CL: Što se tiče filma „ Svijež vazduh", gdje ste dobili ideju za priču?

AK: Mislim da je posao glavnog lika – ona je redar u toaletima, čiji je posao da čisti javne toalete i uzma novac od ljudi – jedan od najomraženijih poslova. Jednom sam putovala autobusom na duge razdaljine, i kao po običaju, stajali smo na svakih 2 sata kako bismo odmorili – što je značilo da su sve žene stajale u redu za toalet tokom cijele pauze. Razmišljala sam i prije da napravim film na ovu temu, ali mislim da je to bio trenutak – dugačka vožnja autobusom – kada su mi se osnove priče stvorile u glavi. Pored osjećaja poniženja ovih ljudi još je zanimljivije posmatrati kako se adolescenti nose sa ovom temom kada su u pitanju njihovi roditelji. Kao dijete, pojedinac/ka se identifikuje sa roditeljima, dok je adolescencija doba kada pojedinci pokušavaju da se otrgnu od svojih roditelja i da se definišu i sa drugim ljudima. To je jako teško doba, vrijeme revolta usmjerenim ka prethodnim identifikacijama, zato što ego želi da se oslobodi, želite da osjećate da ste druga osoba. A zaista je teško ako morate da se suočavate sa ovakvim vrstama poniženja.

CL:Koliko je teško bilo preći sa kratkog filma na igrani, u smislu scenarija i produkcije ?

AK: Što je duži film, to je teže vidjeti njegovu čitavu strukturu, održati ritam, osjetiti njegove uspone i padove. I što više čitate scenario, ili što više posmatrate obrađeni film, više se gubite u istom. Ja lično više volim da sačekam određen period vremena kada mislim da sam završila nacrt scenarija ili verziju obrade samog filma. Nakon tog određenog vremena možete vidjeti film na drugačiji, svježiji način. Ali to uopšte ne predstavlja neku lošu stvar, obzirom da sam mišljenja da sve mora da sazre iznutra, i da vremenom dobijamo sposobnost da vidimo stvari drugačije. Ponekad mi se desi da otkrijem aspekte, recimo, u stilu pisanja ili procesu obrade o kojima ranije nisam mislila. Takođe – ovo je jako česta misao, ali i veoma istinita – da bismo bili temeljni u ispitivanju prave prirode stvari, potrebno nam je vrijeme. Mnogo vremena.

CL: Sve vaše fimove do sada odlikuje prikazivanje ljudi na njihovom radnom mjestu, na često dosadnim, ponavljajućim poslovima. Da li ste vi u stvari zainteresovani da otkrijete načine na koje ova zanimanja dominiraju većinom života protagonista ?

AK: Da, svakako ! Ono što radite najmanje 8 sati dnevno, je ono što određuje vaš život. Ukoliko pretpostavimo da određena osoba spava 8 sati, jede, kupa se, putuje, ide na posao, ide u kupovinu itd., onda joj ne ostaje mnogo vremena za druge stvari. Ovo svakako znači da da sati provedeni u radu dominiraju našim životima, a radno mjesto dominira našim društvenim životom. Često ljudi biraju svoje prijatelje sa posla. Smatram da većina ljudi nisu zadovoljni svojim poslovima, obavljaju ga samo zbog novca zato što nemaju drugog izbora. Čak iako izledaju zadovoljno na površini, često sanjare o nekoj vrsti različitosti, novim stvarima koje bi učinile njihove živote interesantnijim.

CL: Uprkos sumornom okruženju i očajnim životnim uslovima, djelovi „Svježeg vazduha" imaju elemente nenamjernog humora. Koliko je humor važan u vašem radu ?

AK: Smatram humor i ironiju jako bitnim djelovima naših života. Potrebni su nam kako bismo održali određenu razdaljinu, da ostanemo objektivni, posmatrajući različite aspekte stvari.

CL: Postoji utisak da je ono što vidimo na ekranu predstavlja protivotrov dramatičnoj ideji neopozivo promjenjenog života, da će vaši likovi nastaviti sa normalnim životima po završetku filma.

AK: Da, obično na filmu vidimo likove koji su potpuno nerealni. Na primjer, neko ko je upravo iskusio ogromnu psihološku traumu se odjednom mjenja i postaje izliječen u potpunosti nakon što upozna neku prijatnu i finu osobu. To su jako lijepe priče, ali u stvarnom životu morate proći kroz najmanje 10 godina psihoterapije i nikada niste u potpunosti izliječeni. U drugom pogledu, čak i ako ste jako srećni, i osvojite premiju na lutriji, biće jako teško da promjenite osnovne stvari u vašem životu. Bez obzira na to, u mojim fimovima stvari se mjenjaju, iako su u pitanju male stvari. U filmu „18 slika iz života Djevojke iz fabrike konzervi" promjena je kada ona shvata nakon osvajanja glavne nagrade na takmičenju u skupljanju oznaka sa pakovanja jogurta, da se ništa neće promjeniti. Ili u filmu „Svijež vazduh" Angela, tinejdžerka koja shvata da su njeni snovi nerealistični, i otkriva sličnosti sa njenom majkom koje se jako stidjela, i stoga počinje biti bliskija sa njom. U filmu „Virus" ovo pitanje je obrnuto : naizgled, nakon što biva izliječen od nepoznate bolesti, i nakon činjenice da su svi napustili glavnog lika zbog straha, nakon što ostaje potpuno sam, čini se da se sve vraća u normalu i njegov život nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Ali mi shvatamo, na kraju, da se nešto promjenilo ispod površine – da njegov život nakon ovog iskustva nikada neće biti isti i da on nkada više neće biti ista osoba.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Smatram da većina ljudi nisu zadovoljni svojim poslovima, obavljaju ga samo zbog novca zato što nemaju drugog izbora. Čak iako izledaju zadovoljno na površini, često sanjare o nekoj vrsti različitosti, novim stvarima koje bi učinile njihove živote interesantnijim.{/niftybox}

CL:Vi ste do sada pisali scearija za sve svoje filmove. Da li vam je važno da imate potpunu kontrolu i da li biste mogli režirati po nečijem scenariju ?

AK: Napisala sam „Virus", „18 slika iz Života djevoke iz fabrike konzervi", „Svjež Vazduh kao i „Adrienn Pál" zajedno sa Andreom Roberti, iako je istina da su svi ovi filmovi proistekli iz mojih ideja. Veoma mi je važno da pišem scenarija zato što volim da stvaram filmove koji su više lilniji i koji odaju moju ličnu viziju – ujedno i na nivou priče i dramaturgije. Postoje pitanja i misli koje smatram važnim da se o njima priča. Mislim da je način na koji ja pričam priču – iako je u pitanju klasična dramaturgija – više mislilački, da ima svoj ritam, i da se to već nalazi u samom scenariju. Tako da bi za mene bilo jako teško napraviti film po scenariju nekoga drugog. U ovom trenutku ne razmišljam ni o pravljenju filma po knjizi. To bi bilo moguće za mene samo ukolko bih promjenila toliki dio priče da to više i ne bi bila ta knjiga, ili ukoliko bi neko napisao scenario koji zaista oslikava moj ukus i način razmišljanja.