Na montažu se moramo zasebno osvrnuti, jer ritam filma ima izražene komunikacijske mogućnosti. Spomenuti Bela Balaš je o montaži pisao hvalospjeve, kao umjetnosti koja strukturiše film, jer presudno utiče na način doživljavanja djela. Božilović navodi sljedeće razloge zbog kojih montaža ima komunikativne funkcije: „Njome se stvara opšta struktura filmskog dela, ona određuje ritam filmske radnje i postiže kontinuitet prostora i vremena, montažom se prezentuju i naglašavaju poetske, metaforične, asocijativne i druge kreativne komponente filma.Strukturu filma, odnosno filmsko delo kao umetničku celinu, gledalac doživljava preko svih navedenih posebnih i pojedinačnih komponenti, što je od najvećeg značaja za tok i kvalitet estetske komunikacije." Baš kao što za smislen tekst morate odvojiti rečenice, pisati velikim slovom gdje treba i td, i filmsko izlaganje se morastrukturisati.U cilju rasvjetljavanja predmeta ovog rada, možemo podijeliti montažu na narativnu i ekspresivnu. Narativna montaža je logična, priča priču hronološki, lako je razumljiva. Ekspresivna trese intelekt i osjećanja, prekida misli, kadrovi su predugi ili prekratki... Stojanovićevi filmovi, koje je montirala njegova supruga Katarina Draškić , su uglavnom konvencionalni u tom pogledu, dakle narativno montirani. Filmovi jesu zaokružene cjeline, ali ipak se njegovi djelovi ne nadovezuju tako „glatko" jedan na drugi. Stojanovićevom rukopisu se može zamjeriti izvjesna grubost u prelazima s kadra na kadar, pogotovo u filmu Zle pare. Oni su katkada iznenadni, s velikom promjenom u svjetlu i zvuku, pa i nelogični. Mogućno da je taj nedostatak stilizacije namjeran zbog mozaične prirode djela, ali montažni sastavi nijesu ni tehnički ni estetski perjanica filma iz 1956. I pored tih nepravilnosti, komunikacija s gledaocem se nesmetano odvija, jer on ne primjećuje takve režiserske postupke, osim ukoliko u velikoj mjeri ne naruše narativni tok, što ovdje nije slučaj. Zapravo je pohvalno kako Stojanović uspijeva da drži pažnju auditorijuma ne tako atraktivnom montažom. Takozvani holivudski tip montaže znači da se montiranjem dramskom toku filma daje najviši stepen jasnoće i čitljivosti. Kako kod ovog reditelja nema takvog reza, Rajko Cerović čak uvodi sintagmu „specifični stojanovićevski montažni ritam" . Time apostrofira rediteljsku vještinu da sporijim ritmom tečno izlaže sadržaj. Montažne propuste Stojanovićevog rukopisa dopunjava splet čistih i duhovitih misli, a odsustvo verbalnog s druge strane-zanimljivi kadrovi. Osim što to svjedoči odličnoj saradnji Stojanovića i Đurovića, govori i da ova dva filma komunikacijski funkcionišu. Posjeduju zadovoljavajuću vizuelnu raznovrsnost i pola vijeka kasnije, uprkos pomenutim tehničkim nedostacima. No, kao što piše Dušan Vukotić: „Ako film, kao egzistentna umjetnička forma, sadrži u sebi i svoju konačnu istinu i aluziju, onda treba zanemariti izvore i poticaje (od čega je i kako nastao) jer je daleko važnije da li filmsko djelo uspijeva da izrazi suštinu stvari koju obrađuje." Dakle, bitno je da komunicira, a ne kako. Naposlijetku, kao što navodi Vladimir Petrić, reditelj ne može uvijek računati na montažu, već se osloniti na vlastitu kreativnu moć, kako bi pomogao gledaocima „doživeti kroz filmsku scenu vibriranja čovječje duše, osetiti poetski dah u zbližavanju dvaju bića, upiti miris tame ili svetlosti nekog ambijenta, utonuti u prezasićenu atmosferu, biti spontano uvučen u dramsko zbivanje, identifikovati se sa nekim likom, prodreti u misli karaktera, slediti ih i pomagati njihove emocije". U ovom dijelu ima razlike među Zle pare i Četiri kilometra na sat, jer u drugom filmu montaža dakako doprinosi boljem razumijevanju između pošiljaoca i recipijenta. Na primjer, zatamnjenja/osvjetljenja koja koristi kao prelaze odlično prenose atmosferu sa scene na scenu. Takav prelaz je prirodan kada sliku s jednog političkog tabora prebacuje na drugi, ali oba veže samoživa jurnjava za novcem i vlašću.

4.2.Filmski „začini"

Pored glavnih sastojaka, kamere i scenarija, dobro djelo čine i kvalitetni „pojačivači" filmske recepcije. Da li je Stojanović dobro birao dodatke koji će djelo učiniti konzumentu ukusnijim?