Lucidno MAJORITÉ OPPRIMÉE
Pierre nastavlja vožnju biciklom. Akcentovano je njegovo odjevanje: japanke, bermude, raskopčana majica. Ono što izgleda kao bezbrižna vožnja, ubrzo se pretvara u noćnu moru. On se susreće sa dobacivanjem na ulici. Fenomen i kultura catcalls-a je u suštini street harassment (uznemiravanje na ulici), jer nema pozitivnog dobacivanja – davanja komplimenta koje tobože, kako se muškarci brane, može ženama da uljepša dan i da stoga žena treba da se osjeća srećnom. U startu važno je naglasiti da žene ne izazivaju dobacivanje. Dobacivanje je iskaz nedostatka poštovanja jer sadrži pogrdne i negativne riječi. Razlog zašto muškarci dobacuju ženama je isključivo nada da će ih to odvesti do seksa. Međutim, dobacivanje ženama izaziva nelagodu, čini ih povrijeđenima, kod nekih izaziva otpor i svađu. Kultura dobacivanja prožima cijeli film „Oppressed Majority“. U mizoginom kontekstu junak filma se suočava sa nizom različitih dobacivanja. Nije riječ o postojanju finog dobacivanja, jer takvo ne postoji, obzirom na reakciju koju izaziva u osobi kojoj je namenjeno, kojoj se obraća, već o pristupu moći s kojom raspolaže muškarac koji upućuje ženi riječi uvrede. Konkretno na primjeru filma možemo razlikovati korištenje moći koju ima komšinica (dobrosusjedski odnosi) ili klasičan oblik moći koju koristi policajka (narednica/inspektorka), za razliku od agresije beskućnice i girl gang-a.
Da se vratimo na momenat razgovora joggerke i Pierrea. U finom maniru pitanja za pomoć (kao da ženi uvijek treba pomoć?!), davanja komplimenta za izgled, indirektno obraćanjem malenom dječaku u kolicima, dobacivanje izgleda ovako: “Lucky you are to have such a cute daddy!“ nastavlja, Pierreovim žurnim odlaskom: „Keep smiling honey!“ U policijskoj stanici, između epizode uzimanja izjave, narednica koristi priliku da mladiću, kako ga oslovljava ꞌslatkišuꞌ, koji dolazi da prenese obavijest, da naredbu da joj donese kafu uz opasku da li može da zapamti i komentar: „Looking good in those jeans.“ Način na koji su objektivizirane osobe preko tjelesnosti, nasilnim prelaženjem granica osobe i negiranjem njihovog integriteta i svođenjem na tijelo, to jeste „identificiranjem osobe sa tijelom ili dijelom tijela (Papadaki, 2018).
Za vrijeme vožnje, beskućnica na ulici dobacuje protagonisti filma, tretirajući ga kao alat za njene namjere i ciljeve: oralni seks (nuđenje oralnog seksa, muškim prolaznicima kao na traci), pogrdno nazivanje Dana muškaraca kao „Prickꞌs-day“, traženje viška novčića. Na njegovo stopiranje njenog govora, beskućnica odgovara: „Think I donꞌt see you, sitting there shaking your ass in my face! With your nice little blue bermudas! (...) I need hot guys, men!“ prateći obrazac komentiranja izgleda, vulgarnog i lascivnog izražavanja uz obavezni zaključak da osoba (svojim postojanjem u totalitetu) neupitno izaziva i poziva na zadovoljavanje posmatračevih strasti, a samim time je korak do produkcije nasilja.
Sukob sa ženskom bandom Pierre doživljava ispred ureda. Razgovarajući na telefon on kaže kako djevojka piša u prolazu između zgrada. Dok čekaju svoju drugaricu Samiu koja obavlja nuždu na javnom mjestu, ostale djevojke dobacuju Pierreu dajući mu „komplimente“, nazivajući ga zgodnim, „hvaleći“ njegovo dobro dupe. On izrevoltiran danom prepunim seksizma kaže im da odjebu, dok one nastavljaju sa uvredama i napaljenošću nazivajući ga onanistom, debeljucom. Odvraćajući im da su samo „dumb bitches“ i „twats“ (vulgaran nazin za ženske genitalije, u prenesenom značenju glupa ili odvratna), one ga prate i napadaju sa nožem, psujući, prijeteći. „Say youꞌre sorry or Iꞌll cut off your precious stuff“ potom cijepaju odjeću s njega i hrabre jedna drugu da uživaju, nazivaju ga napaljenom svinjom: „Your nipples are hard! (...) Tell me your nob is tiny.“ On se opire moleći ih da ga puste, da je Dan muškaraca. One se oglušuju na njegove molbe i nastavljaju sa napadom. Seksualni napad je pokušaj seksualnog čina sa drugom osobom bez njenog pristanka. Vršioci seksualnog napada, nasilja i silovanja (kao produkta uličnog uznemiravanja) obrazloženje i uporište nalaze u kulturi silovanja koja podržava i reproducira ideju „izazivanja“. Kultura silovanja ne podrazumijeva samo okolinu u kojoj je napad i nasilje normalizovano kroz kulturne sisteme, već uključuje i hiperseksualizaciju ženskih tijela, sve aspekte objektivizacije, krivljenje žrtve i afirmaciju seksizma u jeziku.
