Festivals 6th BIFED, Bozcaada: Interview – Christine Bouteiller
Geograf i ostrvo:
poetski realizam magične Iwaishime
Film Geograf i ostrvo (Francuska, TP) - nagrađen specijalnom nagradom žirija – priča je o putovanju geografa Philippe-a Pelletier-a na japansko ostrvo Iwaishima, čiji su stanovnici aktivisti anti-nuklearne borbe i ekološkog i društvenog istraživačkog centra. Režiserka, geograf i filmska ekipa stižu na ovo malo ostrvo u vrijeme održavanja tradicionalnog četvoro-godišnjeg festivala “Ples bogova”, koji slavi povezanost ljudi sa kopnom i morem. Slično Bozdžadi, ovo ostrvo pokazuje ekološku solidarnost i otpor. Filmski narativ je poetičan i postavlja mnoga filosofska pitanja (među kojima su ona o ljudskoj slobodi, autonomiji, postojanju i opstanku, sjećanjima, istoriji…), praveći nekoliko filmskih referenci, a prva koja pada na pamet je Hiroshima, mon amour (ali sa geografskim preokretom). Razgovaram sa autorkom Christine Bouteiller o poetskoj strukturi filma, narativnim odlukama, njeniim umjetničkim i filmskim uticajima, japanskoj kulturi, borbi za dostojanstvo Iwaishime i planete itd.
Christine Bouteiller
Prvo je bila montažerka, a kasnije je snimila svoj prvi dokumentarni film 2001. godine „Mjesec naopačke“ (La Lune à l'envers) koji govori o oplemenjujućem putovanju mladih invalida na Madagaskar. Preispitivanje pojmova angažovanja i ranjivosti takođe su pokretači i sledećih filmova urađenih za televiziju: „14/18 posljednji svjedoci“ (Les derniers témoins) (2001); „Žene iz sjenke“ (Femmes de l'Ombre) (2002) o ženama u pokretu otpora; „Zločini iz lijepog doba“ (les Crimes de la Belle Epoque) (2003).
Bila je ataše za audio-vizuelna pitanja 2004. u Francuskoj ambasadi u Phnom Penh, zadužena za filmsku i televizijsku saradnju. Nastavlja svoj put dokumentarne produkcije 2006. godine u okviru razvojnih projekata (AFD[1], UNDP[2], OXFAM[3]…)
Još u Kambodži 2010. godine, snimila je film „Izgubljeni“ (Les Égares) koji govori o prošlosti i budućnosti bivših izbjeglica (nagrada publike na azijskom filmskom festivalu u Vesoulu).
Za nju, dokumentarac predstavlja mjesto osluškivanja i obnove svijeta koje daje veliki prostor govoru i jedinstvenosti pojedinca. Između 2013. i 2015. godine snimila je „Kabinu“ (La Cabine) dokumentarnu video- instalaciju na temu telefona i intime, u centru savremene kulture Panasea u Monpeljeu, a zatim u okviru Grupe za istraživanja i fotografske animacije Karsasona.
„Geograf i ostrvo“ (Le géographe et l'île) (2019) je njen posljednji film, snimljen u Japanu, u kojem se izražava povezanost ljudi sa njihovom teritorijom. Ona takođe vodi i radionice za audio- vizuelno stvaranje u školi, terapeutske, humanitarne ili društvene akcije.
Camera Lucida: Tvoj film „Geograf i ostrvo“ prikazan je u Bozcaadi kao turska premijera i osvojio je specijalnu nagradu međunarodnog žirija. Šta misliš o reakciji publike?
Christine Bouteiller: Prvenstveno sam bila dirnuta saznanjem da je „Geograf i ostrvo“ odabran za ovaj festival i da će biti prikazan turskoj publici. Nisam poznavala Bozdžadu. Otkrila sam jedno predivno ostrvo, stanovnike koji su lijepo prihvatili filmove, ponekad neobične, i njihove reditelje koji su zainteresovani za pitanja o okolini. Posebno sam impresionirana energijom, preciznošću i angažovanjem ekipe koja svake godine uspijeva da organizuje ovaj nevjerovatni festival. Ponekad čujemo da izvan velikih gradova i intelektualnih krugova, publika ne dolazi u bioskopske sale da bi pogledala dokumentarne filmove: stanovnici Bozdžade osporavaju ovo vjerovanje zahvaljujući, između ostalog, izuzetnom radu ekipe Petre Holzer i Ethema Özgüven.
