Camera Lucida: Iako živiš u Londonu više od dvije decenije, ti i ko-autor Vlastimir Sudar se vraćate u, sada, različite domovine da bi ispričali priču iz našeg regiona. Zašto? Nostalgija? Suočavanje sa prošlošću da bi se moglo živjeti u budućnosti ili...?

N. Mijović: Mislim da nije u pitanju nostalgija, makar ne da sam ja toga svjestan. Kada se malo izmjestite iz sopstvene kulture i okruženja u kome ste odrasli, onda možete da ih vidite iz drugačije perspektive. Recimo, ja sam bio 'gradsko dijete', međutim čini mi se iz ove vizure da je naša takozvana 'urbana' kultura uglavnom izgrađena na nekim opšim mjestima. Ono što je meni postalo jako interesantno nakon odlaska u Englesku je zapravo naše selo, koje potencijalno predstavlja jedno pravo kulturno i ekonomsko blago, ali je prilično zapostavljeno već decenijama unazad. Kao što znaš, riječ 'seljak' kod nas ima uvredljiv prizvuk, a tome su svakako doprinijeli domaći filmovi i televizija koji se po pravilu sprdaju sa ljudima iz ruralnih sredina i predstavljaju ih kao jednodimenzionalne karikature. Mene kao autora svakako više zanimaju likovi sa društvenih margina - a vjerujem da to u sebi nosi i određenu političku notu - tako da je to jedan od razloga zašto je ovaj film smješten baš u to okruženje.
Takođe, htjeli smo da se suprotstavimo još jednom klišeu, a to je da filmovi iz našeg regiona koji imaju ambiciju da dođu do međunarodne publike obavezno pričaju neke veoma mračne i bolne priče. Naravno, i takve priče je neophodno ispričati, ali mislim da je sasvim moguće napraviti društveno anagažovan film koji bi taj svijet predstavio u vedrijem svijetlu, fokusirajući se prevashodno na ljubav, nadu, humor i ljepotu. E, to je bila naša namjera.

Camera Lucida: Smještena na granici Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, ova filmska priča u prvi plan ističe geografske, starosne, obrazovne, modne, nacionalne, lokalne i sve druge moguće razlike, ali i daje nadu u pomirenje i suživot uprkos svim ovim razlikama...

N. Mijović: Upravo tako, ovaj film je na neki način poziv na pomirenje i suživot, i to je bila još jedna bitna ideja koja je od početka u osnovi ovog projekta.

Camera Lucida: Niste odoljeli prikazu Yu ikonografije iz doba našeg odrastanja 80-ih: Sarajevska Olimpijada i poznata klizačica Katarina Witt su na TV-u, muzika Bebi Dol, titogradski bend Makadam, pjesma 'Bandido' sa jedinog Evrovizijskog takmičenja održanog u Jugoslaviji.... Jedan cijeli tinjedžerski svijet 80-ih je tu. Koliko je muzički izbor auto-biografski?

N. Mijović: Skoro sva muzika koju čujete u filmu je dijagetskog karaktera - drugim riječima, ona je dio svijeta koji okružuje likove, tako da je birana prije snimanja filma, i to na taj način da prije svega odrazi ukus i svakodnevnicu naših filmskih likova, a ne samih autora. S obzirom da se kod nas i danas jako često čuje muzika iz osamdesetih, a i neki od naših likova su još uvijek jednom nogom u prošlosti, takav izbor muzike nam se učinio vrlo prikladnim.

Camera Lucida: Da li postoji nešto autobiografsko u filmu?

N. Mijović: U filmu zapravo nema gotovo ničeg auto-biografskog. Ja ne mogu da vidim sebe i svoj svijet kao temu koju bi bila zanimljiva publici. Čini mi se da bi to bila zloupotreba ogromne privilegije koju filmski reditelj uživa - a to je da ima na raspolaganju ozbiljna finansijska sredstva i brojan tim kreativnih profesionalaca koji su spremni da stave svoje znanje i rad u službu rediteljske ideje.

Camera Lucida: Ton pomirenja i ljubavi je najsnažnije prenesen putem muzike, posebno na kraju, sa Šobićevom pjesmom 'Cipele nove'. Da li misliš da je akcenat na pomirenju i nadi mogao biti još snažniji, vidljiviji i u verbalnom i vizuelnom narativu?