U policijskoj stanici, pomenuta narednica ispituje silovanog muškarca, citirajući detalje iz njegove izjave. Muškarac osjeća nelagodu i navlači bermude na svoje noge do koljena. Način na koji je Pierre objaktificiran ovaj put je poricanje subjektivnosti, „tretiranje osobe kao nečega čija iskustva i osjećaji (bilo koji) ne uzimaju se u obzir“ (Papadaki, 2018). Iskazivanje sumnje u silovanog muškaca narednica iskazuje sugerišući da se događaj odvio u sred bijelog dana i bez svjedoka. Rediteljka potom prikazuje načine na koje se žene žrtve seksualnog napada suočavaju sa nepovjerenjem zvaničnih institucija i kodom krivljenja žrtve (koji nije usmjeren samo na institucije, već i na rodne odnose kao i samokrivnju). Suočene sa nepovjerenjem i diskursom institucija, žene, na reakciju pobune rizikuju da budu dodatno sankcionisane, zbog svoje tobožnje agresivnosti i uvrede službenih lica. Bez obzira na koji način, kada i kako se desio seksualni napad koji je kriminalan čin, žrtva nikada nije kriva i ne treba je osuđivati i primoravati da ponovo prolazi kroz proživljenu traumu.
Osuda i učitavanje krivice osobi koja je pretrpjela seksualno i ulično nasilje i napad, od strane bračnog partnera nije nova pojava, nego podrazumijevano i normalno shvaćanje jer u patrijarhalno-mizoginom društvu ne podučavamo muškarce da ne siluju žene, već učimo žene da tolerišu uznemiravače na ulici i njihovo dobacivanje, da mijenjaju životne stilove i izbore, da ne nose odjeću koju žele i kako žele i da izbjegavaju potencijalne situacije silovanja (na primjer da se ne kreću noću same etc.). Pierreova supruga dolazi po njega u policijsku stanicu. Iz razgovora o događaju koji je prethodio rediteljka otkriva još jedan sloj predrasuda a koje se tiču partnerskog odnosa i razlika među spolovima u načinu komunikacije. Žena muškarcu (u realnom paterosvijetu muškarac ženi) obraća se tepanjem (podjetinjavanjem – Pierreu supruga se obraća sa nadimkom „tikvice“), težište interesa brzo prebacuje na sebe i svoje potrebe (Marion se hvali uspjehom na sastanku), očekuje potvrdu od žene (Pierre je ponosan na poslovni uspjeh svoje supruge), negativno se odnosi spram njenog izgleda („You look like hell“ kaže Marion kad vidi u kakvom je stanju njen suprug nakon preživljenog seksualnog nasilja), nema vremena niti razumijevanja za potrebe žene i njena stanja (Marion je iscrpljena), i učitava joj krivicu zbog odjevanja (izazivanja).
Pierre je objektiviziran svođenjem na izgled: tretiranje osobe u odnosu na njen izgled. Potom slijedi razgovor između Pierrea i Marion: „- I canꞌt take this fucking feminist society anymore. It feels like our brothers fought for nothing. - I canꞌt stand your masculinst nonsense. Look at the way you dress! Short-sleeve shirt, flip-floops, up-to-the-knee bermudas! - I dress the way I want! - Donꞌt you dare complain then! - Do you want me to wear a balaclava? - Look Iꞌm exausted...“ kojim se prokazuju sve dimenzije u posjedovanju moći među spolovima u vezi. Marion smatra da su maskulinističke gluposti njegovi problemi, otpor i težnja za borbom sa ugroženom braćom, kakvom feminističkom gluposti društveno se rezimira pokret za oslobođenje i prava žena. Marion odlazi po auto. Pierre je naziva „Bitch!“ i tim aktom film se stropštava u realnost patrijarhalnog svijeta.
U posljednoj sceni koja ledi krv u žilama, možemo se sjetiti pjesme sa samog početka filma, gdje opakost žene koja oponaša muškarca p/ostaje pitanje njene potrebe za zaštitom (kao još jednom ivješto izmanipulisanom pateropredodžbom) Marion ide ulicom sama u noći, što je osjećaj, kako sam naglasila samo poznat ženama. Njeni pokreti opreza, straha, disanje, njena haljina, sve je praćeno pozadinskom muzikom i uznemiravajućim komentarima koje žena može čuti na ulici: „You make me horny, baby! Youꞌre so hot! Tight ass! Stupid cunt! Keep smiling, honey!“ U filmu „Oppressed Majority“ nema ništa smiješno, nerealno niti dramatično. Naprotiv, osjećaj nesigurnosti, ranjivosti i straha koji žene imaju na javnim mjestima je fenomen dobro poznat svim ženama. Iz svega navedenog lako je zaključiti da nam ženama tek predstoji snažna i kontinuirana borba za autonomiju, osnaživanje, tehnike samozaštite, mijenjanje predodžbi o strahu, deviktimizaciji i borbi za sigurnost i komformnost na javnim mjestima u svakom trenutku.
Merima Omeragić