Veliki broj gledalaca je došao da pogleda ovaj film, a reakcije su bile veoma pozitivne. Vjerujem da su stanovnici Bozdžade bili dirnuti otkrićem ovog dalekog ostrva koje u određenim stvarima podsjeća na njihovo. Iako su brojne kulturne razlike između japanskih i turskih ostrvljana začudile mnoge. Divili su se odlučnosti stanovnika Ivaišime u odbrani kvaliteta života od projekta nuklearne elektrane. Ova priča takođe podsjeća na njihove sopstvene borbe, naročito protiv privatizacije plaža Bozdžade koje ugrožava masovni turizam i protiv projekta izgradnje rudnika zlata naspram njihovih plaža od strane jedne kanadske kompanije. Pored masovne sječe šuma koja se podrazumijeva izgradnjom rudnika, on bi koristio 20.000 tona cijanida, toksične materije koja može biti opasna po život . Iako se čini da je borba za očuvanje plaža Bozdžade dobijena, ova protiv izgradnje rudnika još uvijek traje i veoma je zabrinjavajuća za stanovnike ostrva i regiona.
Uprkos svemu, bila sam izuzetno iznenađena kada sam dobila nagradu! Selekcija ovog festivala je bila izvanredna i nisam mogla ni da zamislim da će ovaj film tako dirnuti žiri. Utoliko sam ponosnija što sam dobila ovu nagradu jer na početku nije bila ni predviđena na ovom festivalu i trebalo ju je naknadno osmisliti. (smijeh)
Svjetska premijera bila je u martu 2019. godine na festivalu Radoznali putnici (Curieux Voyageurs), u Saint Etienne u Francuskoj. Film je i tamo osvojio posebnu pohvalu žirija!
Camera Lucida: Tvoj film govori o tamošnjoj anti-nuklearnoj borbi kroz priču geografa i velikog poznavaoca Japana, Philippea Pelletiera. Kako si dobila ideju za snimanje ovog filma?
Christine Bouteiller: Philippea Pelletiera sam upoznala 2012. godine. Tada sam bila montažerka nekog drugog filma, o libertarijanskom geografu Elisée Reclusu (1830-1905), kada je Philippe Pelletier sniman kao dostojan naslednik Rekluove misli. Zainteresovalo me je to što ne podsjeća na moje bivše profesore geografije koji su me tjerali da učim imena rijeka ili glavnih gradova! Takođe što nosi cipele za planinarenje i što se njegova geografija većinom zasniva na posmatranju mjesta i pejzaža, ali i na susretima sa ljudima sa terenu. Pronašla sam puno toga zajedničkog u njegovom radu i radu reditelja dokumentarnih filmova.
Pričali smo o Japanu, zemlji koja me oduševljava, ali koju nikad nisam imala priliku da posjetim. To je bilo godinu dana nakon cunamija i nuklearne katastrofe na Fukušimi, a Philippe se upravo vratio sa jedne terenske istraživačke misije. Bio je zaprepašćen onim što je tamo zatekao: uništenom oblašću, ali i moralnim stanjem Japanaca. Neopisivo osjećanje, posebno strijepnja da sve može ponovo početi. Budući da su industrijski lobiji u Japanu veoma moćni i da ih podržava država, nije bilo sumnje da će se nuklearna politika ponovo pokrenuti. Usred ovog okeana očaja, izgovorio je ime ostrva koje je upravo posjetio, jedinog mjesta gdje je vidio svjetlost: Ivaišima, gdje se još od 80-ih godina stanovništvo mirno protivi izgradnji nuklearne elektrane. Sjećam se da sam mu rekla da će njegova priča stvoriti fenomenalnu podlogu za budući projekat dokumentarnog filma, da to budi neodoljivu želju za odlaskom na to ostrvo , za otkrivanjem ostrva njegovim stopama, kroz njegov pogled geografa. Odgovorio mi je: „Dogovoreno!“.
Camera Lucida: Da li ima još sličnosti između Ivaišime i Bozdžade?
