Francuski novi talas, za samo nekih četiri-pet godina, koliko je trajao, promjenio je lice filmske umjetnosti. Novi talas preplavio je svijet i film prozbori novim jezikom.

Film je naglašen, konačno. Naglašen kao umjetnost, kao proizvod slobode i stila jednog artiste- stvaraoca, autora filma. Dugo se porađala ova misao, misao o artističkom davanju, viđenju i uobličenju filma i "rodio" se režiser. Kult režisera je, možda, najvrijednije što je dao Francuski novi talas. Ovako šokantna promjena, šokantna za to vrijeme u kojemu je film tretiran kao kolektivna umjetnost, podjednako važna i zahvalna svim graditeljima njega kao zajedničkog djela, u kojemu je film finansiran od strane država- time ograničenog leta (slobode) kruži u studijskom sistemu, sada, kao zatvorenik koga nakon tamničarske promrzle tame ogrije sunce, svijetlost dana, film je pušten na slobodu. Prvo svanuće novog talasa čini trilogija Hirošima, ljubavi moja (A. Rene), Do posljednjeg daha (Ž .L. Godar) i 400 udaraca (F. Trifo). Ova tri filma se smatraju kultnom trilogijom Francuskog novog talasa. Njima je, kao i svim ostalim filmovima koji su nastali u ovo vrijeme, trajno promjenjen pogled na film. Kao nov, stilizovan jezik, film postaje izražajno sredstvo autora, u kojem on izražava svoje ideje, misli, osjećaje... Filmski stil i jezik autora važniji je od same radnje, glumaca koji glume, kostima, sređenosti, svijetla, efekata,... Važna je misao, misao autora koja utiče na stvarnost, utiče na nas- gledaoce.

Francuski novi talas pokreće mlada generacija autora, obrazovanih filmskih kritičara i teoretičara, koji snimaju niskobudžetne filmove jer su sami odgovorni za stvaranje finansijskih mogućnosti. Ova okolnost, jasno ograničavajuća, pružila je pozitivna rješenja, inovativne tehnike snimanja, montaže, gledanja samog finalnog djela. Tada smatrana "zanatski neurednom, neprikladnom i neprofesionalnom", tehnika "snimanje iz ruke" inovacija je ovog vremena, a danas široko prihvaćena svuda u svijetu. Režiseri izlaze na ulice i snimaju- zavisno od autorovog zanimanja, ideja i misli, nastaju briljantni dokumentarni i art filmovi, a režiseri su uspjeli uštedjeti novac i "zaobići" zakon (koji je nalagao izdavanje skupih dozvola za snimanje filmova). Samo stativ, kamera i ideja - sve mobilno, ništa ograničavajuće i zagrizli su slobodu.

O filmovima se počinje govoriti, raspravljati. I sami stvaraoci Francuskog novog talasa, su bili filmski kritičari i teoretičari. U magazinu „Cahiers du cinéma" kojeg je osnovao Andre Bazin, 1951. godine, kritičari i ljubitelji filma diskutovali su o ovoj umjetnosti. Tu je i začeta moderna filmska teorija. Tako da, o filmu se govori, piše, pišu se različita razumijevanja, interpretira se već interpretirano, sami autori govore o svojim idejama... Nije se to tek slučajno desilo u tom trenutku. Vizura gledaoca je izmještena. On je taj koji je sada uvučen u filmsku magiju, on je taj koji nije potcjenjen, već je upitan da da svoju misao, svoj input, svoj početak ili kraj, svoje razumijevanje. I nas, gledaoce, režiser pretvara u aktere. Statična stolica, koja nam je pružala sigurnost, kontinuitet, smještenost i posloženost misli, pasivnu privilegiju, sada se kreće. Krećemo se mi kao gledaoci, za glumcima, njihovim mislima, riječima, djelima, njihovim koracima, tim predjelima, ili su to misli i ideje autora, njegove riječi, ili smo to mi na ulicama, naše oko bilježi, naše uho čuje, odzvanja u glavi - moramo stvoriti misao. Uvijek podjećajući na, upravo, to, dajemo misao, promišljamo o filmu jer nas film podsjeća da i on daje misao, jeste misao, zapis. Bilježi stvarnost ali nije stvarnost i takvo bilježenje, ta "filmska slova", čitajmo...

