16-17

„I mislila sam da je svaki ton moga glasa, svaka reč u mojim ustima bila laž, igra nad prazninom i mučninom. Postojalo je samo jedno spasenje od očaja i sloma. Ćutati. U zakrilju ćutanja stići do prosvetljenja ili u svakom slučaju pokušati da se sakupe resursi koji možda još postoje." Dva specifično suprotstavljena karaktera sa različitostima u objektivizaciji svoje unutrašnjosti, zapravo su i oni unutrašnji konflikti koje svi nosimo u sebi. Oni se talože iskustvom, oblažu gorčinom i samo tako slobodni plutaju našim bivstvom dok se ne javi potreba za jednim od njih. Onda biramo tišinu, ili riječi. Ipak, bilo da pratimo svoju ili nečiju tuđu tišinu, uplovićemo u njeno prostranstvo kao brodovi koji se kreću ka pučini. Imamo slobodu da ih kreiramo, da kreiramo sebe u njima.

Bergman u svojim filmovima govori o Božjoj tišini koja je za ljude koji vjeruju najteži duhovni poraz koji mogu doživjeti. Ko je Bog? Da li on postoji i ako postoji, zašto ćuti? „Sedmi pečat" (The Seventh Seal 1957) je posvećen ovoj potrazi i iskrenom bolu u samoći bez onoga ko je izvor svih naših ispovjedanja. Kad se obraćamo sebi, mi se obraćamo Bogu koji nas sluša. Ali, zašto ne odgovara(mo)? Ovdje se vraćamo na izvedbu motiva tišine u Personi. Zapravo ova suprotstavljenost dvije strane našeg subjektivnog JA leži u ovom osnovnom konfliktu, nas samih prema nama samima. Dualizam naših persona formira dinamizam na temeljima njihovih suprotstavljanja. Jedna strana uvijek ćuti, druga se ispovjeda. Sve što treba da znamo, nalazi se u tišini ove druge. Spoznaja leži u nama, a mi smo i glas i tišina koja ga sluša. Tada kulminacijom svih naših subjektivnih izliva, intrapersonalno objektivizujemo nas same i vraćamo utisak nazad u subjektivni impuls koji ga je i poslao. I onda smo slobodni i sigurni da izađemo iz sebe, ka drugima. Ukoliko je sporazumijevanje u ovom procesu narušeno, taj korak ka drugima će biti drugačiji, kraći, možda ga i ne bude. Međutim, ako smo to naše drugo JA povjerili sili koja nama upravlja, onda je tišina mnogo teža, ona tada uništava osobu koja priča. Bergman se u "Pečatu" bavi upravo ovim napuštanjem jedne strane, u nemogućnosti da čuje drugu, ili sebe u drugoj strani. Bog ćuti. Njegova tišina je nepodnošljiva u odnosu na našu. Mi smo nastali iz Njegove tišine, stoga je ljubav prema nama samima i ljubav prema Njemu. I taman kad na Bergman predoči ovu Biblijsku tezu kroz konkretne životne situacije, onda postavi pitanje: „A šta je sa onima koji ne vjeruju, koji ne mogu da vjeruju?" Tada nam (paradoksalno) postane jasna njegova vjera u ljude koji vjeruju. On svoju tišinu ne pruža Bogu, ostavlja je svima nama koji vjerujemo - u njega, Boga, nas same, i nju koja postoji svuda. A onda u radnom dnevniku za film „Kao u ogledalu" (Through a glass darkly 1961) piše: „Jedan bog silazi na zemlju i nastanjuje se u jednom čoveku. Prvo se javlja u obliku glasa, nekog teškog saznanja ili naređenja. Preti, moli, odbojan ali i uzbuđujući. Onda se sve više obznanjuje i čovek mora da proba snagu boga, da nauči da ga voli, da mu prinosi žrtvu, biva primoran na krajnju odanost i potpunu praznoću. Kada je ta praznoća dosegnuta, bog uzima toga čoveka pod svoje i njegovim rukama izvodi svoje namere. Zatim ostavlja čoveka praznog i sagorelog i bez mogućnosti da nastavi život u svetu."

