Početkom juna je u Beogradu, pod pokroviteljstvom Eurimaža, održana godišnja konferencija "Budućnost evropskog filma iz vizure mladih autora uz uvažavanje jednakosti polova" koja je okupila 70 studenata filmskih akademija iz Skoplja, Sarajeva, Banja Luke, Novog Sada, Kosovske Mitrovice i Beograda. Cilj konferencije je bio da skrene pažnju na angažovanost žena u nastanku filmskih ostvarenja, a održane su i četiri panel diskusije koje su se jednakošću polova bavile iz dramaturške, producentske, promotivne i rediteljske perspektive. Moderatorka ove poslednje, panel diskusije o jednakosti polova iz rediteljske perspektive, bila je bosansko-hercegovačka rediteljka Aida Begić- Zubčević, rediteljka koja je pažnju javnosti privukla svojim diplomskim filmom Prvo smrtno iskustvo 2001. godine. Film je prikazan na preko dvadeset filmsih festivala u svetu, od kojih je prvi bio 54. Filmski festival u Kanu - zvanična selekcija Cinefondation. Slede filmovi Sjever je poludio

(2003) - kratki igrani, a zatim igrani filmovi Snijeg ( 2008.) i Djeca

(2012.) – dugometražni igrani film koji je bio i bosansko-hercegovači kandidat za Nagradu američke filmke akademije - Oskar. Aida Begić-Zubčević potpisuje režiju jedne od priča u omnibusu Istanbule, ne zaboravi me, kao i filmske antologije Mostovi Sarajeva, koja je imala svetsku premijeru na 67. Filmskom festivalu u Kanu. Pre samog počeka razgovora sa Aidom Begić, u pauzi između dve panel diskusije, poveo se razgovor o tome šta bi trebalo uraditi kao bi filmovi sa Balkana bili vidljiviji, ne samo na našim prostorma nego i u svetu, pa se ono nametnulo i kao pitanje za početak ovog razgovora.

CL: Da li možda imate neko rešenje ili razmišljate kao umetnik koji stvarajući svoje delo, šalje poruke i ne bavi se tom vrstom razmišljanja?

AB: To je, čini mi se, vječita dilema. Film je na samom početku napravljen sa namjerom da napravi novac. To se u Americi nikada nije promijenilo; oni nikada nisu imali tendencju da film postane nešto više od toga. Naravno, postoje genijalna djela koja su kroz istoriju filma nastajala, ali se on kao industrija u Americi pojavio i to je i ostao; ima tu komercijalnu, odnosno tržišnu logiku. U Evropi se naravno dogodila neka distinkcija i ljudi su rekli da je to sedma umjetnost, da je potrebno razvijati filmski jezik... Do danas mi nismo uspjeli da napravimo neki balans u smislu da privolimo ljude i ubijedimo ih da kada dođu u kino ne moraju samo da se zabave, nego da mogu da budu izloženi i nekom ozbiljnijem sadržaju koji ih baš neće tako zabaviti, ali će posle odgledanog filma ponijeti nešto sa sobom, shvatiti nešto, naučiti, oplemeniti ih... Na ovim prostorima smo mi imali, u Jugoslaviji, mnogo veće tržište koje je, čini mi se, bilo samo sebi dovoljno. Baš smo prije neki dan razgovarali o tome kako je Pula film festival bio svima važniji festival od Filmskog festivala u Kanu, kako je to bila najveća referenca, kako ljudi uopšte nisu bili okrenuti internacionalnom plasmanu svojih djela. Iz naše perspektive, sve to zvuči kao neka bajka. Mi smo upućeni na to da svoje filmove internacionalno plasiramo, jer su naše teritorije toliko male da u kinima teško možemo da napravimo neki bum. Ljudi ne idu u kina, ili kina nema... Mi smo i osuđeni i upućeni da razmišljamo šire od svojih lokalnih zajednica ukoliko želimo da naš film vidi malo više od 10.000 ljudi, što je ujedno i limit u našim malim sredinama. Ja se uvijek pitam kad počnem raditi film, šta je moj motiv, kome je ja taj film radim. Teško je napraviti balans, ako čovjek želi da ima i komercijalni, veliki uspjeh, ali i neku umetničku vrijednost. U jednom trenutku je neophodno prestati praviti kompromise i početi praviti svoj film; film koji je tebi važan i koji je kao cjelina zatvoren i dobar. On će, kao takav, naći svoj put do ljudi kojima je „suđen" i u nekom metafizičkom smislu namenjen od samog početka. Umjetnički fimovi u Evropi su praktično festivalski filmovi; naša najveća i naznačajnija publika je na festivalima. U kinima sada postoji taj program Evropske unije koji podržava umjetnički film i na neki način tjera distributere da prikazuju barem jednom nedjeljno umjetničke filmove.