Christine Bouteiller: Oba ostrva su izuzetno mala, ali sa dobrim strateškim geografskim položajem i veoma bogatom istorijom: u srednjem vijeku stanovnici Ivaišime su spasili šinto sveštenike od brodoloma, pa su u znak zahvalnosti dobili sjemena što im je omogućilo bavljenje poljoprivredom na ostrvu. To je polazna tačka snažnog razvoja ostrva i njegove vitalnosti sve do danas. Inače, Ivaišima je udaljena samo 80 km od Hirošime. Najstariji stanovnici su 1945. godine izdaleka vidjeli atomsku pečurku, bili u kontaktu sa preživjelima, i to je jedan od razloga njihovog otpora nuklearnoj elektrani.
Bozcaada, ili Tenedos na grčkom, pominje se još u Ilijadi više puta: sa njihovih obala su krenuli brodovi koji su nosili Trojanskog konja. Na ostrvu se nalaze grobnice napravljene 3000 god. p.n.e., tragovi feničanske, vizantijske, đenovske i otomanske okupacije. Zato dakle, nije slučajno što su stanovnici ovih prostora svim srcem vezani za svoje teritorije. Vjekovi su stvorili taj jedinstveni odnos između ljudi, kopna i mora, na ovim malim prostorima. Danas je gotovo nemoguće prekinuti ovu vezu. Takođe glavna zajednička tačka ova dva ostrva je estetska i ekološka: to su dva očuvana „mjehurića“, dva veličanstvena bisera smještena u moru, u zemljama gdje ekološka razmatranja dugo nisu prioritet.
Camera Lucida: Prikazuješ nevjerovatne scene „Plesa bogova“, tradicionalnog četvorogodišnjeg festivala koji slavi vezu ljudi sa zemljom i morem. Kako si snimila ove, istovremeno, delikatne i ključne scene?
Christine Bouteiller: Kanmai (Ples bogova) nije javni ni turistički događaj. Manje- više namijenjen je ostrvljanima. Svakako, u tom periodu su zatvoreni svi ugostiteljski objekti. Stoga nisu lako prihvatili našu kameru, pogotovo što se na ovom festivalu miješaju tradicionalni i religijski aspekti, koje Japanci nisu uvijek spremni podijeliti sa zapadnjacima jer smatraju da su naše kulture isuviše različite. U početku smo imali sreće: prije polaska, u Parizu sam upoznala Etsuko Shoji, mladu Japanku, rukovoditeljku udruženja za zaštitu okoline. Dobro je poznavala Ivaišimu i njene stanovnike i zastupala je našu ideju kod njih. Bila je zaista anđeo koji je omogućio ostvarenje ovog filma jer nisam sigurna da bi bez njene pomoći mogli kročiti na ostrvo za vrijeme Kanmaia. Štaviše, Philippe Pelletier je 2012. godine posjetio ostrvo i ostvario je neke kontakte. On takođe ima 30 godina terenskog iskustva, poznaje japansku kulturu i jezik što impresionira i uliva povjerenje njegovom sagovorniku. Stanovnici Ivaišime su shvatili da ćemo poštovati njihovo ostrvo i tradiciju i konačno nam je dopušteno snimanje glavnog dijela ceremonije. I na kraju, imam priliku da radim sa Swannom Dubusom, koji je odličan direktor fotografije i pored toga sjajan reditelj, a takođe je i jedna izuzetna osoba, veoma cijenjen čovjek čija je kamera prihvaćena gdje god da dođe.
Bez ove „čarobne“ kombinacije, mislim da ne bismo mogli ništa da snimimo na ostrvu. Uostalom, mislim da niko od zapadnjaka prije nas nije snimio Kanmai u potpunosti.
Takoreći, nije bilo lako snaći se na ovoj izuzetno zatvorenoj ceremoniji. Plesovi traju tokom čitavog dana, a muzika je ponekad toliko hipnotična da podsjeća na stanje transa. Iako nije antropolog, Philippe Pelletier se mnogo zanimao za različite znakove (boje, ritmove, maske, molitve…) da bi pokušao da razumije odakle potiču ovi plesovi i šta oni predstavljaju u odnosu na stanovnike i njihovu teritoriju. To je veoma složeno i očigledno da vuku korijene iz drevne istorije ostrva (doba lovaca- sakupljača, tj. paleolita). Ako bih morala da pojednostavim, rekla bih da je poruka sljledeća: prirodne katastrofe koje ostrvljani trpe izaziva surovi bog Kojin, kog treba „vaspitati“. Za njih to nije pitanje kontrolisanja prirode, već traženje načina da je pripitomimo prepoznajući njenu neizbježnu „divlju“ stranu.
