16-17

U snovima je sve logično, ne prezamo pred kreacijama mašte koje nas na javi mogu uplašiti, ne osjećamo hladnoću, bol, miris, taj život je jedna vodena struktura koju možemo srušiti kad poželimo. Ali, ono što vidimo snovima, nije samo plod mašte, jer ni mašta se nije sama izgradila i dosegla svoje vrhunce na temelju ničega, ona nastaje iz svega onoga što mi, nosioci duša jesmo. Zato se i budimo kada uzmemo dovoljno svoje duše da možemo da je nosimo ispod maski svakodnevice. Bergman svojim snovima dodaje tek onoliko realnosti da bi mogli da razumijemo njegovu dušu, i tada nas u potpunosti obuzima tjerajući nas da preispitamo svoje kreirane stvarnosti, plodove snova. Vrijeme sa kojim se vješto poigrava nema svoju konstantu, stapa se u jedan doživljaj pripadnosti njegovoj vizuelnoj realizaciji, koju tada čini mogućom. Prošlost, sadašnjost i budućnost se prepliću, postaju jedna vremenska doza, i otvaraju pred nama, da u njih uđemo subjektivnim reagovanjem na Bergmanovu objektivizaciju duše pred nama.

VJERA

Neka čudesno bijela svjetlost mi remeti bistrinu pogleda. Skupljam oči, jaka je. Odjednom se smanjuje, utišava svoje zrake iza kojih se naslućuje veliko kameno zdanje u daljini. Gledam oko sebe, osjećam miris tek pokošene trave, proljeće je. Nebo je kristalno plavo i čini se, udaljenije nego ikada. Krećem se ka tom objektu koji me privlači neobjašnjivo snažnom energijom. Predio je idiličan, poput odmarališta kakve zamišljam kada želim da odlutam u mislima. Sada sam već dovoljno blizu, čujem glasove, pjevaju, hor. Ovo je crkva, pomišljam, iako nema obilježja na sebi kako bi je neko ko je stanac kao ja mogao prepoznati. Pred vratima sam, sada jasno čujem pjesmu : "Kada Grešnik razvratom zaslepljen u propast svoju srlja, Tvoja ga Milost zaustavlja. Ti mu u susret hitaš i vičeš: Stani robe grešni! Za dušu jadnu spasa traži. Budi se, opasnost vidi !"

Orgulje pište i škripe i odmah postaju nadglasane. Neka jeza prostruji mojim tijelom, stadoh ukočena pred velikim drvenim vratima na kojima piše : VJERA. Oklijevam neko vrijeme pred tim stameno postojanim slovima a onda se odlučno se penjem na jednu polomljenu stepenicu koja me je odvajala od tajanstvene unutrašnjosti. Guram teška vrata koja otežano škripe. Unutra sam. Oči mi se navikavaju na tamu, prozori su prekriveni velikim crvenim prostirkama, samo poneki zrak sunca osvjetljava dugačke drvene klupe. Na kraju moje staze nalazi se oltar. Nema hora, nema nikoga, sama sam.

"Besčašća počinjena u ime ljubavi ljudsko su delo, poražavajući dokaz naše slobode da napravimo sve moguće prestupe"

Ukoliko sebe svrstamo u potčinjeno stanje, prihvatajući neobjašnjivu silu koja nama vlada, onda taj dio posvećujemo u potpunosti nečemu čemu svjesno odlučimo pripadati - vjerujemo. Impuls vjerovanja je najstarija pokretačka snaga poznata čovjeku. Tu neobjašnjivu stranu naše ličnosti u potpunosti predajemo silama koje nama upravljaju u svjesnom i nesvjesnom stanju, i, poput droge uma nas obuzimaju u trenucima najvećeg ushićenja i najveće tuge. Bergmanova realizacija ove unutrašnje snage, vrlo precizno struktuira njega kao činioca u pojmu vjere i pojam vjere u njemu. Njegova vjera ne leži u toj nesaznatljivoj sili, ona ima deskriptivno odrediv i određen prostor u ljudima koji vjeruju, a on, spoznajući je na ovaj način, pravi podnošljivu distancu u svojoj subjektivnoj interpretaciji. Bergmanova djela vrve od ovih umetnutih religijskih motiva, a opet, njihova snaga preuzima vođstvo u trenucima potpunog prepuštanja vizuelnoj katarzi koju proizvode njegovi filmovi. Preplitanje motiva koji su odraz života u njemu, savršeno otkrivaju djelove njegove ličnosti čijim vizuelnim "paravanima" na filmu brani sebe kao personu koja postoji u čulno saznatljivoj dimenziji. Njegovi demoni su kreatori haosa koji se pretvara u harmoniju u trenucima stvaranja. Ono što čovjek gradi iznutra uvijek će biti veličanstvenije i nevjerovatnije od jednostavnosti materijalnog ispoljavanja. Svijet koji tamo, unutra postoji, ima jednog vladara koji mu se pokorava (koji je u njemu pokoren). Naša spoljašnja pojava nikada ne može do kraja ispoljiti svoju unutrašnju paralelu. Prostor za to je jednostavno suviše mali, i beskonačnost se ona svodi na objektivnu stvarnost i opipljive detalje vidljivog svijeta. Ono najsavršenije u ovoj dimenziji života jeste sam čovjek, iznutra, jer tamo postaje svemoguć samo ukoliko uspije da ukroti vrtoglavi vjetar koji su naše misli.

