Festivali
Camera Lucida: Suveren je porijeklom sa ovog ostrva?
Christine Bouteiller: Zemlju vodi premijer Abe Shinzo (pro-nuklearno orijentisan, desničarski reakcionar), čija porodica zaista potiče iz Kaminosekija, prefekture od koje Ivaišima zavisi. To, takođe čini situaciju složenijom, jer se vjeruje da projekat elektrane uključuje i političke i ekonomske aktere koji su bliski Abeu ili njegovoj porodici, nastaljene u regiji još od Meiji doba. Tamo smo takođe saznali da su neki stanovnici Ivaišime štitili jedno vrijeme njegovog djeda, Kishi Nobusuke, ratnog zločinca A klase, koji je imao veze na ostrvu. Ne znate koje su to tačno veze, ali mora da su uticale na Abea u vezi sa ostrvom... ako ne, možda bi elektrana već bila sagrađena? Ne zna se. Ali opet, to je tipična situacija u Japanu, gdje su „feudalni“ klanovi i nasljeđe još uvijek aktivni i istovremeno oblikuju teritorije, ekonomiju i budućnost zemlje.
Camera Lucida: Odjek filma „Hirošima, ljubavi moja“ (Hiroshima, mon amour) je očigledan (ali u geografskom preokretu). Da li je to bio tvoj temeljni strukturni i narativni princip ili ... je bilo i drugih kinematografskih uticaja?
Christine Bouteiller: Temeljni princip filma zaista je bio da se poveže naučni pristup Philippea Pelletiera s mojim poetskim pristupom. Pokušala sam uhvatiti ono što je geograf gledao i shvatao, a u isto vrijeme su me obuzelo more emocija i misli, rečenica iz knjiga i filmova koje su me obilježile... I to je promijenilo moju percepciju u toku putovanja. To me je moglo učiniti veselom i melanholičnom, podstaknuti me na putovanje ili odmor, izazvati sanjarenje. Imala sam želju da to podijelim sa gledaocima, na skoro pa frontalni način, kao intimni dnevnik koji bi se pisao direktno, ili kao da mi je u trenucima tih i tih scena u glavi bio mikrofon.
Takođe sam htjela da upoznam određene gledaoce kroz zajedničke reference „Mali princ“ (Le Petit Prince), „Hirošima, ljubavi moja“ (Hiroshima mon amour) i podijelim bogatu maštu koju ovi citati prizivaju. Jer kad čujemo jednu rečenicu, pada nam na pamet cijela knjiga ili cijeli film. To je jedan ton, likovi koji nam uđu u glavu, prate nas tokom cijelog filma. I to nas stavlja u određenu dispoziciju da primimo ostatak priče. To je poput prepoznavanja jezika i govorenja sebi “Oh da, znam taj jezik, znam ovu zemlju, imam lijepe uspomene odatle”. Za ljude koji ne znaju ta djela, može biti malo strano, ali ja vjerujem u snagu poezije ovih glasova iz prošlosti. Oni su poput duhova koji naseljavaju film, daju nam suptilne smjernice, čak i ključeve za razumijevanje. Malo je sebično, ali čak i ako ¾ gledalaca ne poznaje te reference, meni su one pomogle da prenesem ovu priču, pa čak i da napravim film! Kad Emmanuelle Riva kaže „šta želiš da uradiš drugo u Hirošimi nego da snimiš film o miru?“, zadrhtim svaki put. Resnaisov film potiče iz 1959. Gotovo 60 godina kasnije, ne dolazim u Hirošimu da snimim film o miru, nego da vidim da je tjeskoba još uvijek tu, da Japanci još uvijek nisu u potpunosti riješili ovo pitanje “mira“ za sebe. I da se ova uznemirenost poklapa s onom koju osjećaju ljudi širom svijeta.
