I. Marinović: Međunarodna publika sjajno reaguje, pogotovo ako se uzme u obzir da oni ne mogu da cijene taj kolorit dijalekta, i neke mentalitetske aspekte priče. Međutim, priča je dovoljno univerzalna i tematski jasna da film dožive i komično i emotivno. Mahom hvale film što nije zašao u tipične klišee balkanskog filma, u sirove karaktere i nasilnu komediju.

F.X. Feeney, čuveni američki kritičar koji je vodio Q&A u Los Anđelesu je imao oči pune suza nakon filma, i bilo je veoma čudno koncentrisati se na sagovornika koji je toliko dirnut filmom.

CL: Poznato je da nije lako snimiti film u Crnoj Gori (koja nije član Eurimage-a i drugih bitnih filmskih institucija). Kako je teklo finansiranje filma?

I. Marinović: Ah... Prvi ugovor smo dobili brzo, ali se dugo čekalo da sredstva stignu. Pokušali smo po dva puta na Havc-u i Makedonskom fondu (inače sada je bruka i novinari su tamo digli puno prašine nakon što je film prikazan u Sarajevu i na Cinedays-u. I protestuju protiv njihove agencije za film jer nisu podržali projekat sa takvim makedonskim elementima.) I oba puta nismo prošli iako bi bili u užem krugu. Imao sam čak i ponudu iz Amerike koja je u visini tipične EU koprodukcije da uđu u film. Međutim, tražili su final cut i kreativnu kontrolu koju nisam mogao da prepustim. Morao sam da nađem alternativne metode finansiranja i to sam uspio kroz sponzorstva, logistiku, puno rada na terenu kao i kroz podršku opštine Herceg Novi i Luštice Bay.

CL: Šta je najteži dio pred-produkcije?

I. Marinović: Najteže je ostati motivisan i zadržati vjeru u projekat. Da se nisu desile dvije nagrade za scenario od izuzetno prestižnih žirija u Sarajevu i Jerusalimu, ne vjerujem da bih psihički sve to izdržao.

CL: Koliko si se osjećao slobodnim, a koliko si morao praviti kompromise tokom rada?

I. Marinović: Ja sam praktično odrastao na Luštici pa sam veoma dobro poznavao teren i lokacije kojima se moramo prilagoditi. Moja sloboda je dolazila kroz moju fleksibilnost u pristupu. Kompromisa nije bilo previše, nekad su se iz kompromisa rađala bolja i kreativnija rješenja. Na kraju, kad podvučem crtu imali smo samo dva snimajuća dana u kojima su se desili krupniji kompromisi u smislu da sam želio da imam nekoliko kadrova više, a to nam vremenski uslovi i težak raspored nisu omogućili.

CL: Ko su 'vještice' u tvom autorskom životu – zamišljene ili 'stvarne'?

I. Marinović: Mahom je to sloj ljudi i decision maker-a koji zbog svojih pseudo-intelektualnih pogleda na politiku, na pogrešan način filtrira evropski film. Ne gledaju suštinu i istinitost, već formu, ne razumiju raznolikost, već uglavljuju stvari u kalupe, i na kraju dana preziru filmove koji komuniciraju sa svima, poštuju samo one što komuniciraju sa njima samima.

CL: U idealnom svijetu, kako bi želio da se finansira/producira jedan balkanski film?

I. Marinović: Mislim da je sve što zahtjeva više koproducenata koji u filmu imaju sitne udjele veoma komplikovan sistem. Često je razlika u cijenama usluga, servisa, honorara ljudi između zemalja ogromna i u toj matematici se gubi mnogo sredstava. Bilo bi dobro da matična zemlja filma može da uloži barem 70-80% ukupnog budžeta jednog filma.

Više od toga bih volio da se domaća i regionalna tržišta zaštite regulativama da domaći filmovi moraju imati prostora u bioskopima. Mi smo, nažalost, prepušteni borbi sa blokbasterima i holivudskom produkcijom, što nije slučaj u Njemačkoj i Francuskoj. Veliki trgovinski dogovori između EU i Amerike su propadali zbog toga što bi Njemačka i Francuska zakočili pregovore kad bi film došao na red kao tema.

