Italian Cinema MICHELANGELO ANTONIONI
Il grido (Krik, 1957); Stiv Kokren, Alida Vali, Dorijan Grej Važnost filma za Antonjonijev opus prevashodno se ogleda u njegovoj heruističkoj dimenziji, u tome što je markirao režiserovu motivsku osnovu, stavio autora na njegov put vizuelnog istraživanja. No, za razliku od trilogije koja će uslijediti, Antonjoni u Il grido još uvijek nije apstraktan, još uvijek kontemplacija nije preuzela primat nad konkretnošću prizora. Tri su razloga zašto je tako: najvidljivije, glavni junak filma Aldo (Kokren) je radnik, bez buržoaske konstitucije, čime njegovi problemi – iako psihološke prirode – imaju snažnije 'materijalističko' dejstvo; drugo, 'etiologija' njegovog bjekstva prilično je jasno određena gubitkom žene koju voli (Vali); i na kraju, Il grido je svojevrsni road movie koji epizodama putovanja i (ne)snalaženja lakše može da ponudi realistički okvir, oličen u režiserovoj sveobuhvatnoj upotrebi sive boje. Pa opet, iako Il grido daje jasnije indikacije u pogledu junakove nestabilnosti, njegove nesposobnosti da se skrasi na jednom mjestu i racionalno prihvati opcije koje mu se nude (pa makar one i bile sasvim ograničene), ipak već ovdje Antonjoni mora da potcrta prožimajuću ambivalenciju koja se na kraju manifestuje u nerazlučivom čvoru, 'razrješenju' koje i retroaktivno zamračuje ono što se činilo da je mnogo preglednije: način kadriranja u samoj završnici filma – jedina nesporna evidencija je pušteni krik – ostavlja otvorenim je li Aldova smrt posljedica suicida, vrtoglavice želje u prisustvu traženog objekta ili banalnog umora.
|
modernističkom art paradigmom), smatralo se režiserovo ignorisanje konvencionalnih pripovjednih procedura. Danas, pak, ono što L'avventura čini i dalje izuzetnim filmom upravo je to što se režiser u svom prekretničkom ostvarenju ipak nije sasvim odrekao naracije, i to u dvostrukom pogledu: s jedne strane, postulirana je enigma koja – ma koliko izigravala očekivanja (enigma je tu samo da ne bi bila okončana) – unosi ako ne već saspens, onda svakako dodatnu involviranost, s druge, još važnije, autor svjesno svoju teksturu obogaćuje sa melodramskim krhotinama. U tom pogledu, sličnost Antonjonija – od svih režisera ovog svijeta! – sa Hičkokom nije samo primjetna u podudarnosti zapleta L'avventura sa Psycho u kojem heroina za koju se pretpostavlja da će biti središte radnje nestaje u prvoj polovini filma, već i u načinu na koji italijanski režiser taj nestanak (najava njegove ključne retoričke figure: odsustva) tretira kao MacGuffin, kao avanturu koja će poslužiti za proučavanje emocionalnih relacija između njenih prijatelja. Melodramska intencija Antonjonija kristališe se u kraju u kojem će jedna gestura biti dovoljna da ponudi, ma kako oskudno naznačene, utjehu i pomirenje: dirljivi i povlašteni trenutak za režisera koji je vlastite junake prevashodno ostavljao u području emocionalne hladnoće.
|