U drugom registru: kad vidim Philippea Pelletiera kako hoda ulicama i japanskim stazama u cipelama za planinarenje, pokušavajući da upozna ljude, razgovara, uhvati atmosferu, otkrije pejzaže ... čujem glas Gérarda Philippea pa čak i osjećam težinu (pera) knjige „Mali princ“ u svojim rukama. Kao dijete mrzjela sam geografiju koju sam svrstavala u beskorisne predmete, ali obožavala sam Malog princa. Lik geografa u knjizi djelovao mi je odbojno kao i moji profesori, zamjerala sam mu zbog njegove lijenosti da ne ide sam na teren se bavi geografijom, umjesto što Malog princa šalje na Zemlju. Philippe Pelletier nekako me pomirio sa likom geografa. (smijeh)
Postoje i drugi diskretniji citati, poput onog od Mishime („Ono što je u čovjeku bitno jeste energija, čovjek mora da ima energiju“ što očigledno može imati nekoliko značenja u pričama o Ivaišimi), koji je kontroverzni autor u Japanu, ali čije pisanje ima ludu snagu. A možda i malo nejasnije: odlomak iz filma „Bez sunca“ (Sans Soleil) Chrisa Markera, koji čujemo na polovini filma, u vrijeme kada pokušavamo da dekodiramo nove trendove na ostrvu sa novim stanovnicima. Morala sam da odam počast ovom filmu koji me je inspirisao nekoliko mojih razmišljanja o Japanu (u svijetu, s obzirom na pitanje modernosti...) i od kojih sam pozajmila formu: „on kaže, on piše“, što odgovara „ Pisao mi je “ u „Bez sunca“. Trebalo je da u komentaru uspostavim oblik razgovora sa geografom, koji poštuje njegovu naučnu riječ i moju pjesničku volju. „Bez sunca“ mi je dao rješenje. Nisam odmah pomislila da koristim svoj glas, to se nametnulo tokom montaže kad sam shvatila da moram i sama da usvojim te riječi, da su one otjelotvorenje ... Dugo sam se opirala, jer sam se bojala da će to biti pretenciozno ili da će se protumaćiti kao reportaža, čak i ako je tekst detaljno obrađen. Eric Thomas, muzičar filma, dao mi je do znanja da glasove (moj, Philippea Pelletiera, glas Etsuko Shoji koja izgovara rečenice na japanskom ... i sve ostale glasove filma, uključujući citate) treba posmatrati kao zvučni materijal, baš kao i muziku. Željela sam da stvorim „glasovnu kupku“ u koju bih mogla uroniti, podsticaj za sanjarenje. Otuda i neka ponavljanja, podražajnije rečenice. Na ovu kompoziciju gledam kao na muzički sastav, koji bi film uzeo kao podršku. Florence Hermitte, montažerka zvuka i filma, takođe je bila od velike pomoći u postavljanju ovog složenog zvučnog zapisa.
Camera Lucida: Kakav prijem očekuješ od japanske publike?
Christine Bouteiller: Film je preveden na japanski jezik i prvi put prikazan na filmskom festivalu poljoprivrede i životne sredine (od 6. do 12. decembra) u Hirošimi. Već znamo da su nakon prve projekcije gledaoci kontaktirali ljude sa ostrva kako bi se našli na licu mjesta i uključili se u njihovu borbu! Nadamo se da ovaj film može skromno doprinijeti naporima stanovnika. Prije svega, projekcije bi trebalo organizovati u maju 2020. Željeli bismo da prisustvujemo, pogotovo jer bi ovo trebalo da se poklopi sa ponovnim pokretanjem istraživanja od strane Chudena i što bi bismo time bili u mogućnosti da se mobilišemo sa stanovnicima… za sada smo u potrazi za finansijama da organizujemo ovo putovanje. Pametnome dosta…
Ali već znamo da je film vrlo dobro prihvaćen od strane stanovnika ostrva, koji su nam povjerili da se u njemu u potpunosti pronalaze. Pošto su na početku našeg susreta bili tako skeptični, ovo nije mali kompliment!
Camera Lucida: Da li ovakvi filmovi mogu zaista uticati na našu društvenu realnost ili makar na našu percepciju nje?
Christine Bouteiller: Nikada nisam imala želju da snimim aktivistički film, jer čak iako su neki aktivistički filmovi vrlo lijepi, vjerujem da je pokušaj da ubijedim nekog ili promijenim nečiji mentalitet filmom, najčešće ne uspijeva. Posebno ako je to jedini sadržaj filma. Film mora postojati sam po sebi, nema drugu poruku osim priče koju pripovijeda, slike koje prikazuje, zvukova koje emituje. S druge strane, vjerujem u snagu poezije. Suptilne ideje koje se ispoljavaju kroz naša ostvarenja, a koje će dotaći nešto drugdje, ne naš mozak, već našu senzibilnost. Naučne studije kažu da najbolje učimo kroz naše emocije. Ako nas nije dotaklo, ništa ne usvajamo.
Osim toga, prilično sam naučnog duha i vjerujem činjenicama: o globalnom zagrijavanju, činjenici da je katastrofa poput Fukušime dugoročno nenadoknadljiva, itd. Nemam potrebe da me ubjeđuju: ako mi se daju jasne i demonstrirane činjenice i dirnu me, ja se angažujem. To je ono čemu težim u svojim dokumentarcima: predstaviti činjenice što je jasnije moguće, bez izmišljotine, kao u direktnom prenosu, i pronaći put između surove stvarnosti i senzibilnosti. Poetične, sanjarske putve. Koji takođe poštuju i ljude i gledišta. I da se iz te kombinacije rađa razmišljanje, debata.