Bergmanovi filmovi odišu religijskom atmosferom čija je procjena opet jedan od Bergmanovih subjektivnih doživljaja: čovjeka, Boga, čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Isticanje čovjekove ustremljenosti ka sili koja njim upravlja, može ponekad djelovati ironično sa njegove strane, imajući u vidu njegov eksplicitan stav da je besmisleno vjerovati u samog Boga, već da treba vjerovati u čovjeka koji je proizvod samo svoje sile. Ipak, neizbježno aludiranje na religijske sadržaje daje mu karakterističan autorski izraz, i, onda, religija postaje epitet koji krasi njegov opus. Biografski udio ni ovdje nije izostao, zapravo, upravo je način njegovog života i rezultirao ovim religijskim osvrtanjima u njegovim filmovima. Da li možemo ubiti Boga u sebi? (The Seventh Seal) Zašto Bog ćuti? (Hour of the Wolf, Funny and Alexander, Winter Light) Gdje je taj Bog u nama? (Through a glass darkly) Možemo li čuti Boga u nama? (Cries and Whispers) Da li se on nalazi upravo u našoj tišini? (Persona) Da li moramo da spoznamo smrt da bi spoznali Boga? (Saraband) Svakako su ova pitanja međusobno suprotstavljena ali su i ispravan put do spoznaje istine koju Bergman pokušava otkriti, sebi, i nama. On pita i nas koji posmatramo njegove dileme. Prebaca teret svoje duše otežale ovim borbama i ostavlja je ogoljenu, čekajući odgovor. Od sebe, od nas, od Boga.

Infantilne potrebe da se bude i ostane voljen, porede se sa fenomenom sazrelog vjerovanja u silu kojom smo zaštićeni. Vjerniku je potrebna ljubav, i potvrda te ljubavi koju može pronaći u sebi samom. Jer, odgovor koji traži leži upravo u njegovoj ljubavi prema Stvaraocu, stoga, Bog je ljubav i On znači vjeru (u sebe) i da ta ljubav postoji u svima koji vjeruju.

"Avramov se Bog može voleti kao otac, ili se možemo plašiti njega, pri čemu je dominantno čas opraštanje, čas srdžba. Ukoliko je Bog otac, ja sam dete. Ja se nisam potpuno oslobodio autistične želje za sveznanjem i svemoći. Još nisam stekao objektivnost da shvatim svoja ograničenja kao ljudskog bića, svoje neznanje, svoju bespomoćnost. Poput deteta, još uvek očekujem da postoji otac koji me spašava, koji pazi na mene, kažnjava me, otac koji me voli kada sam poslušan, koji je polaskan mojim uspjehom, a ljut zbog moje neposlušnosti.

Ova Fromova tvrdnja ima svoju paralelu u bergmanovskom pristupu izgradnji odnosa između čovjeka i Boga. Naime, kako je njegov otac bio sveštenik, odrastao je u ovoj atmosferi, pri čemu je uvijek bio izložen religijskim sadržajima koji su uticali na njega, direktno ili indirektno. Kao što je rečeno ranije, dijete svoju subjektivnost gradi nametnutim stavovima roditelja koji su njegovi autentični ideali. Svakako, dijete odrasta na temeljima njihovih ubjeđenja, ali njegova svijest traži sopstveni put razumijevanja. Otac koji je u ovom slučaju igrao dvostruku ulogu, svakako je imao uticaja i na izgradnju ovih prvih stavova svoje djece prema Bogu. U nemogućnosti da izgradi dvije cjeline u kojima će sebe dati podjednako u ulozi oca, on miješa ove životne distance, porodicu i crkvu, čineći da imaju velikog uticaja jedna na drugu. Bergmanovi sadržaji djetinjstva govore njegovim djelom kao podsjetnik na sve te ključne momente njegovog sazrijevanja, u okolnostima koje je diktirala religija i vraijabilnost odnosa među roditeljima.

"Pu dugo stoji i razmišlja, a onda se odlučuje. Jeste, ovako će sad, baš će sad ovako da uradi. U svakom slučaju, nema smisla ponovo leći u krevet i pokriti glavu jorganom kao da se ništa nije dogodilo, sad kad se sav poznat svet rušio pred njegovim očima i ušima... Umor i uzbuđenje bruje mu u stomaku, a nešto zastrašujuće steže mu mršavi grudni koš, ali ja ne plačem, ne može se plakati, oproštenje više ne postoji, ne vredi se obraćati Bogu plačem i molitvama, Bogu se sasvim očigledno sere na Pua. Baš to je Pu i slutio već duže vreme. Anđeli čuvari su odlepršali, a Bog ga je zaboravio. Možda i ne postoji. To bi uostalom i moglo da se očekuje."

