Lucidno         MERIMA OMERAGIĆ

     

    Glasovi podrške s druge strane


    Nenasilje je opasnost za kulture okupacije

    Ahmed Awwad,
    pridruženi Hamasov aktivista
    protestima u Budrusu

    Jedina zamjerka koja se upućuje Juliji Bachi kad je sam dokufilm u pitanju je ta da se prečesto, a ne uvijek s pravom insistira na činjenici idealizovanja politike nenasilnog pokreta, s jedne strane zbog nedovršenosti demilitarizacijskih ideja i s druge, obzirom da rediteljka nije bila direktna učesnica protesta i nema iskustveni osvrt, te da u skladu s tim zapažanjem film reprezentuje mnogo manje nasilja nego što ga je uistinu bilo.

    Direktan apel rediteljke kroz film Budrus je demistifikacija uloge militarističkih formacija izraleske vojske i njene uloge u graničnim prostorima, nazvanim zatvorena vojna zona. Bezbjednost koja se dovodi u vezu sa postojanjem vojnih formacija je ključno pitanje opravdanja akcije i represivnog aparata kontrole zasnovane na: proizvodnji lika neprijatelja (diskurs o stalnoj opasnosti, pretnjama, zaverama) i nasilnom rješavanju sukoba. Međutim, treba imati na umu kompleksnu situaciju zatečenu u Budrusu. Naredbe izraelske vlade koje vojnici poslušno (sistem vojne organizacije) moraju da ispoštuju su neprikosnovene ali i suštinski preispitane u filmu sintetizirane u poviku demonstratora Disobey!: nasilno tjeranje demonstranata od buldožera i ulazak/opkoljavanje sela Budrus kako bi se spriječile demonstracije i pri tome nasilno zauzeli domovi Palestinaca. Tom prilikom je uhvaćen jedan palestinski mladić za kojeg su mirovanjaci tražili puštanje, ali on je zloupotrebljen kao dio taktikekako bi se demonstratori privoljeli da odustanu od pobune protiv zida.

    Vjerovatno najzanimljiviji intervjui druge strane čine pasaži snažne ličnosti ovog filma Yasemine Levy – zapovjednice sastava izraelske granične policije. Njene oscilacije između naredbi koje mora bespogovorno slušati, kao službenica režima i ženske solidarnosti koja je evidentna u njenim riječima sjajan su pokazatelj kako nijedna strana do kraja ne može biti odgovorna i proglašena krivom, kad je isključivi krivac pogrešno osmišljen sistem. Ženski pozivi na solidarnost Yasemine ne mogu ostaviti ravnodušnom. Riječi učesnice protesta If you're a women, leave the gun and come here. We're women. Come on, leave the gun. Yasemin! Come, on! ona tumači i daje im uskraćenu emociju mnogo kasnije u intervjuu. Apel na solidarnost sa ženama Palestine preslojen je značenjima tim više kad se u skandiranje njenog jevrejskog imena preupisuje i arapsko značenje imena Yasmina, opjevanog i opetovanog te opterećenog značenjima u tradiciji. Yasemine Levy sjećajući se tih trenutaka kaže: It was very hard for me as a woman because there were a lot of women. (...) Even if the women were beaten up or hit by rubber bullets or stun grenades, they had no problem with it. They went to all lengths to ensure their land would remain theirs. Svojevrsno divljenje spram žena povezano je sa njenim iskustvenim ženskim koje nije univerzalno, ali je istovjetno u patrijarhalizirajućem okršaju sa zadatim društvenim okolnostima. Stoga nije začudan njen ambivalentan položaj: asertivnost granične policije u kojoj može napredovati kao žena i u drugoj dimenziji svijest o vlastitoj etici po kojoj ne smiju biti uništavane vrijednosti drugih. Stablo masline i u njenom iskazu se opet pojavljuje kao simbol izvora života.