Bez obzira na festivale ili mjesta projekcije, pitanja i odgovori nakon filma su često brojni, i to mi se jako sviđa. Kad osjetim da je film, na jednom mjestu, pomalo uzdrmao izvjesnosti, ili je podstakao znatiželju, iznenadio, dirnuo. Da će to odrediti njegov put, da će na kraju razmišljanja biti podjeljena, raspravljana s porodicom, prijateljima, kolegama. Čak i ako sjutradan ljudi zaborave naslov filma! Ali vjerujem da se na ovaj način mentalitet duboko mijenja: suptilno, ne odjednom, nego vrlo sporo.
Camera Lucida: Šta za tebe predstavljaju festivali kao što je BIFED[1]?
Christine Bouteiller: Festivali su jako važni za reditelje i producente. To je skoro jedini način - osim koprodukcije sa nekim TV kanalom - da prikažemo naš rad i da ga predstavimo drugim profesionalcima. Često su režiseri opsjednuti velikim, međunarodnim festivalima i nevjerovatno razočarani ukoliko njihov film nije tamo uključen.
Međutim, postoji prava smisao u mreži manjih festivala, bilo da su tematski ili ne. Prije svega zato što pokrivaju velike površine i omogućavaju publici koja nužno ne bi imala pristup velikim festivalima da otkrije kvalitetna djela. Takođe, zato što dozvoljava onim filmovima koji nijesu uvijek u kriterijumima velikih festivala, ali koji su svakako dobri filmovi, da imaju stvarno postojanje, da upoznaju svoju publiku u nekim bližim, intimnijim uslovima. Štaviše, uvijek sam zadivljena toplom dobrodošlicom koja je rezervisana za reditelje na ovim festivalima, koji često funkcionišu sa malim sredstvima i volonterskim timovima. Na Bozdžada festivalu smo se sjajno osjećali! Daleko od anonimnosti sa kojom smo se ponekad srijetali u većim organizacijama.
Na kraju, to pruža sjajne prilike za susret sa drugim režiserima iz cijelog svijeta, za razmjenu mišljenja o našim projektima i zanimanjima. Jako je regenerišuće, pogotovo jer su to zanimanja u kojima često dugo radimo na svojim projektima, u vakumu i u određenoj samoći. Festivali su prave porcije svježeg vazduha, oni daju pravo priznanje filmskim stvaraocima i filmovima, a BIFED je pravi primjer toga, po svim ovim tačkama.
Camera Lucida: Šta predstavljaju nagrade za sineaste ?
Christine Bouteiller: Nagrade su takođe jako bitne, budući da je tvorcima dokumentaraca potrebna ta vrsta priznanja radi postojanja. Nagrade povećavaju srećne šanse, za privlačenje drugih festivala. Konkretno, ja sam posebno ponosna na Mention Spéciale dobijen na BIFED-u. Mislim da je to nagrada koja mi je pričinila najveće zadovoljstvo do sad. Trebale su biti samo tri nagrade, izbor je bio veoma kvalitetan, tako da nisam očekivala da ću išta dobiti… Ako sam dobro shvatila, žiri je bio odabrao tri nagrade, ali su insistirali da i moj film bude nagrađen, kršeći na taj način pravila festivala. To nije bilo lako, izgleda da je to trebalo uvjeriti organizatore… Priznajem da – duh kršenja obavezuje - ovaj “hold -up” mi se zaista dopao (smijeh) da se film može gledati u većem obimu.
Pomislila sam da je žiri zaista bio dirnut filmom kad se toliko potrudio. To doživljavam kao zaista lijep poklon, veliko priznanje ovih umjetnika i kvalitetnih profesionalaca, i zahvaljujem im (kao i BIFED-u što su se konačno složili da uruče ovu nagradu).
Camera Lucida: Na BIFED-u su dvije od četiri međunarodne takmičarske nagrade, dodijeljene autorkama (Ovacik je skoro kompletna ženska ekipa), čime se postigla neka vrsta rodne ravnoteže. Šta za tebe znači biti filmska stvarateljka/umjetnica u industriji kojom dominiraju muškarci: koliko je to teško? Šta misliš o pokretu #metoo?