Alen Rene je francuski filmski režiser, rođen 3. juna, 1922. godine, u francuskom gradu Vanu (Vannes), u oblasti Bretanje. Njegova karijera traje preko šezdeset godina. Svoju karijeru, za razliku od većine svojih kolega i stvaraoca toga vremena, nije započeo kao kritičar već kao montažer i reditelj kratkih filmova. Četrdesetih godina, završava obuku za filmskog reditelja a već pedesetih godina stvara prve dokumentarne, kratkometražne filmove. Bio je jedino dijete u porodici, od oca koji je bio farmaceut. Bolešljiv kao dijete (imao je astmu), često je odsustvovao iz škole i bio primoran da se edukuje kod kuće. Ljubitelj knjiga, pokazivao je interesovanje za klasike, kao i komične knjige, dječiju literature kao i ozbiljnu. Raznolikost u izboru, prekinuta je u njegovoj desetoj godini kada je doživio fascinaciju filmom. Za svoj dvanaesti rođendan, od roditelja dobija na poklon kameru Kodak, kojom počinje snimati svoje prve filmove. U jednoj posjeti Parizu, ostaje zadivljen teatrom i odlučuje da postane glumac. Seli se u Pariz, 1939. godine ali ga tu zatiče užas 2. svjetskog rata, zbog čega bježi na Azurnu obalu. Svjetsku slavu stekao je svojim prvim dugometražnim filmom Hirošima, ljubavi moja, iz 1959. godine (koji je 1960. godine u NY dobio nagradu za najbolji film na stranom jeziku; Margarit Diras je, takodje, kao scenarist filma, bila nominovana za Oskara), Prošle godine u Marienbadu, 1961. godine (koji je nagrađen Zlatnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji) i Mirijel, 1963. godine. Nekonvencionalne narativne tehnike, napuštanje tradicionalnih formi kako bi se izborio sa memorijom, sjećanjem, imaginacijom, prošlosti je ono novo što nas zapljusne. Sa "lijeve obale" Sene, zajedno sa grupom drugih umjetnika, inovativno strukturisane hibride sjećanja, svijesti i imaginacije prepušta nama. Posvećen dezintegraciji vremena i prostora, igrom vremensko-prostornim parčićima, razbijenih tokova svijesti, istorije, prošlosti, bavio se aktuelnim temama, političkim dešavanjima, ali je njegovu pažnju zaokupila i isprepletenost filma i drugih kulturnih formi poput teatra, muzike, književnosti,... Njegov bogati, stvaralački opus biva nagrađivan prestižnim nagradama na internacionalnim filmskim festivalima i akadamijama.

Tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, Reneovi filmovi su postajali sve manje konvencionalni, pošto je on slijedio logiku sopstvenog umjetničkog razvoja, ne vodeći računa o zaradi od filma. Njegovi filmovi su uvijek bili filozofska istraživanja o funkcionisanju ljudske misli, a to je dovelo do gubitka široke publike, koji je uspješno privukao filmom „Hirošima, ljubavi moja". Usljed toga, Rene je izgubio finansijsku podršku i počev od 1968. godine pet godina nije mogao da režira nijedan film. Ali 1975. godine prikazan je njegov film „Staviski"(„Stavisky", 1974.), koji je naišao na pohvale i ostvario finansijski uspjeh. Uslijedio je film „Usud", 1977., nagrađen njujorškom Nagradom kritike za najboljeg glumca koju je zaslužio Džon Gilgud. Samom Reneu jednoglasno je dodijeljena Specijalna nagrada žirija u Kanu 1980, za film „Moj ujak iz Amerike" („Mon oncle d'Amérique"), narativnom djelu o međuljudskim odnosima zatrovanim ambicijom.

Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka Rene nastavlja da se bavi sociološkim posmatranjima u filmovima „Život je roman" („La Vie est un roman", 1983), koji preklapa tri istorijske različite priče o toku jedne savremene naučne konferencije - svaka je ispričana u skladu sa tada savremenim filmskim stilom. „Ljubav do smrti" („L'amour à mort",1984), film o arheologiji znanja, postavljen u južnofrancuski protestantski grad Uze i građen oko avangardnih kompozicija Hansa Vernera Hencea; i „Melo", 1986, izvanredna savremena adaptacija bulevarske melodrame zaboravljenog dramskog pisca Anrija Bernstejna iz 1929. godine, koja je već ranije bila tri puta filmovana. Kao i „Moj ujak iz Amerike", sva tri pomenuta filma snimljena su po scenariju Žana Grijoa, koji je često sarađivao sa Trifoom.

Kada su ga u jednom intervjuu pitali koji su filmski stvaraoci najviše uticali na njega, Rene je pomenuo Grifita, Pudovkina i Ejzenštajna. Govorio je i o britanskom reditelju, rođenom u Češkoj, Karelu Rejsu, kao o svom „pravom učitelju" zahvaljujući njegovoj knjizi „Tehnika filmske montaže".