Karin (Harriet Andersson) proživljava upravo ovo – Bog je napušta, ona odlazi u stanja halucinacija kojima pobjeđuje realnost. Sudar svjetova u njoj odražava se u tjelesnu manifestaciju ludila. Simbol u obliku tapeta, u kojima čuje svoje unutrašnje glasove i vidi spas, jeste samo fantastična metafora njene duše koju je obložila haotičnom potrebom za harmonijom. Potkrovlje u kojem se one nalaze je prazna, prozračna soba, sa jednim otvorenim prozorom. Karin često dolazi u nju, "izdiže se" iznad ovozemaljskog svijeta u kojem je bol zbog odsustva Boga preveliki, i onda nalazi sebi prostor u kojem će On uvijek biti tu – u njoj samoj. I ovdje možemo vidjeti način na koji Bergman distancira čovjeka od Boga i vuče ga ka spoznaji samog sebe, kako bi bio spreman da se ispolji u dimenziju koju je taj isti Bog stvorio. Blizina sa njim je u nama samima, a ovaj "vrh" kojem se Karin vraća, samo je kulminacija nataloženih borbi ka spoznaji. Prema Žižeku (Slavoj Žižek) u filmovima različitih autora čest je motiv Frojdove teorije o id, egu i super-egu, izražen kroz prostorno odvojene teritorije za svaki od njih. Naime, kuće koje imaju svoje simbolično značenje od astroloških do psihoanalitičkih teorija, kao pojave u filmu, za Žižeka znače ove podjele naše ličnosti. Podrum, prizemlje i potkrovlje predstavljaju redom: id, ego i super-ego. Potkrovlje koje prema ovoj teoriji otvara našu ispitivačko - moralnu stranu - super-ego, može se primjeniti u Bergmanovom prikazu upravo ovih borbi strana naše psihe. Ono je utočište njenog vrhunca preispitivanja sebe i granica prelaska u halucinacije. U njima nije sama, postoje i drugi koji tragaju, lutaju i čekaju, a ni ona sama nije sigurna ni šta, ni koga. Nasuprot ovome, postoji njen id – dno broda u koji se krije i doživljava ekstazu svoje nesvjesne ličnosti u zagrljaju sa bratom. Id je jedini dio ličnosti koji posjedujemo od rođenja. Od nesvjesne pojave koje smo tada, rađaju se ostali kanali koji nam se suprotstavljaju. Ova infantilna percepcija svijeta, ostaje u nama ispod sažvakane realnosti koju kasnije percipiraju ego i super-ego.

U trenucima trezvenosti, Karin čvrsto stoji na zemlji, međuprostoru koji znači ego. Turbulencije ovih prelazaka pomiruju se upravo u ovoj tački – jasno definisanom i konstituisanom razumskom međuprostoru koji (grubo) znači realnost. "Ukoliko je Bog otac, ja sam dete. Ja se nisam potpuno oslobodio autistične želje za sveznanjem i svemoći. Još nisam stekao objektivnost da shvatim svoja ograničenja kao ljudskog bića, svoje neznanje, svoju bespomoćnost. Poput deteta, još uvek očekujem da postoji otac koji me spašava, koji pazi na mene, kažnjava me, otac koji me voli kada sam poslušan, koji je polaskan mojim uspjehom, a ljut zbog moje neposlušnosti.

Sasvim je jasno da većina ljudi nije, u svom ličnom razvoju, savladala tu infantilnu fazu, i zato je verovanje u Boga, za većinu ljudi, vera u oca koji pomaže – detinja iluzija."

U filmu "Vučje doba" (Hour of the Wolf 1968) Bergman tišinu postavlja u središte razvoja radnje koja je potraga za izgubljenom ličnošću. Johan Borg (Max von Sydow) se udaljava od svakodnevice, postepeno prateći kretanje utvara koje mu se ukazuju. U njemu one znače realnost, potrebu i istinu. Na vrlo specifičan način Bergman ovdje posredstvom vizuelnih atmosfernih činilaca približava jedan krajnje morbidan preobražaj ličnosti u svoje najgore demone koji ga proganjaju. A do njihovog plesa ga je direktno odvela sopstvena tišina.

"Nema sumnje da je moje vaspitanje dalo plodno tlo za demone neuroza"

Bergmanovo sredstvo izaražavanja je kreativnost, u svim mogućim oblicima. On kreira život prema nahođenju svojih unutrašnjih demona koje je svrstao u kategorije prema prisustvu i odstustvu u određenom trenutku. Katastrofa – demon koji mu prije početka nagovještava neuspjeh. Strah – čini da bude uplašen od svega, raznih vrsta ljudi, gužve, samog sebe. Bijes - naslijedstvo od roditelja, javlja se u specifičnim trenucima i nemoguće ga je obuzdati. Pedantnost, Tačnost i Red idu uglavnom zajedno i čine da organizacija života bude apsolutna. Posledica gena sa majčine strane koja je uvijek „Čvrsto stajala na zemlji".

