Interview AGNES KOCSIS
AK: Nažalost, u prethodne dvije godine stvoreno je samo 4 ili 5 filmova, a produkcija većine ovih filmova je počela prije pada Mađarske filmske industrije. Kratko potom, Vlada je odlučila da ugasi Mađarski fond filma, i da otvori novi, za šta je trebalo više od godinu dana. Već su počeli podržavati nekoliko filmova (koliko sam upoznata u pitanju su 4 filma) ali od tada samo je završeno snimanje jednog filma, prije mjesec dana. Prije toga, u Mađarskoj, oko 30 filmova je bilo stvarano godišnje, što je poprilično mnogo ukoliko ovu činjenicu poredite sa populacijom od 10 miliona. Skoro svi ovi filmovi su stvoreni sa podrškom Mađarskog fonda za film, a u skorije vrijeme mnogi mladi ljudi su dobili priliku da naprave film. Mislim da je mogućnost eksperimentisanja veoma važna u svakoj umjetnosti, tako da ukoliko više ljudi dobije priliku da prikaže nešto originalno, veča je mogućnost postizanja dobrih rezultata. Nije moguće stvoriti nešto originalno, nešto zaista izvanredno, ukoliko želite unaprijed biti sigurni u rezultat. Morate rizikovati. Ukoliko pokušavate održati određen rizik sigurnosti, sve su šanse da ćete dobiti osrednji rezultat. CL: Tvrdite da sama priča nije najvažnija stvar u vašom filmovima. Recite mi onda, na koji način ste razvili priču i scenario za Adrienn Pál? AK: Priča je veoma bitna, ali ne i najvažnija za mene. Bez obzira na to, ne znači da ne mora biti i dobro struktuirana. Ja se uvjek trudim da razvijam scenarija veoma pažljivo. Tokom procedure pisanja, ili čak od rođenja originalne ideje, vizuelni aspekat fila je presudan. Rekla bih da je to za mene osnova samog flma, i razvijam je zajedno sa samom pričom. Ne volim da nanovo pišem i dopunjavam scenario previše puta, praveći potpuno nove nacrte. Na samom početku pokušavamo da opširnije objasnimo prve korake – kao sinopsis ili kasnije sami tretman – što prikladnije i temeljnije što možemo kako bismo bili sigurni da nećemo morati mjenjati osnove kasnije, tako da sledeći nacrti predstavljaju samo pokušaje prečišćavanja samog scenarija. Tako da, za nas najveći posao se nalazi na početku samog postupka. CL: U filmu, na početku, ne vidimo mnogo spoljašnjeg svijeta. Da li je za tok priče važno da bude postavljena u određeni grad ? AK: Piroska,glavni lik, radila je u bolnici na odjeljenju za terminalne slučajeve preko 20 godina. Postala je ravnodušna prema smrti i bolesti. U međuvremenu, i ona sama postaje gotovo mrtva osoba: živi rastrzana između njenog doma i bolnice, i praktično nema društveni život. Živi u hermetički zatvorenom svijetu – za nju praktilno ne postoji spoljašni svijet i ona nije sposobna za normalne međuljudske odnose. |
Stoga smo i njen doma napravili vizuelno sličnim bolnici – osjeća se gotovo isto kada je u svom domu i kada je među umirućim ljudima. Kada ona krene u potragu za njenim prijateljem iz djetinjstva, svjet se za nju postepeno otvara i postae mnogobojniji. Ovo ne osjećamo samo putem povećanja broja raznobojnijih scena i lokacija koje posjećuje tokom njene potrage, već i kroz njen odabir odjeće – koja postaje više i više mnogobojnija kako ona polako napušta svoju apatiju. U svim svojim filmovima se trudim da izgradim grad koji ne mora neophodno biti Budimpešta, koji ima potencijal da bude bilo koji grad bilo gdje. Odabrali smo lokacije u potpuno različitim djelovima grada. Neke od