FABULA:

Radnja ovog filma odvija se u klanici, sa likovima koji nemaju imena. Na samom početku filma vidimo staru ženu naboranog i umornog lica, koja držeći u staračkoj ruci mali istrošeni dio tkanine čisti krv sa bijelih, prljavih pločica snažno upirući. Ona sređuje prostoriju koja odiše surovošću. Stara i pogurena čisti pod, slaže lance i mesarske alatke koje pri pomjeranju proizvode jeziv zvuk metala, što doprinosi surovoj atmosferi već pomenutog prostora. Dok čisti krv sa zidova, ne mijenjajući svoj kameni izraz lica, začuje se zvuk metalnog mesarskog pribora. Na njenom licu sada se može uočiti i doza straha. U prostoriji se pojavljuju muškarci bez majici, sa bijelim keceljama. Pripremaju se za posao. Provjeravaju alat, lance. Žena se kreće između njih, čisteći pognute glave. Muškarci rutinski počinju da oštre noževe. Zvuk oštrenja postaje sve jači i jači. Opet se ponavlja isti jezivi zvuk metala, a staričino lice je ponovo uplašeno. Klanje je počelo. Muškarci hladokrvno i snažno zamahuju noževima. Rezultat njihovog posla su ogromne količine krvi.Tu istu krv starica mehanički, ujednačenim pokretima metle gura ka slivniku. Kada dođe do slivnika,grubo u njega sabija krv metlom. Starica potom pere krvave ruke i umiva lice. Polako spira krv i sa bijele kecelje. Jezivi zvuci klanice se i dalje čuju u pozadini. Sva krv se sliva, i uliva u rijeku. ,,Crvena voda'' se stapa sa riječnom vodom, pa se i njena boja polako gubi, nestaje.

SIŽE:

Metaforička kratka priča o klanici, koja na prvi pogled može prevariti i izgledati kao da je dokumentarnog karaktera. Međutim, klanica predstavlja sistem sa svom svojom surovošću i svirepošću. Upravo takvim prikazani su i zaposleni u klanici, tačnije nosioci sistema. Među njima je i jedna žena koja čisti ogromne količine krvi prije i poslije izvršenog posla-klanja. Ova starica se sa strahom na licu trgne kada čuje zvuk koji označava početak ,,akcije''. Nakon čišćenja ova žena pere svoje ruke i umiva lice. Ona tu ne pripada. Primorana je da se uklopi u sistem, kako bi uopšte i mogla biti dio istog. Da li je to čini žrtvom nadređenih, ili još većim krivcem jer je, iako svjesna svoje savjesti i grijeha koji čini, i dalje saučesnik?

ELEMENTI FRAJTAGOVE PIRAMIDE:

U ovom filmu su svi elemeni Frajtagove piramide prilično jasni i konkretni.

Uvod (ekspozicija) filma, osim sjeme kadra u kojem vidimo kovčeg na rijeci oko kojeg leti ptica, jeste prikaz starice koja čisti krv sa pločica, a potom odlazi da opere ruke. U uvodu upoznali smo se sa osnovnim okolnostima kao što su mjesto, vrijeme i glavni akter.

Prvi dramski momenat je staričino uplašeno lice kada se začuje jezivo udaranje metalnog alata. U tom trenutku dolazi do prve promjene koja remeti rutinu. Postajemo svjestni da nešto slijedi.

Snaženje (rast) radnje predstavlja oštrenje noževa koje postaje sve grulje, brže a ujedno i surovije. Vidimo hladokrvna lica muškaraca čime se napetost pojačava. Njihovi pokreti i kretanja su rutinska i asociraju na neku vrstu rituala, ili ustaljenog običaja. Rastu napetosti doprinosi i provjeravanje oštrine noža, što nas direktno upućuje na pokolj.

Kulminacija predstavlja tačku u kojoj je tenzija najveća i kojoj se sučeljavaju protagonist i antagonist. U ovom filmu kulminacija bi bila djelanje antagonista, tačnije klanje, i reakcija protagoniste ( starice) na njihovo djelanje. Nakon scene u klanja u kojoj se prolije nepodnošljivo velika količina krvi, vidimo staricu koja tu istu krv čisti. Starica učestvuje u zločinu. Akcentovani punkt kulminacije jeste momenat kada starica ogromne količine krvi gura metlom u slivnik ne bi li krv brže protekla.

Prvi preokret nakon kulminacije jeste momenat kada starica pere svoje krvave ruke i umiva lice. Ona polako spira krv sa svoje bijele prljave kecelje. To je momenat kada spoznajemo sudbinu protagoniste. U ovom slučaju, mi u starici spoznajemo žrtvu, osobu primoranu da se adaptira. Spoznajemo njenu nepomirenost sa tom činjenicom i pokušaj da se spere krv sa ruku.

Pad radnje (rasplet ) jeste samo oticanje krvave vode u rijeku. Vidimo krvavi potok koji se polako stapa sa rijekom. Crvena boja nestaje, ali krv ne, samo prividno.Na kraju vidmo da se ona samo razblažila u većoj količini bistre vode. Bez obzira da li je voda crvena ili plava, voda je zamućena, i pomiješana sa krvlju. Kao što voda u prirodi kruži bez prestanka, tako sa njom kruže svi zločini, sve savjesti zločinaca i sve žrtve u, a i van sistema- ,,In continuo.''