Ova metafora se takođe može upotrebiti u odnosima između stanovnika i poglavara ( riječ Kami koja označava bogove, znači i „država, vlada“), protiv njih ne možemo ništa direktno učiniti, ali možemo se pokušati oduprijeti i postepeno da omogućimo da shvate šta od njih očekujemo u mirnom odnosu. Na kraju festivala, Kojin hvata djecu i udari odrasle svojim štapom… scena je komična i svi se smiju, ali ona pokazuje da će u svakom slučaju Kojin, u skladu sa svojom dobrom voljom, imati posljednju riječ nad ljudima, moći će na njih obrušiti svoj gnjev.
Camera Lucida: Kako si se osjećala na ovom ostrvu u pogledu onoga što si vidjela, doživjela, snimila?
Christine Bouteiller: Po dolasku, najprije sam bila zadivljena ljepotom ostrva i smirenošću koja je tamo vladala, uprkos pripremama za Kanmai. Takođe, iznenadio me je i visok prosjek starosti, veliki broj starijih sa hodalicama i veoma mali broj djece. Zagušujuća vrućina otežavala nam je dane. Mogli smo se kretati samo pješke ili biciklom… epski, sa opremom za snimanje. Čim bismo bili van sela, udaljenosti između mjesta na ostrvu nisu baš male, sa uzbrdicama i nizbrdicama… i nekada smo bili smješteni u kućama bez struje, bez ventilacije… Dani snimanja su, dakle, bili izuzetno naporni, pogotovo za Philippea Pelletiera koji je jedini među nama govorio japanski. Inače, imao je naviku da sam ide na teren, bez kamere na leđima, naravno, pa se i tome trebalo prilagoditi…
Ljubazno smo bili primljeni, kao što i nalažu japanski običaji. Ali svakako je trebalo više dana da osjetimo da su nas u potpunosti prihvatili mještani koji su u početku bježali od naše kamere. Pogotovo što postoje značajni konflikti između različitih klanova ostrva (zbog različitih stavova o borbi i o budućnosti ostrva) i što niko nije želio da se ističe i govori o ovim temama. Ali postepeno smo uspjeli da pridobijemo jedan dio njih, ističući činjenicu da ovaj dokumentarac ne pokušava da zauzme ničiju stranu, već da slijedi objektivni pristup geografa.
Budući da se status učitelja (sensei) veoma poštuje u Japanu, mještani su, vjerujem, odlučili da ukažu povjerenje Philippu i ostatku ekipe. To povjerenje je ključno, ne smije se izdati, određuje rad na filmu sve do kraja montaže. Film je nedavno preveden na japanski jezik i jedan dio mještana Ivaišime ga je mogao pogledati, a njihove reakcije su bile izuzetno tople i pozitivne, što je bilo olakšanje! Prepoznali su se potpuno u ovom „portretu“ ostrva i čak su spremni da podrže njegovo širenje u Japanu. Opklada nije bila dobijena na početku, ali sada jeste. Zbog nedostatka sredstava (film je snimljen sa budžetom od 30.000€, što je smiješno za snimanje u Japanu) i za takav podvig bili smo prinuđeni na kratko snimanje (3 nedjelje, od kojih jedna na Hirošimi i 2 u Ivaišimi), bez prethodnih priprema, i naravno bez audio inženjera (osim mene) i bez prevodioca (osim Philippea Pelletiera…).
[1] AFD - Agence Française de Développement - Francuska agencija za razvoj
[2] UNDP - Programme des Nations unies pour le développement - Program Ujedinjenih nacija za razvoj
[3] OXFAM – Oxford Comitte for Famine Relief – Konfederacija 19 nezavisnih dobrovoljnih organizacija za suzbijanje gladi i siromaštva