    {niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Stoga nije začudan njen ambivalentan položaj: asertivnost granične policije u kojoj može napredovati kao žena i u drugoj dimenziji svijest o vlastitoj etici po kojoj ne smiju biti uništavane vrijednosti drugih. Stablo masline i u njenom iskazu se opet pojavljuje kao simbol izvora života. {/niftybox}

    Hrabrost izlaska žena na demonstracije koje je potakla tad petnaestogodišnja Iltezam, danas studentkinja Medicinskog fakulteta u Sarajevu, kulminirala je njenim aktivnim činom u borbi za pravdu i sprečavanje nasilja. Ona u intervjuu opisuje situaciju u kojoj se našla: When you are face to face with bulldozer and you are seeing it destroying the olive trees while you were the day before sitting under them. (...) I really wanted to cry, but it wasn't suitable time for crying. (...) I dont know what happened but suddenly i fund myself behind the line of the soldiers and facing the bulldozer. I asked myself, what can one person do? (...) I jumped in the hole.

     

    Budrus scena

    I was completely terrified. The soldier could do nothing except taking the bulldozer and going away.

    {niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Sama ovakva strategija oblikovana i reprezentovana filmom u strašnoj komparaciji borbe i nenasilja podrazumijeva model odbrane kao duhovnog, razumskog i iskustvenog opredjeljenja. Dimenzija koja je pitanje ozračja cjelokupnog filma i na nivou poentiranja i akcentiranja je teško uobličena i neuhvatljiva ideja demilitarizacije bezbjednosti. Izbjegavanje olakog manipulisanja idejom bezbjednosti autorka je postigla i širenjem univerzalne poruke humaniziranja bezbjednosti zasnovane na moći pravde, poštovanja ljudskih vrijednosti i vrijednosti solidarnosti. I u tom kontekstu Budrus ostaje univerzalan primjer i simbol, te lekcija principijelnog i humanog otpora. {/niftybox}

    Standardne metode vojnog nasilja nad demonstrantima (ženama u prvom redu koje su stale pred vojnike i buldožere) su upotrijebljene u trenucima kad su odbili da otvore put buldožerima da zakopaju zemlju i isjeku stabla maslina. Nakon deset mjeseci svakodnevno učestalih mirnih demonstracija aktivisti sela Budrus kojima su se pridružili brojni aktivisti iz Izraela i cijelog svijeta su izborili svoje pravo da vlada Izraela pomjeri separacionu granicu izvan sela Budrus čime je sačuvano 95% zemlje na kojoj su masline ali i vrijednosti sela, kao što je vijekovima staro groblje.

    Julia Bacha je uprkos optužbama uspjela da evidentni angažman svog filma podvede pod zajednički nazivnik feminističko-antimilitarističke svijesti. U konačnici izvedena je ideja filma na dvije aktivne dimenzije. Prva dimenzija je promoviranje alternativnog/nenasilnog modela odbrane koji promovira i Ayed i njegova zajednica od početka filma: We are using a strategy of popular resistance and nonviolence to protest the Occupation.Ili možda značajnija definicija jednog izraleskog aktiviste koji se pridružio protestima: Nothing scares the army more then nonviolent opposition. Sama ovakva strategija oblikovana i reprezentovana filmom u strašnoj komparaciji borbe i nenasilja podrazumijeva model odbrane kao duhovnog, razumskog i iskustvenog opredjeljenja. Dimenzija koja je pitanje ozračja cjelokupnog filma i na nivou poentiranja i akcentiranja je teško uobličena i neuhvatljiva ideja demilitarizacije bezbjednosti. Izbjegavanje olakog manipulisanja idejom bezbjednosti autorka je postigla i širenjem univerzalne poruke humaniziranja bezbjednosti zasnovane na moći pravde, poštovanja ljudskih vrijednosti i vrijednosti solidarnosti. I u tom kontekstu Budrus ostaje univerzalan primjer i simbol, te lekcija principijelnog i humanog otpora.


    LITERATURA

    1. Antimilitarizam i žene. 2009. Urednica: Staša Zajović. Beograd: Žene u crnom
    2. Said Edward. 1999. Orijentalizam. Sarajevo. Svjetlost
    3. Smelik Anneke. 1998. Feminst film theory. http://www.annekesmelik.nl/TheCinemaBook.pdf


    Merima Omeragić

     

     _____________________

    4 Oduzeta palestinska zemlja na kojoj je predviđena gradnja zida u ime bezbjednosti.

    5 Usp. Antimilitarizam i žene (2009). Uredila: Staša Zajović. Beograd: Žene u crnom

     

    Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.