N. Mijović: Mi smo na kraju filma htjeli da se poigramo sa idejom happy end-a, ali mislim da ne treba biti suviše didaktičan, možda je bolje ostaviti publici dovoljno prostora da sama izgradi neko svoje čitanje filma.

Camera Lucida: Koliko je profesorsko iskustvo pomoglo ili odmoglo u kreativnom procesu ovog filma, i.e. gdje teorija hrani kreaciju a gdje je obrnuto, u kojoj mjeri obije slobodno koegzistiraju?

N. Mijović: Možda će to zvučati kao fraza, ali ja ne mogu da razdvojim teoriju od prakse, kao što ne volim da razdvajam formu od sadržaja. Naravno, svaki autor posjeduje kreativni instinkt, a često i bogatu maštu; svaki autor voli da se igra sa kreativnim sredstvima koja su mu na raspolaganju, ili ponekad jednostavno - da parafraziram fotografa Garry Winogranda - slika neke stvari samo da bi vidio kako će one izgledati naslikane. Međutim, ono što mi stvaramo uvijek dobija smisao tek kada se smjesti u određeni društveni, istorijski, ekonomski ili ideološki kontekst. A pošto se teorija bavi kritičkom analizom tog konteksta, onda nam ona svakako može poslužiti kao inspirativno sredstvo za kreativno stvaranje, i možda je u tom smislu teorija plodnija polazna tačka od individualnog talenta ili umjetničkog genija, ili sličnih, pomalo apstraktnih pojmova, koje inače imamo naviku da romantizujemo.

Mislim da nije u pitanju nostalgija, makar ne da sam ja toga svjestan. Kada se malo izmjestite iz sopstvene kulture i okruženja u kome ste odrasli, onda možete da ih vidite iz drugačije perspektive. Recimo, ja sam bio 'gradsko dijete', međutim čini mi se iz ove vizure da je naša takozvana 'urbana' kultura uglavnom izgrađena na nekim opšim mjestima. Ono što je meni postalo jako interesantno nakon odlaska u Englesku je zapravo naše selo, koje potencijalno predstavlja jedno pravo kulturno i ekonomsko blago, ali je prilično zapostavljeno već decenijama unazad. Kao što znaš, riječ 'seljak' kod nas ima uvredljiv prizvuk, a tome su svakako doprinijeli domaći filmovi i televizija koji se po pravilu sprdaju sa ljudima iz ruralnih sredina i predstavljaju ih kao jednodimenzionalne karikature. Mene kao autora svakako više zanimaju likovi sa društvenih margina - a vjerujem da to u sebi nosi i određenu političku notu - tako da je to jedan od razloga zašto je ovaj film smješten baš u to okruženje.

Camera Lucida: Uvijek sam se pitala kakva je autorska podjela u jednom umjetničkom djelu koje potpisuju dvoje ljudi? Kako se piše scenario u dvoje?

N. Mijović: Korisno je usaglasiti se oko neke jasno definisane podjela rada da bi dva ili više autora mogli funkcionisati zajedno. Međutim, moram da podsjetim da je film suštinski kolaborativna umjetnost, što ponovo dovodi u pitanje taj mit autorskog genija. Jer, reditelj, i kad je samo jedan, uvijek stvara film zajedno sa svojim saradnicima - glumcima, direktorima fotografije, majstorima svjetla, scenografima, montažerima, koloristima, i tako dalje.

Camera Lucida: Film, makar meni, ima efekat Živko Nikolić-meets-David Lynch. Da li je takva inklinacija, po mom doživljaju, bila zajednička i ujednačena za obojicu ili su se individualni afiniteti razlikovali?

N. Mijović: Haha da, a produkcija je na kraju ispala Fitzcaraldo-meets-Apocalypse Now-in La Mancha (smijeh). Nego, da se vratim estetici, jer tvoje zapažanje je interesantno: ja sam pred početak snimanja u polu-šali govorio da je naš pristup otprilike 'Selo gori a baba se češlja'-meets-David Lynch. Ono što želim da kažem je da smo u ovom filmu čija se priča bavi pomirenjem među komšijskim narodima, htjeli da i na stilskom nivou simbolično pomirimo razne suprotstavljene kulturološke pojmove: selo i grad, narodnu i pop muziku, dokumentarno i fiktivno, popularno i konceptualno, itd. U tom okviru, bilo je mjesta i za različite estetske afinitete obojice autora. Nadam se da se nismo previše zaigrali i napravili na kraju od svega toga 'pasju večeru', što bi rekli Englezi (osmijeh).

