Ariel (Mala sirena - 1989. godine), Jasmin (Aladin – 1992. godine), Pokahontas (Pokahontas – 1995. godine) i Kida (Atlantida – 2001. godine) nastavljaju tradiciju Disney-evog „osiročavanja" – ni jedna od njih nema majku. One se profilišu kao avanturistkinje, znatiželjne mlade žene koje žive u svijetu jasano definisanih i naizgled nepremostivih granica. Upravo je snaga njihove volje i odlučnost u upravljanju svojom sudbinom ono što ih motiviše da pronađu svoje mjesto u svijetu.

Arijelina znatiželja i ljubav za prodiranjem u drugačiji svijet, njena posvećenost cilju koji je sebi nametnula, simbolično bi mogli da slave rođenje nove žene. Ona je kolekcionarka okružena ljudskim „blagom", pronađenim u svojim istraživanjima. Ona se buni protiv jednoličnog i besmislenog života i ignorišući naređenja svoga oca, izlazi na pučinu u potrazi za značenjima o zabranjenom i mističnom ljudskom svijetu. Otjelotvorena u klasičnu naraciju o adolescentkinji koja sazrijeva u ženu, ova priča je savremeni tretman pitanja cijene, zadovoljstva i opasnosti ženskog ulaska u „ljudski svijet", objašnjava Laura Sells. Arijel barata sa informacijama koje dobija iz prilično sumnjivih izvora – galeba Scuttle-a i morske vještice Ursule – sa kojom uzgred čini nagodbu mijenjajući glas za par nogu. Upućujući je u tajne ženskog uspjeha Ursula joj govori: „Muškarci gore ne vole mnogo brbljanja, misle da su tračare dosadne, da, na zemlji je mnogo poželjnije za dame da ne kažu ni riječ (...). Ma hajde, oni uopšte nijesu zadivljeni razgovorom, prava gospoda ga izbjegavaju kad mogu (...). Samo ona koja drži jezik za zubima uhvatiće muškarca" .

Da li je žena, sposobna da prepozna ovakve mehanizme potčinjavanja, u Disney-evoj interpretaciji a priori morala biti vještica? Naročito ako se uzme, da je ona shvatila značaj glasa kao odraz svojevrsnog oslobođenja od tvrdih stega roda. U sceni u kojoj imitira žene, vrlo indikativno sugeriše da je rod performans, uloga. Podučava Arijel kako da koristi make-up, kako da ne podcijeni značaj svog tijela, te na koji način da koristi sitne zamke rodnog (ženskog) zavođenja. Arijel uči o rodu, ne kao o prirodnom ponašanju već kao o orodnjenoj ulozi. To je posebno uočljivo u sceni u kojoj se ona pojavljuje kao ljudsko biće. Rod ostaje sastavljen od činova ponavljanja, javnog performansa i svjesnih djela često dramatičnih i stoga kontigentnih otjelotvorenja značenja .Fenomen kom ću se ponovo vratiti u analizi još jedne junakinje, Mulan! Začudo, Disney nam ovdje ide niz dlaku nemarno potvrđujući iluziju o postojanju bilo kakve determinišuće prirodne kategorije.

Scenografija filma razapeta je na dva svijeta, površinski, ljudski, faktički i onaj pod morem, „sirenski", fiktivni. U njihovoj dualističkoj i hijerarhijskoj postavci, gornji svijet predstavlja muški prostor nagovještavajući dominantnu kulturu američkog patrijarhalizma.

Čitajući Malu sirenu, zaključujem da se u Arijel oslikavaju određene tenzije američkog feminizma nastale kao posljedica reformističkih zahtjeva za pristupom muškom svijetu – „Pametne mlade žene, umorne plivanja, spremne da ustanu" ! Disney, ipak, ostavlja dovoljno prostora za dalju afirmaciju ograničenih, ograničavajućih i zatvorenih rodnih identiteta muškosti i ženskosti.

U ovim svijetovima, punim kontrasta, dominantne i prigušene kulture, Arijelina pjesma postaje i više nego adolescentska čežnja za odrastanjem. Ona sanja o pristupu i mobilnosti, vjerujući u mjesto na kom može imati nezavisnost i autonomiju. Onda kada joj to postane moguće, kroz fizičku metamorfozu, kao ulaznicu za gornji svijet, prolazi bez svog glasa. Baš kao i mnoge žene koje ulaze u svijet rada – tradicionalno područje muške moći – tako se i Arijel trve sa ograničavajućim društvenim očekivanjima o izboru između glasa ili pristupa, ali nikad i jednog i drugog. Štaviše, mijenjajući peraja za noge, vidimo čin povinovanja standardima lijepe žene. Mutiranje Arijel iz jednog u drugo biće, nažalost, potvrđuje jednu od dokazanih premisa Beauvoir: ona ne postaje žena za sebe, već žena kakvu oni (muškarci) žele.