Christine Bouteiller: Kao i sve žene, i ja nerijetko osjećam osudu, a ponekad i diskriminaciju u ovom profesionalnom okruženju koje je, poput mnogih drugih, prilično mačo. Mi, žene, uvijek moramo biti mnogo bolje od svojih kolega, da bismo se našle na istom nivou (plata, priznanje). Veoma sam brzo odlučila da činjenica da sam žena nikada neće predstavljati problem. I da ja, sebe nikada neću smatrati inferiornijom u odnosu na muškarca (ili bilo kog drugog, uostalom !) Konkretno, to znači biti budan, ne zavaravati se određenim društvenim "navikama" i odbijati bilo kakvo neprimjereno ponašanje, bilo kakvo nepravedno stanje u profesionalnom i drugom kontekstu. Ovo može stvoriti napetost. Ali to se može učiniti suptilno, sa humorom. Vjerujem da me činjenica da čvrsto držim ovaj položaj, bolje rečeno „tiho“ štiti od mnogih neprijatnosti. Nekim ženama treba da se afirmišu kao žene, sa razlikom u polu, da bi se borile protiv diskriminacije. Čujemo mnogo o sestrinstvu, konceptu koji mi se čini zanimljivim, ali u kojem zapravo ne prepoznajem sebe. Sa svoje strane, nijesam baš ženstvene prirode, moji bliski prijatelji su jednako muškarci i žene itd. Moj odnos prema drugima je veoma "rodno slijep" i od njih očekujem da me tako doživljavaju.
Međutim, razumijem neophodnost pokreta #metoo i pozdravljam hrabrost žena koje govore. To se moralo dogoditi tako da se buduća društva mogu pogledati u lice. Ipak, mislim da to ne bi trebalo da vodi neprestanom nepovjerenju između žena i muškaraca. Lično imam sreću što nijesam doživjela uznemiravanje ili agresiju (bar od koje nijesam mogla da se odbranim), i vjerujem da imam prilično izbalansiran odnos sa muškarcima i ženama. Imam utisak da živimo bolje u svijetu gdje možemo da razgovaramo i poštujemo jedni druge.. Međutim, prilično sam svjesna koliko mi je lako to kazati u ovo vrijeme, i u zemlji u kojoj živim! Zbog toga se uvijek trudim da u svojim filmovima predstavim ženske likove. Žene čija snaga, energija, dostojanstvo imajući u vidu životni kontekst, ulivaju poštovanje. Nastojim da prenesem njihove riječi pošto imam sreću da se mogu slobodno izražavati. Svako može uraditi nešto na svom nivou, krenuti ka pravednijem i uravnoteženijem svijetu.
Zato sam srećna što su od 2 do 4 nagrade dodijeljene ženama u BIFED. Posebno sam srećna zbog rediteljke i producentkinje filma Ovacik, koja je uspjela da realizuje ovaj nevjerovatan film, politički važan, u teškom kontekstu i sa malo sredstava. Pune su ideja i energije i nadam se da će im ovo priznanje biti podsticaj za novi projekat.
Camera Lucida: Tvoj posao uključuje i video spotove, filmove za televiziju, razne institucije i kompanije. Kako bi opisala sva ta razna iskustva u poređenju sa dokumentarnim filmom?
Christine Bouteiller: U stvari, sve rjeđe radim kao režiser za TV ili institucije, jer mi ne predstavlja naročito zadovoljstvo da radim filmove po narudžbi. Za realizaciju dokumentarnih filmovia potrebno je toliko vremena, energije, ulaganja itd ...ako mi se ne dozvoljava da na svoj način izrazim lične ideje, onda tu ne vidim neki interes. Uostalom imam problem sa hijerarhijskim odnosima tako da izbjegavam da se nađem u tim situacijama. (osmijeh)
Sa druge strane ja sam i montažerka i strastveno se posvjećujem projektima drugih, koliko i svojim. Veoma je lijepo iskustvo pratiti umjetnički pristup druge osobe, na preciznom mjestu kao što je montaža, konstrukcija filma i nalaženje njegove forme. Projekti drugih uistinu hrane moje, donose mi svježi dah i često inspiraciju.
Camera Lucida: A sljedeći projekat?
Christine Bouteiller: Ništa konkretno za sada… svakako ne film. Imam veliku želju da pišem.
Maja Bogojević
http://cameralucida.net/2018/index.php/4150/cl-41-42/93-4142/994-bifed4
Preveli: Tamara Aleksić, Dragana Kelava, Tamara Dabović, Marijana Pejović,
Luka Sitarica, Jelena Despotović, Anja Dragaš, Sandra Radosavović, Andrea Peruničić,
studenti specijalističkih studija Francuski jezik i književnost, Filološki fakultet, Nikšić
[1] BIFED - Bozcaada International Festival of Ecological Documentary
