanski!) i Keiko Nasu, fotografkinja koju vidimo u filmu, koja nas je vodila tokom skoro čitavog snimanja, bez koje bismo propustili suštinske elemente. Ona izučava i fotografiše ovo ostrvo više od 30 godina, ona je privilegovani posmatrač. Bila je izuzetno pristupačna i srdačna i njena saradnja je bez sumnje omogućila da uskladimo odnose sa, u početku ćutljivim, najstarijim mještanima ostrva. Bez ove dvije vrijedne i posvećene žene ovaj film jednostavno ne bi postojao. Jer uzalud smo pokušavali da sve predvidimo i razumijemo, kada pristižemo u tako osjetljivu sredinu, tačnije u Japan, vrata se ne otvaraju sama... Fascinirana sam faktorom sreće u svakom projektu, i kako se ponekad sve kockice slože vodeći vas ka uspjehu, čak i sa malo sredstava!
Camera Lucida: Kako ostrvljani zamišljaju svoje održive alternative?
Christine Bouteiller: Većina aktivnih stanovnika koje smo upoznali bili su uključeni ili u projekte poljoprivrede i organskog ribolova ili u odgovorni turizam, dajući prioritet zaštiti sredine, čistoći ostrva i okolnog mora. Ovo su rijetki podaci u Japanu i proizvodi takvog kvaliteta dostižu visoke cijene. Da li je to dovoljno za dugoročni opstanak ostrva i njegovih stanovnika? Čini se teško, ali pojedini vjeruju da jeste. Kažu da u svijetu gdje se priroda brzo uništava, ostrva kao Ivaišima mogu biti ,,mjehuri“ gdje stanovnici zagađenih gradova mogu pronaći zdrave proizvode, i doći da udišu svjež vazduh. A u stvari, zašto da ne? Šta drugo preostaje Japanu koji se guši, i sa društvenog i sa ekološkog stanovišta, osim da drugačije gleda na svoja mala ostrva?
Inače, starenje ostrva (i ostatka države) je veliki problem, ali omogućava i razvijanje drugih aktivnosti za aktivno stanovništvo, naročito brigu i njegu starijih. Drugim riječima, dom za stare na otvorenom... A kako kažu ugostitelji Kunihiro, drugo rješenje za budućnost ostrva bilo bi otvaranje pogrebnih preduzeća. Shvatamo da stanovnicima nije cilj razvoj ostrva po svaku cijenu, već rad u malom broju na svoj način, lokalno, čuvajući tradicionalni način života. Uprkos svemu, pitanje obnove stanovništva nije riješeno. Bez mladih koji mogu doprinijeti budućim projektima, kao što je ponovno otvaranje škola sa ciljem da opet vidimo djecu na ostrvu, kako nastaviti borbu protiv štetnih projekata kao što je nuklearna elektrana? Koliko dugo će odolijevati velikim sumama novca koje im se nude da bi ćutali?
Nedavno (polovinom novembra) je kompanija Chuden ponovo pokrenula nuklearni projekat organizovanjem novih istražnih operacija. Mještani su ponovo spriječili teretne brodove da napreduju i protestovali su. To je dokaz da je duh borbe i dalje prisutan... Ali još koliko dugo?
Camera Lucida: Po čemu je Ivaišima potpuno autonomna cjelina a po čemu je mikrokosmos cijelog Japana?
Christine Bouteiller: Upravo to Philippe Pelletier objašnjava na kraju filma. Na Ivaišimi su koncentrisana sva japanska pitanja: odnos prema zemlji i moru, tradiciji i istoriji, prema religiji, nuklearnoj energiji, politici, ekonomiji i starenju. I posmatramo veze između svih ovih faktora. Pošto se sve ovo odvija na veoma malom prostoru, lakše je analizirati, sve je očiglednije, eksplicitnije. Ali i nasilnije u nekim aspektima. To je sukob između grupe ljudi, njihovog životnog izbora i blagostanja za koje su strastveno vezani, i sve brutalnijeg i ciničnijeg neoliberalizma, koji prezire ljude. Sa ove tačke gledišta možemo gledati daleko izvan granica Japana. To je skoro pa tragično. Ne znamo ishod, ali osjećamo da nas se tiče (makar ja osjećam). Ako izbori mještana mogu izgledati nerazumljivo u određenim uslovima, to je eksperiment u naučnom smislu riječi kada se zatvorimo u laboratoriju gdje vršimo oglede, čak i ako griješimo... u svakom slučaju, inspirativno je. Posebno me inspirišu mirna borba, dugotrajni otpor, privrženost prirodnim i suštinskim vrijednostima. U ovom slučaju, čak i ako se čini da Chuden trenutno ne odustaje od svog projekta, drugi znaci ukazuju na moguće povlačenje nuklearnih elektrana, čak i u Japanu.
Prije svega jer je proizvodnja nuklearne energije veoma skupa (izgradnja i održavanje centrala, snabdijevanje sirovinama, upravljanje otpadom i… nezgodama). Obnovljiva energija postaje sve jeftinija. Istorija će reći ko će pobijediti između ekološkog / ekonomskog zdravog razuma i moći političkih lobija… Možda će evolucija javnog mišljenja, ekološko osvješćivanje koje raste, biti ono što će napraviti promjene. Ako konačno obustave projekat, stanovnici Ivaišime će imati potvrdu da nisu uzalud proveli dio života protestujući. Svakog jutra, otvarajući svoje prozore neće vidjeti nuklearnu elektranu ispred sebe, i znaće da mogu nastaviti pecanje u svom moru, koristiti svoju zemlju. Čak iako oni nisu tu da se raduju, sigurna sam da će im zahvaljivati buduće generacije koje budu živjele u toj cijelog regiji.