Lus Irigaraj smatra da je Zapadni patrijarhat izrastao na istoriji materoubistva i preuzimanju žena od strane očeve genealogije. Kako se film završava scenom u kojoj je Ursula nabodena na falusoidni jarbol broda dok Arijelin otac nju predaje princu Eriku, Mala sirena usvaja ovu eksproprijaciju i čini da Arijelini izbori, pod njihovim patronatom, izgledaju bezopasni i opravdani. Prvibitna znatiželja za ulaskom u ljudski svijet pretvorila se u ljubavnu čežnju kao snažnu motivaciju za fizičkim samo-prekrajanjem, da bi bila ovjenčana u samoostvarenje koje na kraju filma postaje bez sumnje Arijelina udaja za princa. U ulozi njegove žene, a herojskim angažovanjem oca i Erika, Arijel će konačno povratiti svoj glas.

Jasmin je još jedna princeza koja svoju situaciju ne podnosi sa naučenom pasivnošću. Pobuna protiv očevih želja ostaje simbolična, jer je svo njeno angažovanje usmjereno ka, sad već tipičnom, romantičnom ishodu pronalaska prave ljubavi. Mada vodi miran život, odsječen od svijeta, u „polutami imanencije" ona je toga svjesna, i u tom smislu u prednosti u odnosu na druge heroine plave krvi. Štaviše, takav život razlog je njene ozlojađenosti i osjećaja zarobljenosti, pa i uškropljenosti. Uz odvažnost bjegunice od datog, ona ulazi u novi, „narodski" svijet, gdje srijeće Aladina koji ne pokušava da zadobije njeno srce titulom i bogatstvom. Iskrenošću i dobrotom kupiće njenu naklonost. Narativ filma Aladin je vidljivo jednostavniji i tretira pitanja međuklasnog povezivanja.

U svijetlu pritisaka kojima su mlade žene izložene, pod kišobranom onoga što je značila krilatica „to have it all", oproštajna scena Pokahontas je utješna: ona zna gdje joj je mjesto, bez pokušaja da se zanosi „sveimajućom" iluzijom.

Dundes postavlja korektno pitanje: Da li bi Disney svakako bio predmet kritika bez obzira koji kraj da izabere? I nastavlja da bi značajan iskorak bio da je Pokahontas modelirana kao junakinja koja ostaje kod svog naroda, ne samo zato što je u obavezi i potrebna, već jer taj čin osjeća kao misiju koja će joj donijeti lično ispunjenje i ostvarenje nekih viših ciljeva. Dundes šarmantno navodi kao primjer promovisanje mira i tolerancije među plemenima. Kako su njene aktivnosti kao pokretačku snagu imale strast prema odlazećem muškarcu, odluka da ostane kako bi se bavila aktivizmom, imajući u vidu diznijevsku tradiciju, bila bi sumnjiva i pomalo smiješna. Zato je Pokahontas još jedna tragično zaljubljena žena. U svakom slučaju, ovakvom portretisanju Disney je očigledno sa razlogom popustio.

Kida (Atlantida) je zanosna mlada žena, posvećena svom narodu, spremna da podnese žrtvu kako njena civilizacija ne bi nestala. Film objedinjuje elemente vješto primjenjene u prethodna dva ostvarenja. Preuzimajući scenografiju razrađenu u Maloj sireni, sadržaj Atlantide je vješta kombinacija dualizma svjetova – racionalnog (svijet moći i nauke) i mističnog (civilizacija kulture i tajne), u kojem karakter Kide naivno podsjeća na Pokahontas. Upravo, Kida je žena umističena u okvire čuvene civilizacije za kojom mladi naučnik Milo godinama traga. Baš kao ni Pokahontas, Kida neće napustiti svoj narod da bi otišla „na površinu" ali, u ovom filmu, Disney daje mogućnost naučniku Milu da izbere hoće li ostati na Atlantidi. Njegova odluka je bila povratak kući, što mu je donijelo herojsku slavu naučnika koji je zbilja otkrio Atlantidu. Kida je ostala nedostižna princeza, ideja o savršenoj ženi, mit.

Zlatokosa je sve samo ne revolucionarna pojava dvadesetprvog vijeka. Vitka, lijepa, čedna princeza, duge plave kose, koja svoju pobunu ostvaruje posredstvom tiganja u rukavu, naznake su paterna koji se jako sporo mijenja. Majka/maćeha Gotel je manipulativna i ljubomorna pletilja koja drži Zlatokosu zaključanu u visokom tornju, svojevrstan karantin neokaljane mladosti, daleko od ljudi, samo za sebe. Iako u par navrata ona naizgled brine o Zlatokosi, jasno je da sve o čemu brine je njena kosa, koja ima moć podmlađivanja. Pomoću nje Gotel ostaje mlada i lijepa i.e. živa. Zlatokosa je i metaporuka o djevojci u tornju kojoj treba, ako ne princ, a ono spasilac! Dovoljno.