Snimao je kratke dokumentarne filmove tokom prvih jedanaest godina svoje karijere, počevši serijom filmova o umjetnosti – „Van Gog" („Van Gogh", 1948), „Gogen" („Gauguin", 1950), „Gernika" („Guernica", 1950.) i nastavio filmom „Noć i magla" („Nuit et brouillard", 1955), duboko uznemirujućim promišljanjem užasa nacističkih logora smrti i načina na koji vrijeme i sjećanja utiču na našu percepciju tih događaja. Scenario je napisao Žan Kerol, koji je i narator u filmu, a originalnu muziku komponovao je Hans Ajsler. „Svo sjećanje svijeta" („Toute la memoire du monde", 1956), studija o knjigama „zarobljenim" u francuskoj Narodnoj biblioteci, ima sličnu vremensku temu, kao i većina Reneovih filmova.

Režiser svjetskog renomea slijedi scenarističku tradiciju i radi po originalnom scenariju. Za njegove filmove pisali su veliki pisci, poput Žan Kerol, Margarit Diras, Alen Rob-Grije ili Horhe Semprun. Pedantan stvaralac je, ipak, održao vjeru u film kao kolektivnu umjetnost. Njegova djela su produkti zajedničkog rada, saradnje i razgovora sa piscima, tehičarima, producentima,... Međutim, ono što filmove čini nekonvencionalnim je intelektualna crta, proizašla iz avangardne fascinacije vremenom. Na intelektualno uzdizanje i obrazovanje samog Renea, duboki uticaj ostavila je filozofija Anri Bergsona. Anri Bergson je bio francuski filozof koji je bio fasciniran Aristotelovim shvatanjem vremena i prostora. Vrijeme izjednačava sa trajanjem, dijeli ga na prošlost, sadašnjost i budućnost okarakterisanu svješnošću. Time i Rene kroz nekonvencionalni narativ komunicira o uticaju vremena na ljudsko pamćenje i odnos između sjećanja i prošlosti, prošlih političkih, istorijskih dešavanja i emotivnih doživljaja. Svoju "potragu za izgubljenim vremenom" počinje nizajući izvanredna strukturna rješenja u kojima se prošlost, sadašnjost i budućnost prepliću, suočavaju na istom vremenskom i prostornom planu, u kojem ne postoji jasna granica između objektivnog i subjektivnog, zbiljskog i imaginarnog, umišljenog, odsanjanog, dosanjanog ili dogođenog. Prustovska fascinacija vremenom postaje i naša potraga. Hoćemo li se izgubiti?

Prošle godine u Marienbadu, snimljen 1961. godine, u kojem čovjek X srijeće ženu A u baroknom, bogatom zamku. On tvrdi da ju je upoznao prošle godine na istom mjestu. Ona se ne sjeća. Razgovor dvoje glumaca je razgovor mogućnosti, želja, truda i turobne mučnine zaborava, prolaznosti, nedokučenosti onog sjutra. Je li je upoznao prošle godine? Na istom tom mjestu? Je li to Marienbad? Marienbad? Izmišljen grad? Hoćemo li se izgubiti ili ćemo naći svoj Marijenbad?

Na toliko pitanja, nema odgovora. Legendarni film u kojem igraju Delfin Serig, Đorđo Albertaci, Saša Pitoef, Fransoaz Berten, inspiracija je mnogim stvaraocima ali nigdje igra sa nemani vremena i lancima prostora nije data surovije, brutalnije i tako okrutno. Mučni zaborav, to vrijeme koje nas nosi, traženje smisla- možda ljubavi u Marienbadu, nečeg dubljeg, nečeg što će premostiti i zaborav i sjećanje, nešto što će dati kontinuum svemu, baš kao Marienbad njima. San, umjetnička fikcija, drugi, bolji svijet, dublji, smisleniji- u mislima je. Zato nas autor poziva na misao, možda i mi nađemo naš Marienbad. A možda nam kraj bude smrt na rukama čovjeka, u običnoj stvarnosti (žena A umire na rukama svog supruga).

Film je pokušaj da se rekonstruiše proces sjećanja, okarakterisan kao vizuelna apstrakcija, više mentalni nego narativni proces. Kako izgleda nedovoljno rekonstrukcija nečijeg života, sjećanja. Jednostavno nije dovoljno. Sjećanje vratiti? I kada to učinimo, sve stane u fragmente, izgovoren monolog- u kome sami tražimo smisao, ništa dorečeno, ništa učinjeno, neostvareni snovi, želje, neostvaren Marienbad. Od udisaja do izdisaja, prije dođe kraj nego smisao.