Camera Lucida: Fillm je doživio svjetsku premijeru u Montrealu, gdje je, uz još jedan crnogorski film, 'Između dana i noći' Andra Martinovića, odabran kao jedan od 19 filmova u takmičarskom programu. Koliko uzbudljivo je bilo to iskustvo? Kakvi su utisci sa tog festivala?

N. Mijović: Montreal je festival sa jako bogatom tradicijom, i čast mi je što su se 'Granice kiše' našle tamo u takmičarskom programu za najbolji debitantski film. Prijalo mi je putovanje u Kanadu i susreti sa novom publikom i kolegama. Mislim da je dobro što crnogorski filmovi i filmadžije ovih dana putuju po festivalima širom svijeta - bilo bi logično da ta iskustva i razmjene unaprijede naše buduće projekte. Nedavno osnovani Filmski Centar Crne Gore u svemu tome ima instrumentalnu ulogu, i izgleda mi da su ljudi koji tamo rade vrlo kompetentni, tako da poslije dugo vremena imamo razloga za oprezni optimizam kada je u pitanju domaća kinematografija.

Camera Lucida: Koliko si ti zadovoljan svojim debi filmom, snimljenim u autorskom paru? Da li bi sa ove distance nešto promijenio?

N. Mijović: Haha možda je bolje da ne načinjemo tu temu... U svakom slučaju, mislim da smo uspjeli da realizujemo osnovnu zamisao, a to je da publici dočaramo atmosferu i posebnost ovog zabačenog, ali prelijepog kutka planete zemlje.

Camera Lucida: Kristina Stevović je nedavno dobila nagradu za najbolju glumicu na novo-osnovanom festivalu u Somboru, a zatim još 2 glumačke nagrade na 'Mojkovačkoj filmskoj jeseni' za Moma Pićurića i opet Kriistinu Stevović. Kakav je budući festivalski život filma?

N. Mijović: Sa upravo završenih festivala 'Porodica naroda' u Somboru i 'Mojkovaške filmske jeseni' stigle su nam lijepe vijesti - Kristina Stevović Obradović i Momo Pićurić su dobili nagrade za najbolje glumce Nakon toga, film je imao premijeru u Londonu - na Raindance festivalu.

Camera Lucida: Kakva su očekivanja od lokalne bioskopske publike? Možda uskoro i TV publike?

N. Mijović: Domaća publika zna da bude dosta stroga, ali u ovom filmu ima puno stvari koje ljudi uglavnom vole da vide na velikom ekranu, kao što su humor, romansa, pjesma, lijepi pejzaži, a vjerujem i da je naša publika željna vedrih, optimističnih priča. RTCG je finansijski pomogla produkciju filma, tako da očekujem da će se 'Granice, kiše' nakon bioskopskog života uskoro moći vidjeti i na malom ekranu. Naravno, ja bih preporučio da se film pogleda u bioskopu, jer je prevashodno koncipiran za tu namjenu.

Camera Lucida: Pomišljaš li na povratak ovdje? Ima li nešto što nedostaje (ako uopšte nedostaje) u Londonu iz Crne Gore (ili Yu) regiona?

N. Mijović: Ne znam da li se svijet 'smanjio' zbog tehnoloških i komunikacijskih promjena koje su se desile u 21. vijeku, ili sam se ja navikao na ovaj život koji je malo tu, malo u Londonu, i malo još ponegdje, ali u zadnje vrijeme manje 'patim' za domovinom nego što je to bio slučaj ranije. Naravno da mi je u tome pomogao i ovaj film, zahvaljujući kojem sam u zadnjih desetak godina provodio jako puno vremena u Crnoj Gori i regionu. Nadam se da će se to nastaviti, jer sam ovog ljeta već počeo da spremam svoj sljedeći filmski projekat, koji je ponovo vezan za Crnu Goru.

Maja Bogojević