Mirko Ilić rođen je u Bosni. Profesionalnu dizajnersku karijeru započeo je u Evropi učestvujući kao ilustrator i umjetnički direktor u kreiranju brojnih postera, omota albuma i stripova. Godine 1986. odlazi za SAD gdje radi kao ilustrator vodećih magazina i novina. Godine 1991. postao je umjetnički direktor Time magazina (Interantional), a godinu kasnije i umjetnički direktor editorijala u Njujork Tajmsu. Godine 1995. osnovao je Mirko Ilić Corp. studio grafičkog dizajna i 3-D kompjuterske grafike. Primio je nagradu Društva ilustratora, Društva dizajnera u izdavaštvu, Društva novinskog dizajna, Kluba umjetničkih direktora i ID Magazina. 1994. i 1995. godine radio je kao potpredsjednik AIGA ogranka u Njujorku. Cjelokupan rad Mirka Ilića (preko 200 knjiga, 500 magazina...) publikovan je u obimnoj monogorafiji Dejana Kršića Mirko Ilić (AGM, Zagreb, 2007) i Mirko Ilic: Eye to Hand (MikserBooks, Beograd 2011).

Zajedno sa Miltonom Glejzerom predaje dizajn na Cooper Union-u u Njujorku, i predaje Ilustraciju na master studijama Fakulteta vizuelnih umjetnosti (SVA) u Njujorku.

Sa Stivenom Helerom bio je koautor knjiga: Genius Moves: 100 ikona grafičkog dizajna (2001), Handwritten (2006), The Anatomy of Design (2007), Icons of Graphic Design (2008), i "Stop, Think, Go, Do" (2011). Sa Miltonom Glejzerom je koautor knjige The Design of Dissent (2005).

www.mirkoilicdesign.com
www.mirkoilicillo.com

CL: Vaši počeci u svijetu stripa, ilustracije i dizajna desili su se sredinom sedamdesetih. Kako iz današnje perspektive vidite taj period?
MI:Moj prvi objavljeni rad je bio za neke "Omladinske novine" - ilustracija majke i djeteta, a taj rad nisam potpisao, pa je objavljen nepotpisan. Iako je krenulo naivno, odmah posle omladinskih novina uslijedile su dječje novine i časopisi, i jako mi je drag taj početak. U tim omladinskim časopisima smo svi učili, pekli zanat. Da nije bilo "Poleta" i "Omladinskog lista" ne bi bilo ni nas. Kad kažem nas, mislim na veliki broj književika i umjetinka koji su danas jako uspješni, a svoje početke su napravili baš tamo. Zato je mnogo bitno da takvi mediji postoje. Tu se uči, a onda kreneš dalje. Jako mi je važan „Novi kvadrat", tu su se ujedinili neki mladi ljudi i napravili autorski strip, jer je ranije kod nas bio zastupljen samo komercijalni strip.

CL: Kakva je današnja pozicija tih umjetničkih formi u odnosu na ta „revolucionarna" vremena?
MI: Čini mi se da je puno lošija nego tada. Nema alternativnih časopisa u kojima bi mladi ljudi mogli da kažu šta misle. Uglavnom se to radi u raznim portalima, što ne mislim da je baš najbolje. Moraju postojati potpuno neovisni časopisi za mlade i kreativne ljude.

CL: Cjelokupna javnost ovih prostora je upoznata sa vizuelnim indetitetom i omotom jugoslovenskog panka i Novog talasa, čiji ste Vi autor. Koje od radova biste istakli iz tog perioda?
MI: Napravio sam toliko stvari, mislim da ne bi vjerovali kada bih vam rekao šta sam sve radio. Nešto što se vrlo malo zna, a to je meni vrlo važno, da moja prva omotnica za ploču nije bilo Prljavo kazalište, kao što mnogi misle, već je to bio Arsen Dedić: "Rimska ploča". Jednom me je Arsen pitao da li sam ikad radio omotnicu za ploču, ja mu odgovorim da nisam, a on mi na to kaže da želi da u mojoj biografiji piše da sam uradio prvu ploču baš za njega. Nisam baš zadovoljan tim radom, ali kasnije sam imao priliku to da ispravim, jer sam napravio još najmanje 5 omotnica ploča za njega. Posle toga je uslijedilo Prljavo kazalište, prvi singl Azre, Bijelo dugme i ostali. Izdvojio bih "Marš na ples", Bijelo dugme „Doziviti stotu" - jer je to bilo dobro zezanje, takođe pamtim Parni valjak "Uživo" iz kojekakvih razloga, jako sam volio i radio sam puno omotnica za klasičnu muziku. Radio sam puno gluposti, takvog sam smeća znao napraviti, da zaista ne bi vjerovali. Napisao sam riječi za pjesmu Prljavog kazališta. Trebala im je politička pjesma i ja sam je napisao.