Gledanost tih filmova je, naravno, vrlo mala, ali ukoliko budemo uporno istrajavali u tome da ljude privolimo da bar jedan dan nedjeljno ili mjesečno odvoje da pogledaju umjetnički film, možda će se i to tržište na neki način proširiti. Ja nemam zabludu, ne zanosim se time da će naši filmovi ikada imati milionski auditorijum, da će puniti kina na taj način.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} U jednom trenutku je neophodno prestati praviti kompromise i početi praviti svoj film; film koji je tebi važan i koji je kao cjelina zatvoren i dobar. On će, kao takav, naći svoj put do ljudi kojima je „suđen" i u nekom metafizičkom smislu namenjen od samog početka. Umjetnički fimovi u Evropi su praktično festivalski filmovi; naša najveća i naznačajnija publika je na festivalima

{/niftybox}

CL: Vaš najsvežiji utisak je sigurno premijera filma Mostovi Sarajeva koja se desila u Kanu, ali ja moram da razgovaram sa Vama o Vašim prethodnim filmovima, odnosno o logičnom nastavku filma Snijeg, koji se desio sa filmom Djeca. Gledajući film Djeca, osećala sam se kao neko dete koje je izgubljeno u toj tranziciji, neko o kome niko ne brine i koje je prepušteno samo sebi. U odnosu na one divne kadrove kojima se završava Vaš film Snijeg, film Djeca nas je zatvorio u naše male i unutrašnje probleme... Mislim da je bilo jako hrabro odlučiti se za takvo rešenje. Nismo imali prilike da pričamo o tome, poslednji put ste bili u Beogradu povodom prikazivanja filma Snijeg, pa imam potrebu da Vam to kažem...

AB: Ja se sjećam da, kada smo razvijali film Snijeg, to je bilo skoro neposredno nakon rata, da se meni činilo da je rat završen i da posle svega što se dešavalo dolazi neki veliki prosperitet, velika nada; mi ćemo sada sanjati svoje snove, postoji neka budućnost koja je pred nama... Tada je i na svjetskom nivou situacija bila malo optimističnija nego što je to danas. Sjećam se da smo mi tada vjerovali u taj bosanski san, da je to neka divna zemlja, gdje može da se proizvodi organska hrana, gdje ćemo prevazići sve probleme – političke i sve druge... Međutim, onda kada sam počela da razvijam film Djeca, shvatila sam da mi u stvari ne sanjamo snove i prepala sam se kada sam shvatila da smo te snove zamijenili za sećanja. Kada sam krenula da istražujem, pitala sam samu sebe i ljude oko sebe, vidjela sam da čak i neka ratna dešavanja ljude dovode u sjećanje kao neku bajku, kao da ispada da nam je i tada bilo boilje nego u vremenima tranzicije koja su katastrofalna i traju beskonačno. Pošto uvijek pokušavam da pronađem neko rješenje, barem vjerovati da će biti bolje, shvatila sam da rješenje možemo da pronađemo samo unutra, u nekim malim relacijama, porodičnim, u nekom mikro svijetu. Kada je u pitanju neka globalna slika, nisam sigurna da uopšte mogu da govorim o nekom optimizmu. Danas, dvije godine nakon filma Djeca, meni se čini da je još gore. Nakon svih ovih poplava, pojavila se neka nada u povezivanje ljudi, u to da poplava ne poznaje granice, da postoji solidarnost i nada da će ti komšija pomoći prije nego neki tvoj rođak koji je jako daleko... Sa druge strane, to je donijelo neku drugu, ekonomsku katastrofu iz koje ne znam kako ćemo da se izvučemo. Opet, ako bih željela da budem optimistična, mogu reći da , ako smo dotakli neko dno, trebalo bi da sa tog dna pokušamo da krenemo gore. Ne znam da li ću u razvijanju trećeg filma pokušati da vidim da li je svijetla budućnost pred nama i da li mogu da govorim o ljepoti ili ću se opet zatvoriti i shvatiti da od Djece idemo još dublje i tonemo još više u mikro. To ćemo vidjeti u narednih godinu dana.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Kada je u pitanju neka globalna slika, nisam sigurna da uopšte mogu da govorim o nekom optimizmu. Danas, dvije godine nakon filma Djeca, meni se čini da je još gore. Nakon svih ovih poplava, pojavila se neka nada u povezivanje ljudi, u to da poplava ne poznaje granice, da postoji solidarnost i nada da će ti komšija pomoći prije nego neki tvoj rođak koji je jako daleko {/niftybox}