Inat .

Nasuprot njima, prepoznaje i onog kojeg ne posjeduje – demon Ništavila - on za sobom ostavlja tišinu, prazninu u svijetu stvaranja.

Pristup sebi kao nosiocu ovih demona, sa trunkom realnosti koja se nazire u njegovom spajanju sa spoljašnjim svijetom, čine ga jedinstvenim kreativcem čiji dvojnici imaju više lica. Svaka vidljiva svar za njega je već sama po sebi kreacija čije postojanje treba iskoristiti kao umetnuti dio realnosti u svoju subjektivnu obradu. Automofrizam i antropomofrizam su, onda, totalni.

Njegovi unutrašnji sukobi među demonima i utvarama imaju svakako svoju projekciju u vizelnom sadržaju, njegova duša je ovaploćena životom unutar nje, ona želi da izađe i pokaže tu nevjerovatnu sadržinu pozivajući nas da je osjetimo.

„Šta je duša? To je neodređeni predeo psihe u rađanju, u preobražavanju, to je mentalna embriogeneza gde se u subjektivnom učestvovanju meša sve što je različito, gdje je sve što se izmešalo u procesu razlikovanja... Čovek nema dušu. Duše ima u njemu"

Načini na koje nosimo naše duše se razlikuju. Možemo je dovoljno poznavati da bi u interakciji sa njom gradili izražaj od unutra ka spolja, ali je možemo ignorisati i dati prednost drugim dušama da njom upravljaju dok padamo pod njihov uticaj. Film je zamka za dušu, on je može prevariti, obuzeti, naučiti je da mu vjeruje, može je u jednom trenu rastrzati i dovesti do ekstaze, dok tromo tijelo reaguje u skladu sa njom. Ona tada ima nadmoć nad tijelom, a film nad njom. Reklo bi se da postoji hijerarhija među dušama, one slabije se prepoznaju, uvijek se kriju u ćoškovima velikih mračnih hala, dok već ove najjače osvjetljavaju cijeli prostor. I uvijek će se jedne potčinjavati drugima, osim u trenucima veličanstvenog spajanja i dopunjavanja međusobnim razmjenama duševnih kreacija. Ukoliko priznamo prisustvo duše u nama i nas u duši, tek tada možemo slobodno koračati stazama subjektivnih kreativnih trzaja da nas zagrle svojim djelima. U filmu, vizuelno i duševno imaju svoje različite udjele u utisku koji ostavljaju. Činioci koji ih razdvajaju nisu u njima samima, oni su u gledaocima čija heterogenost začinjava ovu borbu u njihovim subjektivnim percepcijama. Bergman ih dovodi na ravnu liniju, izjednačava poglede i osjećaje, obuzima nas (filmom) tjelesno i duševno, pozivajući naše najtananije misli i osjećanja da izađu na ovu liniju i ispuste svoje sadržaje pred njih, ne prezajući od toga što svjesno potčinjavamo našu personu kreiranom sadržaju (filmu) čiji je cilj da zavara, obmane i odvede nas gdje želi(mo).

Bergman nam na jasan način predočava svoje unutrašnje borbe, citira svoju unutrašnjost nama razumljivim jezikom, i, onda, učeći redom lekcije i njegovom životu i svaranju, sami postajemo dio te priče. Osjećamo svaki njegov sukob sa porodicom, stavove prema Bogu, demonima i tišini, vidimo svaku sjenku koja nadgleda njegove snove, budimo se sa beskrajno bijelim svjetlom koje osvjetljava sve njegove strahove. I tada znamo, njegove utvare postaju naše, olakšavamo teret njegove duše preuzimajući ih za vrijeme njihove predstave. Mi smo u njihovom pozorištu, one igraju samo za nas.

"Film izaziva nekakvo vaskrsavanje primitivne vizije sveta, nalazeći da praktično opažanje i magična vizija-njihov sinkretički spoj-leže gotovo tačno jedna na drugoj.On priziva, dopušta, podnosi fantastično i upisuje ga u stvarno. On obnavlja...tako da tu čovek ponovo nalazi nešto od svog duhovnog detinjstva, od stare svežine svoje osetljivosti i svoje misli, od prvobitnih nastupa čuđenja koji su izazvali i usmerili njegovo shvatanje sveta..."