njih nisu uopšte u predgrađima već u samom centru, kao da se čini da sami likovi u filmu ne bi napuštali ta područja. Razlog tome jeste što smo pokazali onaj aspekat stvari koji čini da mjesta liče jedna drugima. Za mene, najvažnija stvar u filmu jeste postići sveopštu atmosferu. U filmu „Adrienn Pál" kao i u filmu „Svijež vazduh" – pokušali smo da stvorimo donekle apstraktan ali i koherentan svijet, izmišljeni grad koji može postojati bilo gdje i u gotovo bilo kojem vremenu. Naravno, tokom potrage u prošlosti smo takođe otkrivali i prošlosti zemalja kao što je Mađarska. U isto vrijeme oslikavajući istinitost ljudskih odnosa, motivaciju i psihologiju likova, što je za nas bilo jako bitno. CL: Kako ste se odlučili za glumicu Évu Gábor, koja je igrala ulogu Piroske i da li je to bio dugačak proces odabira? AK: Proces biranja glumaca je trajao gotovo jednu i po godinu. Tražili smo Pirošku očajnički – promjenili smo dvije kasting agencije, nakon čega je grupa ljudi putovala širom Mađarske. Takođe smo provjeravali kastinge TV programa gdje traže veoma gojazne ljude koji bi kasnije tokom programa gubili težinu. Ja bih lično iskakala iz autobusa ukoliko bih vidjela debelu ženu, i prilazila bih im kako bih im tražila broj. Na kraju smo našli Evu kroz oglas na Mađarskoj društvenoj mreži. U poslednjem krugu ostalo nam je 5 ili 6 cura. Na početku smo tražili od njih da improvizuju, nakon čega su morali da nauče nekoliko dijaloga i izvedu ih sa pravim glumcima. Eva mi se svidjela od samog početka ali smo morali biti sigurni da je sposobna da izvede tako veliku ulogu. Ona je gotovo u svakoj sceni filma, sami tok priče se odnosi na njen razvoj i oslikava njena unutrašnja osjećanja, tako da je glavni ik morao imati veoma snažan karakter i biti sposoban za glumu i takođe da ima veoma razvijen kapacitet za koncentraciju. Postoje scene u trajanju od 5-6 minuta tokom kojih su glumci savršeno morali da poznaju svoj tekst, ali takođe da osjećaji ritam i da budu savršeno tačni sa svojim scenskim pokretima. Kada su u pitanju dugi snimci, nemamo mogućnost obrade, tako da ritam i tempo moraju biti savršeni tokom snimanja. CL: Svđa mi se scena u kojoj kamera snima široko model pruge tokom noći dok u pozadini svira muzika iz opere. Da li imate nekih komentara o umjetničkim odlukama u ovakvim scenama posebno u vezi sa napretkom pripovjedanja? AK: Maketa sama po sebi je metafora svijeta, tamo možemo vidjeti sce – grad, sela, šume, planinu, životinje, ljude, različite stvari. Građenje ove makete je bio hobi Kalmana, Piroskinog partnera. On provodi svo svoje slobodno vrijeme baveći se ovom maketom, i na kraju ona zauzima čitavu spavaću sobu. Kada je Kalman odsutan, Piroska sanja iznad ove makete – ovo je na neki način njen bijeg iz hermetički zatvorenog svijeta u kojem živi i iz kojeg ne može izaći. CL: „Adrienn Pál" kao i film „Svijež vazduh" su osvojili nagrade na većim filmskim festivalima i u različitim oblastima. Da li je ovaj uspjeh pomogao u dobijanju sredstava za vaše sledeće ostvarenje i da li za to postoje planovi? AK: Već smo dobili pred-produkcijski novac iz MEDIA, za naš sljedeći projekat sa holandskim producentom Els Vandervorstom, koji je bio ko-producent za „Adrienn Pál". U ovom momentu radimo kastinge za protagoniste i tražimo lokacije za snimanje, i takođe radimo na scenariju. Za sve ostalo ćemo vidjeti ....
|