CL: Postoji li nešto što bi izmijenio kod međunarodnih institucija u sferi finansiranja filmova? Da li su neke procedure aplikacija preduge i glomazne? Da li je efekt uspješnog pitchovanja uvijek uspješan i za krajnji filmski rezultat?

I. Marinović: To je mnogo opširna tema da bih dao kratak odgovor. Sistem je glomazan, ali barem postoji nekakav sistem. Najveći problem predstavljaju ljudi koji u svom iskustvu nemaju filmski proces da bi ga u potpunosti razumjeli. A često se takvi ljudi nađu na pozicijama sa kojih se sudbina mnogih projekata odluči. Takođe, veliki problem postoji u pristupu Sales Agenata koji uglavnom ne prodaju filmove, već brendove festivala. Izvrte nagrađene filmove po festivalima ali se ne izbore za njihovu distribuciju. Postoji neoprostiv stepen inercije u većini sales kuća, a najsmješnije od svega je što Sales Agenti ne uzimaju za ozbiljno nagrade publike. To, uglavnom, ništa ne znači za prodaju filma. Mislim da taj apsurd dovoljno govori o problemu.

Njih distribucija ne zanima, zanima ih samo lak novac koji naplate od festivala, i koji uglavnom ne dijele sa producentima i autorima. Pritom imaju ogroman uticaj na selekcije festivala, i mali film iz male kinematografije rijetko može da dobije fer šansu kroz sve to.

CL: Možeš li da zamisliš Godarda, Felinija, Kieslowskog ili Hanekea kako pitchuju svoj film?

I. Marinović: Siguran sam da su morali mnogo ljudi da ubijede na početku karijera. Pitch je samo mali fragment problema sa kojima se debitanti moraju izboriti. A ja nemam problem s tim, bilo je teže pitchovati na FAMU pred grupom profesora nego u salama na festivalima.

CL: Šta nedostaje u lokalnoj kinematografskoj situaciji? Šta bi trebalo da se desi da bi filmska Crna Gora postala bolja?

I. Marinović: Mnogo edukacije je neophodno. Fali nam filmskih radnika, sve vrvi od reditelja, ali nigdje DoP-a ili montažera ili gafera... Ljudi moraju da se otvore ka usavršavanjima, i da se usmjere na neke filmske zanate kako bi jednog dana mogli da spojimo više od jedne filmske ekipe na našem tlu.

CL: Kad bi imao sve budžetske i produkcijske mogućnosti, sa kim bi najrađe sarađivao - od glumaca, do scenarista, DoP-a, producenata, montažera...? Kako bi izgledao taj dream team?

I. Marinović: Ovo će možda da zvuči kao kliše ali ja nikoga od moje ekipe ne bih mijenjao. Ja sam prije snimanja zamijenio što sam imao i oformio svoj dream team. Zaista je tako.

Volim da radim sa svojom generacijom, i sa ljudima koji mogu da budu dio procesa od prve ruke scenarija. I iznad svega, prija mi da poznajem svoju ekipu u dušu, da znam kakvi su ljudi, koliko na njih mogu da se oslonim i da znam kakve su im psihologije.

Sve da sutra dobijem poziv da radim film u Americi, pokušao bih da povučem sa sobom Đorđa Arambašića, Bojana Pivaša, Magdalenu Klašnju, Stašu Koprivicu...

CL: Da li imaš filmske uzore?

I. Marinović: Imam ih na pretek, i to se stalno mijenja. U zadnje vrijeme sve više smatram da je Sydney Lumet možda i najbolji reditelj u istoriji Hollywood-a i da nije dovoljno cijenjen. Obožavam Miloša Formana i Ivana Passera. Veliki uticaj na mene su izvršili braća Koen, Wes Anderson, P.T. Anderson. A naravno, dobar dio opusa Stanley-a Kubrick-a i Federica Felinija mogu da gledam iznova bilo kad.

