U filmu „Okupacija u 26 slika" materijalne ljepote Dubrovnika - bedemi, dvorci i ulice postaju duhovna snaga, kojom se objašnjava smisao slobode i besmisao nasilja. Zafranović se vraća izvornim dokumentima, vezanim za svjedočenje događajima koji su se desili neposredno uoči drugog svetskog rata, zatim u prvim danima okupacije i sve do onih trenutaka kada otpor prerasta u otvorenu borbu i, iznad svega, viziju slobode.

Na osoben način razglolićuje prošlost i prikazuje je posredstvom priče o tri mladića, tri bliska prijatelja koja dolaze iz tri različite sredine. Priča o Niku, Toniju i Mihi biva konkretizovama kroz mnogobrojna iskušenja i njihove lične postpke. Prostori njihovih zajedničkih djelovanja, nužnosti i determinizmi se neprekidno šire i prepliću. Pripadnost pojedinim društvenih klasama nije bila smetnja prijateljstvu. Oni okupaciju u prvi mah doživljavaju kao zajedničko uzbuđenje i uzemirenje, ali se ubrzo ispostavlja da je ona, ne samo prisila, već i nasilje koje razara svjetonadzore, navike i odnose. Toni se izdvaja i postaje fašistički lokalni funkcioner, čiji sadizam ugrožava njegove dojučerašnje prijatelje. U njega je zaljubljena Nikina sestra Ana, uprkos svemu se udaje za Tonija, što još više komplikuje njihove odnose. Uz to, njen otac, kapetan Balda, dostojanstven čovjek, ugledan i poštovan, kada shvati da je okupacija nasilje nad istorijom i tradicijom, stavlja se na stranu otpora i omogućuje u svojoj kući sastanke ilegalaca i pripremanje oružanog otpora. Zbog takve svoje odlučnosti, angažovanosti i prkosa, fašisti ga hapse i ubijaju. Za smrt oca Niko optužuje Tonija i ubija ga. Sklad, koji se makar prividno dugo održavao, ovim činom biva definitivno uništen. Niko odlazi sa trećim prijateljem Mihom na oslobođenu teritoriju, ostavljajući svoju sestru Anu da samuje u kući, bez oca, brata i muža. Taj ambijent, lišen ljudi, gubi svoju prednjašnju ljepotu.

Ova osnovna priča je tek kostur oko koga se niže veliki broj raznovrsnih prizora i likova koji imaju svoje mjesto u bogatom mozaiku svega onog što se zbivalo unutar Dubrovnika. U filmu ima jednako prostora za patriote, fašiste, domaće izdajnike, ustaše, Italijane, Njemce. Postavljeni u neobičnim okolnostima, oni moraju da reaguju i iz ličnih i sasvim subjektivnih pozicija, ali i iz ideoloških i kolektivnih. Režija gradi sintezu tamo gdje se čini da ju je nemoguće napraviti. Upravo time postiže unutrašnju povezanost kojom se stvara svojevrsna istina o o Dubrovniku i svemu onom što izgleda esencijalno za odnose u tom vremenu. Zafranovićev autorski odnos je krajnje jasan i precizan - sve što čini je razotkrivanje i obezvrijeđivanje sile i nasilja.

Situacije naizgled djeluju paradoksalne - fašisti nastoje da zadrže spoljnu pompeznost, da pridobiju građanski svijet usklađivajući svoje ambicije sa ljepotom grada. Evidentan je njihov iscrpan trud da tu spoljnu formu dovedu do ritualnog karaktera - priređuju se balovi, prijemi, projekcije filmova i nastoji se da se u svemu tome vidi znak jedne nove kulture.

Iz Zafranovićevog ugla sve je to dosta farsično. Već prvi ulazak Italijana na Stradun zapravo je smiješna parada u kojoj se pojedini vojnici klizaju i padaju razbijajući svečanu atmosferu. Rediteljeva ironija naročito dolazi do izražaja kod prikazivanja ceremonijala sa kojim Italijani otvaraju bordel. Prikazuju se dekoracije u kojima je fašizam otjelotvorenje kiča, koji se upinje da postane narcisiodno ravnopravan sa trajnom ljepotom Dubrovnika. Fašistima je to neophodno zbog unutrašnje satisfakcije za nemoć koju osjećaju pred otporom koji im se pruža sa svih strana i zbog čega se najviše zadržavaju iza debelih dubrovačkih zidina. Svaka scena psihološki autentično prikazuje fenomen mržnje. Jedna od najefektnijih, ali ujedno i najosporovanijih, je ona u autobusu smrti koji vozi na stratište nevine žrtve. U njoj se prikazuje sječenje jezika, odsijecanje ženskih grudi, razbijanje glava, izbacicvanje žrtava niz strme litice i orgijanje uz zvuke harmonike - ove naturalističke drastičnosti postaju najteža optužba okupacije i nasilja, izražena šokantno, ali sugestivno. Zlo je moralo biti razotkriveno u krajnjim konsekvencama. Zato oni, koji su krenuli putem nasilja, koji su se ustremjeli protiv čovjeka, ljepote i tradicije slobodnog življenja, na kraju sami srljaju u spostvenu propast. Iza spoljne realnosti otkrivaju se tragični ponori ljudske sudbine, a okupacija postaje katarza kroz koju su ljudi morali da prođu u suočavanju sa samim sobom. Film je pun duhovitih asocijacija, razmišljanja i psiholoških istraživanja pretvorenih u stilizovanu vizuelnu formu. Dosta dugo se insistira na atmosferi, usporenom ritmu i tek kada se unutar filma postigne pun napon dolazi do prvog pucnja. U tome se reflektuje autorov stav - okupacija se predstavlja kao tragičnost trenutka, ali i devijacija svijesti i orgija nasilja koje se mora odbaciti u ime slobode i humanizma. „Okupacija u 26 slika" je uspjela da stvori svoj sopstveni izraz unutar slojevitog sadržaja i sve to da predstavi na artificijalan način. Njegova unutrašnja organizacija emocija, misli, nastojanja i pojedinih akcija dovodi do formiranja senkvenci vrlo jasnih značenja. Zbog toga je izbjegnuta pasivna refleksija, rutinski opis događaja ili ponavljanje već poznatih stavova o okupaciji i otporu. Lokalno je usklađeno sa univerzalnim, intimno sa političkim i time je film postigao veliku metaforičnu snagu koja je trebala upozoriti da se ovdje užasi ponavljaju.

Milena Pejović
Student 3. godine Fakulteta umjetnosti
Univerzitet Donja Gorica