CL: Na polju dizajna i ilustacije prepoznatljivi ste po izražajnjom političko-socijalnom angažmanu, čak i taj mali izlet u poeziju ne zaobilazi taj kontekst.
MI: Uvijek me traže kad treba tako reagirati, čak i kada ja to neću. Uvijek meni daju političku temu, mada sam i ja kreten, jer i kada nešto nije politički, ja ga pretvorim u to. Kada neko dođe iz ovih krajeva, sa ovom povijesti, gotovo je neizostavno da mora nositi neki politički implus u sebi.

CL: Zar nije obaveza ljudi koji se bave javnim poslom da budu na određen način i društveno odgovorni?
MI: Zapravo, svaki građanin ima odgovornost prema svom društvu. Ako je osoba dizajner ili umjetnik onda ima i veću odgovornost. Jer oni imaju pristup medijima preko kojih mogu masovno poslati određenu poruku. Zato mi je jako tužno kada vidim da neki umjetnici koriste taj pristup da propagiraju kojekakve mračne poruke, poruke mržnje i tome slično. Toga naravno ima svugdje, a za očekivati je da bi umjetnik trebao biti bolji. Meni su te stvari jako čudne. Ti rasističko-nacistički ispadi umjetnijka, naročito književnika, ti govori mržnje, to je veliki problem. Naročito ako radi kontrole medija od strane male grupe, to postane jedini glas. Mora postojati i alternativni glas. Ukoliko nemate alternativne novine, alternativne medije, onda nećete ni imati mogućnost da čujete taj drugi glas, a on je jako važan. Kao što Džoni Štulić reče: „Prokleta mogućnost izbora, mora da postoji".

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Čini mi se da je puno lošija nego tada. Nema alternativnih časopisa u kojima bi mladi ljudi mogli da kažu šta misle. Uglavnom se to radi u raznim portalima, što ne mislim da je baš najbolje. Moraju postojati potpuno neovisni časopisi za mlade i kreativne ljude{/niftybox}

CL: Oblikovali ste puno korica za knjige, uglavnom je to stručna i angažovana litertatura, a samo nekoliko je beletrističkog sadržaja. Čak ni tu ne možete izbjeći angažovani kontekst?
MI: Malo sam radio romane. Prvo je bila serija Hesseovih romana, posle toga još samo nekoliko drugih. Evo upravo ovih dana je objavljena Penguinova knjiga koju sam dizajnirao, zove se "Un Amico Italiano". U knjizi "Eat, pray, love" se pojavljuje jedan lik koji se zove Luca Spaghetti. On je stvarna osoba i napisao tu knjigu. To je rijetkost, ali eto ponekad se desi. Otprilike na svakih dvadeset političkio-ekonomskih knjiga, meni se zalomi jedan roman. Ima puno ljudi koji vole dizajnirati lijepe knjige, ali je vrlo malo nas koji volimo dizajnirati političke knjige.

CL: 1986. godine odlazite za Ameriku. Da li ste u tom momentu naslućivali u kojem će se pravcu nastaviti Vaša karijera?
MI: Otišao sam u Ameriku doslovice jer sam ovdje napravio sve što sam mogao. I vidio sam da se ovdje spremaju gluposti, osjetio sam da trebam otići. Treba znati otići na vrijeme, a ja to umijem.

CL: Da li je taj odlazak bio bijeg?
MI: Nije. Uvijek se bježi od nečega, a ja sam otišao KA nečemu. Na primjer, u Srbiju nisam išao do januara 2001. godine. Namjerno se nisam htio pojavljivati tamo u toku Miloševićeve vladavine, jer zaista ne mogu podnijeti mrak.

CL: Odmah po dolasku u New York upoznajete Miltona Glasera. Kakvo je Vaše iskustvo u saradnji sa njim?
MI: Ja uvijek nađem svoje idole. Milton je veliki čovjek i na moju sreću, postao je moj najbolji prijatelj. Kada sam stigao u Ameriku, za nešto manje od sedam dana od mog dolaska upoznao sam se s njim. Ispričao sam mu odakle dolazim i pokazao radove. Često ljudi misle da je meni taj NY pao sa neba, ili da mi ga je tata kupio. Ja sam u Ameriku pošao sa koferom radova, par hiljada crteža i ilustracija, stotine naslovnica... Kada sam ih pokazao Miltonu, odmah me je pitao imam li gdje raditi. Rekao sam da to mogu bilo gdje, za kuhinjskim stolom, u parku... Rekao mi je da u svom studiju ima uvjek sto viška i da ga mogu koristiti kad god želim. Danas imam studio u toj istoj Miltonovoj zgradi. Imao sam sreću da sretnem Miltona, koji je uspješan i dobar čovjek, i koji mi je radi toga postao uzor. Samo upješan čovjek može biti dobar, oni polu-uspješni su zločesti. Milton me je naučio da se dobro šalje dalje. Uvijek se trudim drugim ljudima pomoći najviše što mogu, naročito mladim, kao što su on, a i monogi drugi pomogli meni.