Sam Rene je izjavio da je film "pokušaj, iako primitivan i grub, da se pristupi složenosti mišljenja i njegovog mehanizma". Odgonetnućemo misao, dokučiti smisao i složiti život u apstrakciji, "onome što lebdi među oblacima". Rene je svoju apstrakciju vizuelizovao, mi našu možemo zamisliti. Dovoljno je. Neka bude san, misao, bolji svijet, neka bude Marienbad. Samo da se ne budimo, tu je kraj, izdisaj, "posljednji dah". Hirošima, ljubavi moja, snimljen 1959. godine, je ljubavna drama koja opisuje strastvenu ljubav između Francuskinje koja snima film u Hirošimi, o Hirošimi (igra vremensko-prostorna, dvostruki plan razvoja ideja, priče, radnje) i mladog, japanskog arhitekte. Svom prvom dugometražnom filmu, A. Rene poklanja dva dana. Francuskinja i Japanac imaju dva dana za ljubav, prije nego se vrate svakodnevnom životu, svojim porodicama. Da li se to desilo, da li se ona vratila u Pariz, a on ostao u Hirošimi, ne znamo... Možda jer svi želimo drugačiji kraj, pa svako svoj može ispisati, možda jer nema smisla ni misliti o kraju- ionako je sve besmisleno, i ljubav, i film, i umjetnost, i zagrljaj- sve je prah i pepeo. Kako voljeti u Hirošimi? Šta u njoj može vječno trajati? Ništa... Možda samo dva dana...

Glavne uloge igraju Emanuel Riva, Eiži Okada, Stela Dasas, Pjer Barbo, Bernar Freson. Film je, odmah nakon snimanja, zatreperio signalnim svjetlima, označivši novi talas. Muzika Đovanija Fuskoa i Žorža Derirea suptilno nam zaglušuje uši dok gledamo "vizuelnu ljepotu" i "intelektualnu dubinu" filma. Iako, optuživan za hladnoću i apstraktnost, u ovom filmu Rene nas možda i upozorava upravo na to za šta je optuživan. Rene je trebao snimiti kratki dokumentarni film o napadu i atomskom razaranju Hirošime. Međutim, zamisli su vodile svojevrsnoj replici njegovog dokumentarnog filma o Holokaustu, iz 1955. godine. Odustavši od te ideje, Margarit Diras mu pomaže da stvori remek-djelo. Sentimentalna drama dvoje ljubavnika, dešava se u gradu razaranja, najveće izopačenosti i tuge svjetske istorije. U gradu smrti, pepela, sijenki rađa se ljubav, ona koja podsjeća na ljubav zvanu "Never". "Hirošima" i "Never"- sada i prije. Jednako je bolno, jednako izgubljeno. U Neveru je voljela njemačkog oficira, koji je ubijen. Ela (Francuskinja) sada voli "Hirošimu", japanskog arhitektu. Osjećaj praznine, nemogućnosti ostvarenja, uzaludnosti pokušaja prati ovu ljubav. Kao psihoterapija, kao hipnoza, kao da srce i duša Ele moraju biti obnovljeni ovom rekonstrukcijom sjećanja, kao da ljubav mora ustati iz mrtvila, kao da i mi moramo oživjeti. Pukao je šamar. Nas je zapeklo. Bridi lice, njeno i moje. Hipnoza je prestala, mozaičnost života je nedovršena ali smo je svjesni. Mene i dalje peče. Ali tu sam.***

Kada je film premijerno izveden u Kanu, Žan Lik Godar je rekao da ga prati "utisak nezamislivog" i da je "gledao nešto što uopšte nije očekivao".

Uvodni prizor filma je ujedno i kraj moje riječi. Ispreplijetana tijela, prekrivena pepelom, vjetar nemoćan i bolešljiv, pepeo se sklanja, tijela prvo bolesne kože, pa zdrav ljubavni zagrljaj, ispreplijetana vitalna tijela, dodiri, pa bolnice, muzeji- sve prepune memorijalnih spomenika,... Scene se nižu, scene o uništenju i obnovi, prošlosti i budućnosti, težini zaborava, sjećanja, mučnini vjerovanja, voljenja.

*

Nezamislivo je i neočekivano pala bomba na Hirošimu, pala je bomba i raznijela sjećanja, prošlost, ljubav, vjeru. Život je sada, rekonstruisan ili ne. Sada je, zagrljaj pepela, mraka, nade i ljubavi.

"Večeras te prepuštam zaboravu", ali večeras volim.

***Mi moramo oživjeti. Pukao je šamar. Mene i dalje peče. Ali tu sam. Od uzdisaja do izdisaja, od prvog do posljednjeg daha.

Bojana Mrvaljevic
Studentkinja 3. Godine Fakulteta umjetnosti
Univerzitet Donja Gorica