Sjeme kadar u ovom filmu je kovčeg na vodi. Čuje se cvrkut ptica, i vidimo pticu koja slobodno odlijeće. U poslednjem kadru vidimo dio jalove zemlje sa osušenim biljkama, koji podjeća na pustinju, ali je cvkut ptica i dalje prisutan. Između ostalih arhetipskih simbola kao što je krv , i simbolom cvrkuta ptice ovaj surovi krug je još jednom zatvoren.

TEMA i IDEJA:

Tema- oholost i svirepost sistema sa jedne, i nemogućnost pojedinca da se odupre istom sa druge strane. Ideja- Čovjek, htio to ili ne, kao šraf jedne ogromne mašine učestvuje u zlu. Sami sebi smo najveći neprijatelji, i svojim učešćem sahranjujemo sebe i svoju budućnost.

LIKOVI:

Gotovo je nemoguće raditi analizu likova u ovom filmu. Sa jedne strane imamo glavnog i jedinog protagonistu-staricu, a sa druge antagonistu- grupu muškaraca. S obzirom da se nijedan od njih ni po čemu ne ističe, da svaki ima isti cilj, motiv i radnju, grupu muškaraca možemo posmatrati kao jedan lik, jer oni zapravo obavljaju funkciju lika kao cjelina, a ne pojedinačno. Starica je drugačija od ostalih. Prije svega, ona je jedina žena, što je u samom startu čini drugačijom, u ovom slučaju nježnijom i krhkijom od svoje okoline. Ona, za razliku od ostalih ima svijest o svom učešću u grijehu. Pokušava da opere svoje ruke, iako zna da će ih ubrzo ponovo uprljati tuđom krvlju. Muškarci su hladnokrvni, svoj posao obavljaju rutinski. Na njihovim licima ne vidi se nimalo griže savjesti ili saosjećanja. Njih ogromne količine krvi ne dotiču. Oni su predstavnici zla koje postaje kolotečina u našim životima.

GLAVNA BRIGA LIKA (STARICA) jeste da ostali likovi ne primijete njeno ne pripadanje sistemu, neodobravanje radnji koje se zbivaju i kajanje dok pere ruke nakon svršenog čina.

GLAVNA BRIGA GLUMCA u staričinom slučaju jeste da se na njenom licu vide pokušaji sputavanja emocija i forsiranje hladnokrvnosti. To postiže predanim čišćenjem poda hodajući kroz grupu muškaraca.Iako se kreće kroz njih, starica ipak hoda pognute glave.

GLAVNA BRIGA LIKA ( MUŠKARCI): Da rutinski obave posao bez razmišljanja o posledicama.

GLAVNA BRIGA GLUMCA (MUŠKARCI): Hladnokrvnost. Izazivanje osjećaja pomirenosti sa zlom i nezainteresovano učešće u istom.

ČETIRI POSTULATA UMJETNIČKOG DJELA:

AUTENTIČNO:

Ono što ovaj film čini autontičnim jeste upravo prikaz društva kroz jednu malu, običnu klanicu. Glumci su obični radnici, što svakako doprinosi autentičnosti ovog autentičnog prikaza jedne autentične a sasvim obične klanice. Klanica kao prikaz sistema daje ovom filmu univerzalnu autentičnost.

NOVO:

Uzeli u obzir ili ne da je ovaj film nastao 1971. godine, naći ćemo argumente koji ga čine novim. Kratka forma koja na prvo gledanje obećava zanimljiv dokumentarac, gledaoca pomjeri sa mjesta napomenuvši ga da ga se tiče jedna obična klanica, i proživljavanja jedne obične radnice u istoj.

ZANIMLJIVO:

Ako se zanimljivost jednog umjetničkog djela vezuje za aktuelnost teme kojom se to djelo bavi,onda je ovaj film svakako zanimljiv zbog univerzalnosti i svevremenosti svoje teme. Šta se može, a šta ne može uraditi da bi se pojedinac odupreo stapanju u većinu? Koja je cijena te borbe i da li je uopšte vrijedna?

TRAJNO:

Ova surova alegorija o totalitarizmu navodi nas da razmislimo o sebi kao pojedincu, a potom o sebi kao o jednom djeliću velike mašine. S obzirom da je ova tema uvijek aktuelna, ona mora biti i trajna. Da li je u pitanju naš izbor, ili su svi izbori koje imamo unaprijed determenisani od strane društva tako, da htjeli to ili ne, postajemo dio ( tačnije saučesnik) istog diskutabilno je pitanje. Ostaje nam samo sigurna činjenica, koja ovaj film i čini trajnim i univerzalnim, da je veći dio našeg postojanja oblikovan od strane većine, bez naše dozvole ili zabrane, i da je upravo to ono što nas u neku ruku čini istima-samo poimanje svijeta i način prihvatanja istoga.

Ana Vujadinović
ODSJEK: Dramaturgija, FDU Cetinje