CL: Da li si se vratio u Crnu Goru ili si, kao pravi kosmopolita, na proputovanju – između nekoliko internacionalnih domova?

I. Marinović: Vratio sam se da snimim film. Sada će sudbina filma da mi odredi sljedeće korake. Crna Gora me inspiriše i vezuje. Sve što pišem i što bih snimao je neodvojivo od Crne Gore. I to nekad i zna da bude problem upravo zbog kosmopolitskih potreba i kosmopolitskog shvatanja svijeta. Često u Crnoj Gori osjećam da ne uspijevam na pravi način da budem dio zajednice, već da mogu samo da je posmatram, što je inspirativno za film, ali frustrirajuće za život.

CL: Pretpostavljam da si razmijenio mišljenja sa kolegama sa FDU-a na Cetinju. Koliko se FAMU razlikuje od lokalnih filmskih obrazovnih institucija? Možeš li, generalno, opisati studijski sistem koji si pohađao?

I. Marinović: FAMU ima jednu od najstarijih filmskih tradicija u Evropi. I zbog postojanja svih katedri jednako se mnogo uči od kolega koliko i od profesora. Ja sam lično mnogo bio vezan za svoje mentore, i sa njima sam ostvario zaista duboke ljudske veze. FAMU ima i jednu dinamiku koju donose renomirani gostujući predavači, kao i veliki broj internacionalnih studenata koji ti omogući internacionalu mrežu poznanstava koja prije ili kasnije budu od velike koristi.

Na FDU na Cetinju nisam nikada bio ni u posjeti, pa nisam siguran šta je metodologija, ali zvuči mi veoma problematično to što ne postoje katedre za kameru, montažu zvuk...

CL: Gdje se bolje osjećaš – kao Ivan čovjek i kao filmski autor – u Crnoj Gori ili negdje vani?I li je biti i 'ovdje i tamo', zapravo, jedna komforna pozicija?

I. Marinović: Sati bi mi bili potrebni da izvagam precizan odgovor, ako on uopšte postoji. Mnogo selidbi po raznim državama na različite periode u mlađim danima, mi je razvilo nomadsku prirodu, i učinilo je da se veoma brzo adaptiram u bilo kojoj sredini. Kad je u pitanju profesija, mnogo se bolje osjećam u inostranstvu, međutim u Crnu Goru me uvijek vuče porodica i vuče me Mediteran. Što više razmišljam o tome sve više uviđam da su to dva nepodudarna dijela mene koji se nikada neće složiti do kraja. Jednom dijelu prija sva primorska fjaka, i partija briškule i trešete sa prijateljima iz osnovne, i koja u uvidima i pričama svoje porodice nalazi najomiljeniji humor, i drugom je neophodan konstantan profesionalni i intelektualni rast, i susret sa ljudima sličnog senzibiliteta što se jedino nalazi po nekim većim sredinama gdje film živi svakodnevno.

CL: Kad razmišljaš o novom filmskom projektu razmišljaš li o žanrovskim kategorijama ili, prije svega, o priči koja evoluira u nešto, možda i drugačije od tačke polazišta?

I. Marinović: Uvijek polazim od lika i njegovih dimenzija. Uglavnom dođem do protagoniste, i imam nekoliko incidenata u glavi kroz koje želim da ga provučem a onda malo po malo slažem sve ostalo što treba. Strukturu priče, motive, lokacije, estetiku. Tematsku osnovu gradim podsvjesno i čuvam je da ispliva tek nakon prve ruke scenarija, bitno mi je da tema bude zaista moja i unutarnja.

CL: Koji je sljedeći projekat? Da li već imaš radni naslov?

I. Marinović: Imam ih više u planovima, farsičnu miniseriju "Kraj Sezone" kao i mogući sljedeći dugometražni igrani film kome je radni naslov "Picigamorti".

Maja Bogojević