...

Na klupi pored mene stoji prašnjava, stara knjiga. Podižem je, brišem prašinu rukom i čitam natpis : SVETO PISMO. Teška je, stavljam je u krilo. Otvaram prvu stranu, prazna je. Listam dalje, stari, pohabani papir se gužva pod mojim prstima. Na sljedećoj strani opet ništa ne piše. Otvaram je u sredini i brzo prelistavam do kraja. Nigdje ni slova. Uzimam je sa obje ruke i gledam njene isrošene korice. Nije mi jasno zašto je prazna, i ko ju je toliko dugo čuvao ako ne sadrži ništa. Možda se iz ničega rađala ljubav prema njoj i zato je ostala sačuvana... Vraćam je gdje sam je našla, možda će poslužiti nekome, uostalom, nemam pravo da je prisvojim za sebe.

...

Vjera u Boga je individualan čin, lično prisustvo života koji On stvara u nama, subjektivni osvrt na nas same koji smo vođeni tim odnosom, da ostvarimo svoje bivstvo u potpunosti. Intimnost i ovdje ima svoju tajanstvenu snagu, da je Bog tu ipak samo za nas, iako nismo sami u Njegovom obožavanju. Upravo to je srž razvijanja ovog kosmičkog dijaloga. Svako ko vjeruje, pronalazi Boga u sebi, On je prisutan uvijek ali su prihvatanja tog prisustva sopstvene borbe, unutar nas samih, a krajnja pobjeda je upravo Ljubav. Bog je Ljubav. Bergman više puta ističe ovu tvrdnju, podražavajući Biblijsku tezu iz koje ovo jedinstvo proizilazi : "A koji nema ljubavi ne pozna Boga; jer je Bog ljubav." "Boga niko ne vide nikad: ako imamo ljubav među sobom, Bog u nama stoji, i ljubav je Njegova savršena u nama."

Praznina koju osjeća pastor Tomas (Gunnar Björnstrand - Winter Light) jeste zapravo strah da ga je Bog napustio. On ga ne može čuti, ćuti pred njegovom istinskom vjerom. Jonas (Max von Sydow) na drugoj strani traži pomoć od pastora, da razumije Božju tišinu. Tišina u njemu samom rezultira gubitkom ljubavi, prema Bogu, a samim tim i prema sebi. Samoubistvo je njegovo rješenje prekida te praznine koju je odustvo Boga stvorilo. A da li je smrt izlaz? Bergman postavlja ovo pitanje i u ostalim rješenjima religijske podrške likovima u njegovim filmovima. Smrt dolazi po Antonijusa (The Seventh Seal), ona isčekuje Agnes (Cries and Whispers), javlja se u Karininm vizijama kao rješenje (Trough a glass Darkly), neminovan je završetak Henrikovog bola (Saraband), a opet, osjećamo nedovršenost ovog izraza kao nemogućnost da u potpunosti odgovori na ovo pitanje. Smrt je, tada, samo jedan od izlaza, pri čemu ističe upravo snagu borbe sa njenim dolaskom. Ona za njega nije želja, ona je neminovnost.

Bergmanova vjera se osjeća, ona nije okrnjena tuđom subjektivnošću, već je sazrijevala vremenom i učvrstila se u njemu, prije svega kao oslonac na postojanje čovjeka unutar sebe samog, a onda kao podrška ljubavi koju gajimo prema sebi, i drugima.

"Moji roditelji su govorili o pobožnosti i ljubavi i smernosti. Ja sam se zaista trudio. Ali dokle god je u mome svetu postojao jedan bog, nisam se mogao približiti mojim ciljevima. Smernost nije bila dovoljno smerna. Ljubav je u svakom slučaju bila mnogo manja od Hristove ljubavi i ljubavi svetaca, čak i od ljubavi moje majke. A pobožnost je uvek trovana jakom sumnjom. Sada kada nema boga, osećam da je sve to moje. Pobožnost u odnosu na život. Smernost pred mojom besmislenom sudbinom. I ljubav prema drugoj, preplašenj, mučenoj, groznoj deci."

"Ako jezike čovečije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili praporac koji zveči.

I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu veru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam.

I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam telo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se.

Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu.

Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.

Sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi.

Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

Jer delimično znamo, i delimično prorokujemo;

A kada dođe savršeno, onda će prestati što je delimično.

Kad bejah dete, kao dete govorih, kao dete mišljah, kao dete razmišljah; a kada sam postao čovek odbacio sam što je detinjsko.

Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam delimično, a onda ću poznati kao što bejah poznat.